Poslanici mira
DESET DANA U KANADI (nastavak)
Spavaći vagon, u kojem smo proveli dvije noći našeg putovanja, iznenadio nas je velikim komforom. Željezničke kompanije, takmičeći se sa avio-saobraćajem, odlučile su da privuku putnike stvaranjem maksimalne udobnosti tokom puta. U kupeima za jednu ili dvije osobe radio je sistem za svjež vazduh, mogla se podešavati temperatura, a postojale su i slavine sa tri vrste vode: toplom, hladnom i ledenom.
U početku se nismo mogli snaći među ogromnim brojem dugmića, ručica i prekidača, pa smo tek uz pomoć crnog konduktera savladali korišćenje svega što nam je bilo na raspolaganju. Zanimljivo je da kompanije, u potrazi za jeftinom radnom snagom, za konduktere zapošljavaju uglavnom doseljene crnce ili studente primorane da zarađuju za život.
Dobro naspavani i nakon doručka, sutradan smo sjedili u prijatnom holu restoranskog vagona, uređenom kao čitaonica. Pored nas su promicala beskrajna šumska prostranstva Kanade, povremeno presječena slikovitim jezerom ili malom čistinom. Stotine kilometara prolazili smo ne srećući u tim prostranstvima nijednog čovjeka. Samo šuma, beskrajna šuma. Tek na rijetkim stanicama mogli su se vidjeti snažni ljudi crvenkasto-žute kože. To su bili Indijanci — potomci drevnih plemena koja su od davnina naseljavala Kanadu. Voz bi se nakratko zaustavio i zatim ponovo jurio duboko u šumu.
— Baš kao u Sibiru — iznenada je rekao na engleskom naš susjed.
Još od jutra primijetili smo da nas taj niski, uglađeni plavušan više puta posmatra, a sada je, vidjevši da čitam engleske novine, odlučio da nam se obrati na engleskom jeziku.
— Ako se ne varam, vi ste ruski šahisti? — upitao je naš saputnik. — Prepoznao sam vas po fotografijama u novinama. Idete u Vinipeg? — nastavio je da zapitkuje Kanađanin, iako mu još nismo odgovorili ni riječ.
Ubrzo se razvio razgovor. Ispostavilo se da Kanađanin dobro poznaje našu zemlju, iako, po njegovim riječima, nikada nije bio u njoj. Rekao je da pomalo igra šah i da namjerava da se u Vinipegu okuša protiv nas na simultanci.
— Samo je opasno igrati protiv vas — rekao je, očigledno misleći na naše simultanke u Otavi. — Vi sve pobjeđujete.
— Ma šta vam je, nije to uvijek tako — razuvjeravali smo Kanađanina. — U Otavi jednostavno nije bilo mnogo jakih šahista, pa smo zato postigli takve rezultate. A u Vinipegu živi prvak Kanade. On je vjerovatno tamo mnoge naučio da igraju šah.
— Ne vjerujem — posumnjao je naš sagovornik. — U Vinipegu, a i u čitavoj Kanadi, malo ko se zanima za šah; svi ga igramo s vremena na vrijeme.
Dva minuta smo ćutali, posmatrajući prizore guste, tmurne šume koja je brzo nestajala iza nas. Onda nam se pričljivi Kanađanin ponovo obratio.
— Kako vam se dopala Kanada? — postavio je uobičajeno pitanje.
Odgovorili smo da osim Otave još nigdje nijesmo bili i da ne možemo suditi o zemlji.
— E pa, pogledajte malo bolje i shvatićete da je Kanada divna zemlja — naš saputnik očigledno je zasjeo na svoju omiljenu temu. — Druge takve zemlje nema, to vam ja kažem. Nigdje nećete naći tako dobre uslove, tako jeftin, zanimljiv, veseo i obezbijeđen život za cijeli narod. Samo shvatite — nastavio je — Engleska je naš zvanični gospodar. U isto vrijeme Sjedinjene Države čine sve da ulože svoj kapital u naša preduzeća. Dvije velike zemlje sudarile su interese, a mi smo pametni ljudi i to koristimo. Kako ono vi u Rusiji kažete: pametno jare sisa kod dvije dojilje.
— „Umiljato jagnje sisa dvije ovce“, — ispravio je Igor Bondarevski sagovornika, nehotice se osmjehnuvši kako je on zabavno primijenio poslovicu u ovom slučaju.
— Ne, samo da razumijete — nastavio je Kanađanin, koji je po spoljašnjem izgledu zaista djelovao kao čovjek bez ikakvih životnih teškoća — u Kanadi su sada uvedeni veliki porezi na kapitaliste. Kapitalisti više nemaju onakve prihode kao ranije. Razlika između bogatih i siromašnih se postepeno smanjuje. Kod nas svima ne nedostaje hrane, svi imaju krov nad glavom. Zato je i jasno zašto u našu zemlju svakog dana dolazi oko hiljadu novih stanovnika — imigranata iz drugih zemalja.
Naš saputnik se zaneo u svom izlaganju. Obično smo se trudili da ne ulazimo u razgovore o životu i položaju ljudi u zemlji u kojoj se nalazimo, da bismo izbjegli moguće pogrešne zaključke o „propagandi“. Bili smo spremni da se složimo s mnogim stvarima koje je govorio: zaista su nam se dopale neke mjere za poboljšanje sanitarno-zdravstvenih uslova života radnika, kao i ogromni građevinski radovi na uređenju i proširenju mnogih kanadskih gradova. Ipak, ovaj samouvjereni propovjednik „kanadskog raja“ — očigledno uspješan poslovni čovjek — jasno je preuveličavao, hvaleći uslove života u zemlji. Pogledavši se s Igorom, odlučili smo da ga malo „naučimo pameti“.
— Znači, kod vas nema ni gladnih ni beskućnika? — ponovio sam u vidu pitanja već izrečenu tvrdnju Kanađanina. — A kapitalisti zaista žive skromno?
— Da, to je upravo tako — potvrdio je naš sagovornik.
— Onda mogu da vas zamolim da pročitate ovu bilješku — obratio sam se Kanađaninu, pružajući mu list „Ottawa Journal“ od 30. jula, gdje je na prvoj strani velikim slovima pisalo sljedeće:
„Milioner Mak-Mahon priredio je juče ručak povodom vjenčanja svoje kćerke. Ručak je koštao 100.000 dolara! Šest stotina gostiju stiglo je na svadbu sa osamnaest aviona. Samo za cvijeće potrošeno je 25.000 dolara. Oltar je gorio od crvenih božura. Šampanjac je tekao u potocima. Mladenci su dobili poklone u vrijednosti od 50.000 dolara i odmah nakon vjenčanja otputovali na Honolulu.“
— Šta kažete na to? — pitao sam Kanađanina, primijetivši da je završio s čitanjem.
— Pa svadba se dešava jednom u životu — odgovorio je nakon kraćeg razmišljanja. — Ljubav je lijepo osjećanje i oko zaljubljenih sve treba da bude lijepo. A kako se to kod vas u Rusiji radi, zar nije isto? — brzo je pokušao da promijeni tok razgovora naš sagovornik.
— Da, u pravu ste. Ljubav je lijepo osjećanje i treba ga lijepo izraziti — rado sam potvrdio njegovu misao. — Ali ne ovako!
Tim riječima zamolio sam Kanađanina da okrene nekoliko stranica iste novine i pokazao mu malu bilješku štampanu sitnim slovima, koju smo Igor i ja već ujutro pročitali.
„68-godišnja beskućnica umrla je na klupi u ponedjeljak noću u naručju svog 72-godišnjeg muža, nakon što su mjesec dana spavali pod vedrim nebom. Džim i Lili Dadžon dobili su naređenje da napuste sobu prije mjesec dana i od tada su im dom bile samo klupe ispod lipa, a postelja novine i krpe. Nisu htjeli u sirotište, jer su se bojali da će biti razdvojeni.“
Naš pričljivi saputnik ovoga puta nije rekao ni riječ i, nakon što je nekoliko minuta sjedio u tišini, otišao je u svoj kupe. Više ga nijesmo vidjeli, čak nije ni došao na naš simultani nastup, kao što je obećao.
(Nastaviće se)