A.Kotov: Zapisi šahiste (77.nastavak)  

Poslanici mira

DESET DANA U KANADI (nastavak)

…Sutradan ujutro stigli smo u Vinipeg. Poslije mirne i uredne Otave, ovaj sjeverni grad učinio nam se pomalo divljim.

„Na šta li me ovo podsjeća? Gdje sam već vidio ovakav grad?“ — neprestano mi je prolazila kroz glavu misao dok smo, nakon odmora, izašli u šetnju ulicama.

Tu zagonetku neočekivano je riješio moj drug.

— A znaš li zašto Vinipeg djeluje tako poznato? — iznenada je rekao Igor, prekidajući dugu tišinu. — To je grad kao iz kaubojskih filmova. Čas posla možeš zamisliti kako će iza ugla iskočiti naoružani jahač i početi da puca na sve oko sebe.

Zaista, ovaj veliki grad u centru Kanade na čudesan način je sačuvao karakteristične crte perioda zlatne groznice, onako slikovito opisanog kod Džeka Londona. Čini se da su i kuće velike, višespratnice, i prodavnice ogromne, a opet — onaj policijski gigant na uglu, taverne, male radnje prepune čudnih sitnica — sve to podsjeća na opise naselja hrabrih tragača za zlatnim poljima iz avanturističkih priča. Čini ti se da će svakog časa naići umorni, promrzli tragač za zlatom, nemarno prosuti na pult šaku sjajnog zlatnog pijeska i da će početi neobuzdana zabava.

Istina, svega toga danas u Vinipegu nema, ali nam se učinilo da duh romantike zlatne groznice još uvijek vlada gradom. Nije slučajno što smo se udaljili dvije hiljade kilometara od glavnog grada Kanade u pravcu Jukona i Klondajka — mjesta radnje omiljenih junaka Džeka Londona.

Uveče, nekoliko sati nakon dolaska u Vinipeg, održali su se naši nastupi. Uprkos snažnom sastavu učesnika simultanke, velemajstor Bondarevski postigao je briljantan rezultat, pobijedivši u 33 partije i samo dvije remizirao. Meni je pošlo za rukom da pobijedim u demonnstracionoj partiji protiv majstora Abo Janovskog. Naši nastupi privukli su neviđen broj gledalaca za taj grad. Bio je to pravi praznik za šahovske ljubitelje tog dalekog kanadskog grada.

Sutradan smo odletjeli u Toronto — drugi po veličini grad Kanade, odmah poslije Montreala. U Toronto smo stigli kasno uveče u subotu, a rano ujutro u nedjelju krenuli smo na mjesto koje smo odavno željeli da posjetimo — Nijagarine vodopade. S tim izletom vezan je jedan od najznačajnijih utisaka u mojim putovanjima, i dozvoliću sebi da se na njemu zadržim malo detaljnije.

Ka Nijagari nas je sopstvenim automobilom odveo poznati šahovski djelatnik Kanade, potpredsjednik FIDE gospodin Fridman. On nije bio samo naš gostoljubivi domaćin u Torontu, već i vozač i vodič, i na razne načine nas je zabavljao tokom puta — čas pričajući o znamenitostima svoje zemlje, čas iznenada počinjući da pjeva ruske pjesme, pri čemu je smiješno iskrivljavao riječi.

Prošavši brojne mostove i ukrštanja puteva, nakon jedne krivine odmah smo shvatili da smo stigli na cilj putovanja: u sparnom vazduhu vrelog ljetnjeg dana čuo se huk vodopada, koji se stapao sa višeglasnim žamorom ogromne gomile. Hiljade ljudi, sudeći po registarskim oznakama automobila, pristiglih sa svih krajeva američkog kontinenta, stajale su s obje strane rijeke i izražavale svoje oduševljenje na različitim jezicima. Tek nakon što smo se odvezli oko kilometar, konačno smo uspjeli da parkiramo automobil. Još nekoliko minuta i već smo stajali u gomili raznolikih turista, diveći se prelijepom i veličanstvenom prizoru.

Priroda je, iz nekog neobjašnjivog hira, na tom mjestu napravila ogromnu „kadu“ širine pola kilometra i tri puta veće dužine. Iz jezera Erie kroz tjesnac ovdje se sliva nekoliko miliona kubnih metara prozirne, zelenkaste vode. Stigavši do „kade“, već dovoljno razbuktala od savladanih brzaka, voda pada sa visine od pedeset metara, stvarajući tri odvojena vodopada: američki, „Lunini vodopadi“ i najljepši i najmoćniji „Potkovasti vodopad“. Upravo ovdje, kod ovog prirodnog čuda, nazvanog „Moćni gromovnik“, okupilo se najviše turista i upravo ovdje je bilo najteže probiti se do obale.

Burna reka, prošavši pored brojnih zelenih ostrva i sve brže ubrzavajući svoj tok, približava se polukružnoj ivici „kade“. Skupljena u pukotinama dna u masivne mlazove-niti, razbješnjeli tok juri nevjerovatnom brzinom naniže na kameno dno, u ogromni, ključajući vir, stvarajući gigantski polukružni vodeni zid. Boja ove pokretne potkovice na različitim mjestima je različita. Mijenja se u zavisnosti od isturenosti dna i debljine mlazeva. Negdje je svijetlozelena, negdje tirkizna, a negdje bijela. Ponegdje se vodeni tok u potpunosti sastoji od pjenastih bijelih mlazeva, pa tada izgleda kao da u vazduhu vise ogromni, na vjetru uznemireni snopovi bijele vune.

A dolje, na mjestu gdje voda, pala sa vrtoglave visine, udara o dno, kao da ključa ogroman, vreli kazan. Dno tog „kazana“ prekriveno je bijelom pjenom, a iz razbješnjelog vira desetine metara uvis diže se oblak vodene prašine, pružajući usred vrućeg dana očaranim posmatračima prijatan hlad. Prebačena s obale na obalu, u vazduhu visi višebojna duga, čas se podižući, čas, poslušna i najmanjem pokretu vjetra, ponovo spuštajući. Satima se može posmatrati ova neukrotiva stihija, koja očarava svojom snagom, ljepotom i veličinom.

— Znate li kako se ovo mjesto zove? — prekinuo je ćutanje naš vodič, pokazujući na pjenušavo dno vodopada. — Ovo mjesto se zove „Djevojka magle“. S njim je povezana stara indijanska legenda. Poslušajte.

Prije mnogo vijekova, znatno prije nego što je noga bijelog čovjeka stupila na zemlju crvenokožaca, pleme Irokeza je bogovima koji štite rast kukuruza, tikvi i pasulja prinijelo na žrtvu jednu djevojku. To se dogodilo ovako.

Nakon žetve, sve djevojke plemena stale su u veliki krug, iz čijeg je centra vođa plemena u nebo ispalio strijelu. Kada je strijela pala na zemlju, djevojka koja je stajala najbliže mjestu gdje se zabola bila je određena da odnese poruku zahvalnosti plemena Velikom duhu. Smještena u kanu napunjen plodovima žetve, djevojka je poslana kroz vodopad, a kažu da i njena sopstvena duša i danas lebdi u magli „Moćnog gromovnika“.

Slušali smo legendu, ne prestajući da se divimo veličanstvenom prizoru vodopada. U daljini se vidio niz elektrana koje rade na neiscrpnoj snazi planinske rijeke. Naš vodič nam je predložio da obiđemo zgrade gradića podignutog na obali rijeke, kao i mnoštvo raznih atrakcija. Preduzimljivi kanadski poslovni ljudi iskoristili su privlačnost Nijagarinih vodopada, takoreći, sto posto. Ovdje je sve pažljivo osmišljeno. Posjetiocima su na raspolaganju i luksuzni hoteli i jednostavna naselja. Pored raskošnog restorana nalazi se „mehanizovani“ kafe, gdje se sam uslužuješ. Svuda sviraju džez bendovi, blješte reklame noćnih kabarea, barova i bioskopa.

Pokazali su nam i razne atrakcije. Prešli smo preko viseće žičare iznad rijeke, osam minuta bespomoćno se ljuljajući u vazduhu u ogromnom metalnom kavezu i svakog trenutka osjećajući ledeno stezanje u grudima. Jedva došavši sebi od tog „putovanja kroz vazduh“, odmah smo se našli u „podzemlju“, na dubini od pedeset metara. Ušli smo u neku kabinu, platili dolar i obukli mantile s kapuljačom od debele gume, kao i takve čizme.

— Moskovski graditelj metroa! — povika Igor kad me vidio u tom neobičnom odijelu.

Spustivši se liftom, izašli smo na otvorenu platformu i ugledali kako sa ogromne visine direktno na nas padaju vodeni mlazevi. Zatim smo, pogrbljeni, prošli kroz tunel do mjesta koje se nalazilo pravo ispod struja „Moćnog gromovnika“. Nebo se nije vidjelo, samo je kroz svijetlozelene vodene mlazeve slabo probijala dnevna svjetlost. Gore je bila vrućina, a ovdje smo drhtali od prodorne hladnoće.

(Nastaviće se)