Genna Sosonko: Krasnickij i drugi (3. nastavak)

Iako je period uspona Fischera na prijestolje bio obilježen brojnim brilijantnim pobjedama, nemoguće je nešto reći o Amerikancu kao svjetskom šampionu: pošto je porazio Spaskog, Fischer je prestao da igra šah. Tada je počelo doba Karpova, a zatim Kasparova. U periodu svog vladanja, obojica su demonstrirali razliku između sebe i drugih jakih velemasjtora, ali nijedan drugi svjetski šampion u sledećem period nije pokazao takvu superiornost.

Sada je latinska izreka ponovo izgubila svoj smisao: prava je senzacija ako na turniru na kojem igra ne bi pobjedio Magnus Carlsen.

I za razliku od “prvih među jednakima” koji su pokušali da smanje do minimuma svoje učešće na takmičenjijma, Carlsen igra mnogo, jako mnogo. Kao Žorž Sand, koji je stavio tačku i završio jedan roman, a zatim odmah počeo novi, Magnus gotovo kontinuirano učestvuje na turnirima.

Savremenicima i kolegama nije tako jednostavno da daju pravu procjenu Calrsena: poznato je da se bolje vidi posle nekog vremena, i da se nečije pravo mjesto u istoriji određuje posle mnogo godina.

Ali šta je razlog njegovog izuzetnog uspjeha? Zašto je posle nedavne partije sa Magnusom na turniru u Karlsruheu, sam Caruana rekao: „Kako je čudno, imao sam prednost, nisam odigrao ništa slabo, ali sam se našao u situaciji da se branim?”

Ako odbacimo Smislovljevo omiljeno objašnjenje da zvijezde češće nego kod drugih, nad glavom Norvežanina obrazuju ispravne konfiguracije, odbacimo da govorimo o Korčnojevoj verziji uticaja parapsihologije, ako se samo nasmijemo na nedavnu pretpostavku Raufa Mamedova da je Magnus – neka vrsta vanzemaljca- šta je onda? Zašto on tako igra i zašto pobjeđuje?

(nastaviće se)

http://chess-news.ru/node/25875

 

Оставите одговор