Genna Sosonko: Krasnickij i drugi (4. nastavak)

Naravno- zbog talenta, ogromnog talenta.

Jednom sam se prepirao sa prijateljem (muzičarom). On me uvjeravao da genije nije najviši stepen talenta, u što sam bezuslovno vjerovao, već “nešto” drugo što dovodi takvog čovjeka na neku novu vrstu spirale koja ga nosi na novu, do tada nepoznat nivo.

Šta još? Naravno, idealan nervni system. Fantastična izdržljivost i strpljenje. Sposobnost da satima igra bilo koju poziciju u kojoj bi drugi igrači pristali na remi (ili bi to uradili u dubini duše). Naravno, odlično zdravlje bez kojeg je nemoguće postići takav uspjeh koji je on postigao.

I čvrst karakter: on radio no što misli da treba, a ne ono što  drugi misle da bi trebao, a to se odnosi kako na šah, tako i na svakodnevni život. Menadžer, blizak Magnusu, njegovi roditelji i savjetnici mu sugerišu šta je dobro da uradi za publicitet, za bolje rješenje finansijskih i drugih pitanja, ali na kraju on donosi odluke.

Sunarodnik Carlena, veliki norveški pionir Roald Amundsen je jednom rekao: “Pobjeda čeka onog kod koga je sve u redu, i to se naziva srećom”.

U tom smislu kod Magnusa je sve dobro: familija koju voli, stalni trener, prijatelj i pomagač Peter Hein Nielsen sa kojim Carlsen radi dugi niz godina, menadžer koji ga je oslobodio poslovne rutine, Magnusov otac koji često putuje sa njim, i na kraju zemlja koja se ponosi svojim šampionom u, za Norvešku, tako neobičnoj discipline.

(čitav tekst pogledajte na http://chess-news.ru/node/25875 )

Оставите одговор