Vaskršnji ručak sa šahistima iz Indije koji su igrali na turniru „Treća subota-Đenovići“

Za Vaskrs, 28. aprila pozvali smo indijske šahiste koji su upravo završili učešće na turnirima Treća subota u Đenovićima na Vaskršnji ručak. Naravno, u skladu sa njihovim običajima, njihova trpeza je bila vegetarijanska, dok smo mi po običaju jeli meso. Ipak, jedna od indijskih šahista, Anusha, jede jaja, piltetinu i ribu, dok Abhilash Reddy ne jede čak ni gljive. Što se tiče pića, pili su sok i mineralnu vodu. Ali da se vratimo na početak.

Pošao sam do njih u Đenoviće kolima u 13:30. Bili su svečano obučeni, ali sa jaknama ispod ruke, spremni za situaciju ako se vrijeme pogorša i zahladi. Ipak, danas je bilo jako lijepo vrijeme, a promjena vremena (mogća kiša) se očekuje u ponedjeljak.

Evo nas u bašti, u Zelenici, na mjestu gdje obično parkiram kola, pa nema trave. Na fotografijama su pored indijskih šahista moji kumovi, supruga i mlađi sin, a na drugoj se vidi i Abhilash Reddy.

Na stolu su bila, naravno, crveno ofarbana jaja i pečenje, ali i posna pica sa gljivama, posne kiflice, neke kombinacije povrća i mahunarki, sosovi, i još ponešto što smo procijenili da bi moglo da se svidi indijskim prijateljima.

Supruga je koristila za hranu začine- bosiljak, nanu, ruzmarin, majčinu dušicu, origano što se gostima vrlo svidjelo. Sangeeta je rekla da će drugi put donijeti indijske začine, ako dođe u maju.

Zatim smo prešli u dnevni boravak. Podmetači za čaše su bili u šahovskom stilu, pink, plavi i zeleni sa dijagramima – mat u dva poteza. To je odmah privuklo Vantiku, ali i Anushu i Abhilasha pa su neko vrijeme rješavali kombinacije. Napisana rješenja su bila kod mene pa sam povremeno provjeravao kako im ide. Nije bilo ni jedne greške. Inače Anusha takođe može živi od šaha. U Indiji je veliki interes za šah, tako da osim časova preko Skype, pojedinačno, ima i časove sa po nekoliko učenika istovremeno.

Od šahista Vantiki Agrawal najviše imponuje Magnus Carlsen. Impresionirana je njegovom igrom pa je na jednom turniru gdje je učestvovala i Vantika, poželjela da se sa njim fotografiše. Magnus je upravo igrao sa nekim igračem koji je imao mnogo niži rejting od njega, pa je bio vrlo nervozan i nezadovoljan. Neke šahiste koji su sa njim htjeli da se fotografišu ljutito je odbio. Sangeeta je ipak pokušala sreću i sa osmjehom prišla Carlsenu i zamolila da se slika sa Vantikom. Tako je nastala ova fotografija, a možete na njoj da lako vidite Carlsenovo raspoloženje tokom fotografisanja.

Osim za šah Indijci imaju mnogo smisla i za muziku. Sangeeta Agrawal kaže da pleše i igra svaki dan, da uživa u tome i da je život suviše kratak da bi ljudi mislili o lošim stvarima. Muzika joj stvara uvijek lijepo raspoloženje i pokazala nam je iz njenog stana u New Delhiju kako to izgleda. Muzika i ples. Kaže kako ovaj ples razgibava svaki dio tijela i da, ko pleše, nema bolove u ramenima, leđima. Pored toga ovaj ples je predivan. Uvjerite se sami u ovom kratkom video zapisu.

 

Ugodan razgovor je bio kombinacija individualnih šahovskih planova, načina života u Indiji, narodima, hrani, vjeri, kvalitetu života…Sangeeta kaže da u Indiji polaze u penziju sa 60 godina. Prosječno žive oko 75 godina, ali posle šezdesete godine naglo stare. Sangeeta živi u muževljevoj kući, na spratu dok joj svekar i svekrva žive u prizemlju. Tu ima i sobu u kojoj pleše i pjeva. Kako vrlo često pjeva, čim ne čuju pjesmu, svekar i svekrva pitaju: „Gdje je otišla Sangeeta?“. Ona je po profesiji računovođa, što je jako traženo zanimanje. Zato dosta ljudi upisuju tu školu, ali samo 1 procenat je završi! Sangeeta spada u taj 1% ali usprkos tome, ostavila je unosan posao (kojim se bavi i njen suprug) i posvetila se ćerki koju prati na turnire. Sa sinom i mužem se gleda svakodnevno preko mobilnog telefona. Kada se vrati u New Delhi, ipak bivši klijenti je čekaju pa pomalo radi privatno. Majka joj je prigovarala što je ostavila unosan posao često govoreći 1%, aludirajući na to kako je teško završiti i da je trebala čuvati posao. Ipak, Sangeeta vjeruje da je u pravu što je posvetila vrijeme ćerki i njenim ambicijama da postane jaka šahistkinja. Vjerovatno će doći opet u Đenoviće u maju, jer se igra poslednji GM, IM i FM turnir Treća subota -Đenovići od 18 do 25 maja.

Tada je moj stariji sin Vesko stigao i pozdravio sa gostima. Razgovor se nastavio opet o nešahovskim temama. Sangeeta upita: „Sa koliko godina se muškarci kod vas žene?“. Pa najčešće oko 25 godina.“ „A gdje žive kada se ožene, da li žive svi zajedno?“ „To ne znam, kako kome odgovara.“ Kuma je zanimalo koliki su stanovi u Indiji i kako izgleda unutrašnjost kuće. Sangeeta je rekla da su sobe velike, prostrane i komforne. Pokazala je na mobilnom unutrašnjost njene kuće. Razgovor je zatim okrenuo na druge teme.

Imao sam na stolu ruski časopis „64“ kojem je na naslovnoj stranici Artemiev sa pobjedničkim peharom iz Gibraltara. Vantiku je odmah zainteresovao časopis i sa velikim uživanjem ga je pregledala. U časopisu je odmah pronašla fotografiju Carlsena u prikazu turnira u Wijk aan Zee-u.

Abhilash Reddy je birao indijsku muziku, njihove legendarne pjevače. Sjećam se jednog vrlo simpatičnog klipa u kojem njihov jako poznati pjevač noseći sirotinjski zavežljaj preko ramena pjeva (snimka 1974 godine, taj pjevač je preminuo odavno) kako su mu cipele iz Japana, pantalone iz Kine, kapa iz Rusije, ali srce iz Indije. Zatim smo pogledali jako poznatu i njima omiljenu indijsku glumicu iz mnogih serija koja je prošle godine pod misterioznim okolnostima umrla (navodno od srčanog udara i udavila se zatim u kadi).

 

Razgovor je zatim krenuo na vedrije teme. Stekao sam utisak da Indijcima ništa nije teško. Prihvataju i podnose teške stvari daleko bolje od nas. Da li je to zbog razlike u ishrani, životnoj filozofiji, muzici, plesu, jogi ili nečem drugom?! Sangeeta nas je pozvala u Delhi da budemo njeni gosti, o čemu ćemo razmisliti.

Kuma Savka je izrazila interes za indijsku nacionalnu nošnju, sari. Sangeeta je obećala da će joj sledeći put donijeti, kao i mojoj supruzi. „Nećemo mi poklon, mi ćemo da kupimo“, insistirala je kuma. Sangeeta je objasnila kako se sari oblači i  da ima i onaj koji se manje zateže (nekim kao kanapom) i koji bi mogao da odgovara. Zatim je na mobilnom pokazala razne dizajne sarija, pa su kuma Savka i moja supruga Mirjana odabrali koji bi im najbolje odgovarao. „A šta ima za muškarce?“ upitao sam. Naravno, samo žene nose sari, sa bluzom i pantalonama ispod. Nose ih samo u Indiji, a kad pođu u inostranstvo ih ne nose. Isto tako i muškarci nose karakterističnu nacionalnu odjeću na svečanostima. Neki nose i turbane. Boja kože Indijaca varira od sjevera gdje su svjetle puti prema jugu, gdje su tamnoputi.
Abhilasha Reddy-ja je privukao moj šah, koji se nalazi stalno na stolu pored kompjutera (i koji mi koristi kad podučavam šahovske učenike koji redovno dolaze, naravno kad nemam obaveza oko turnira Treća subota). Svaku je figuru podigao i imam utisak provjerio težinu. Bio je očigledno zadovoljan dizajnom garniture.
Zatim je Danilo, upitao Abhilasha koji mu je omiljeni igrač. „Aljehin“, odgovorio je a zatim upitao Danila da li mu se dopada igra Ananda. Danilo mu je potvrdno odgovorio i naveo da je gledao partije Ananda i Topalova. „Moj omiljeni igrač je Lasker“, rekao mu je Danilo, na šta je Reddy dodao: „Lasker je bio šampion 27 godina!“ Zatim su malo prošetali našu labradorku Lunu kroz Zeleniku. Kad su se vratili, Abhilash je izrazio interes za voće koje imamo u bašti, pa mu je Danilo pokazao mandarine, limune, naranče, ali i povrće kao raštan i ono što je tek posađeno.
Abhilash je rekao da voli životinje, posebno pse i mačke. Pomislim da bi mu Zelenika odgovarala jer dosta ima životinja. Rijetko koja kuća nema psa ili mačku. Uglavnom drže labradore i retrivere, rjeđe neke agresivne rase kao pit bul-ove ili stafordske terijere. Mačke su raznih rasa, a poneko ima i persijsku. Jedan od komšija je odlučio da nabavi mačku rase mejn -kun koja teži preko deset kilograma (košta 250 eura) i moguće da će se interes za tu veliku mačku koja ima dosta specifičnosti naglo povećati.

Posle više od tri sata druženja gosti su izrazili želju da pođu. Poveo sam ih svojim ‘crvenim ferarijem’ (tj sivim golfom dvojkom iz 1986, ali dobro služi) nazad u Đenoviće. Srdačno smo se rastali uz obećanje  da se uskoro ponovo vidimo i nastavimo druženje u maju.

Оставите одговор