Iz starih šahovskih časopisa: KONTROLNI SATOVI, NJIHOVI GOSPODARI I ROBOVI

KONTROLNI SATOVI, NJIHOVI GOSPODARI I ROBOVI

Šahovski satovi, ma koliko se činili nevažnim, ipak posjeduju ogromnu moć. Za mnoge turnirske igrače oni predstavljaju pravu noćnu moru, pravo mučenje. Podsjećaju me na vojni disciplinski pravilnik: svi pate pod njihovom nemilosrdnom strogošću, a ipak su oni apsolutno neophodni – njihovo ukidanje dovelo bi do anarhije.

U Morfijevo vrijeme kontrolnih satova još nije bilo. Tek su postepeno, u periodu od 1862. do 1867. godine, počeli da stiču pravo građanstva, a u početku su bili daleko od savršenstva. Apsolutna neophodnost vremenskog ograničenja postala je jasna tek kroz turnirsku praksu. Neograničeno vrijeme za razmišljanje dovodilo je do zloupotreba koje su onemogućavale održavanje turnira u skladu s predviđenim rasporedom.

Tako je, na primjer, Louis Paulsen nesumnjivo važio za najjačeg majstora svog vremena, ali su ga se podjednako plašili i zbog izuzetno sporog tempa igre. Poznato je da je u partijama protiv Morfija u Njujorku (1857) trošio na razmišljanje tri do četiri puta više vremena nego njegov protivnik. Tako je, na primjer, jedna partija od svega 34 poteza trajala ukupno jedanaest sati.

Takvi slučajevi nisu stvarali samo tehničke poteškoće organizatorima turnira već su predstavljali i očiglednu nepravdu prema učesnicima. Igrač koji je raspolagao većom količinom slobodnog vremena mogao je tu prednost da iskoristi na štetu protivnika. Bilo je gotovo nemoguće unaprijed predvidjeti sve teškoće koje su mogle nastati. Zato se i počelo zagovarati načelo vremenskog ograničenja, odnosno igranje uz kontrolne satove.

U početku su korišćeni pješčani satovi, ali se na kraju prešlo na šahovske satove savremenog tipa. Dva budilnika povezana su jedan s drugim. Čim jedan počne da radi, drugi se automatski zaustavlja. Nakon što odigra potez, igrač pritiska polugu na svom satu, poslije čega počinje da teče vrijeme za razmišljanje njegovog protivnika, i tako redom.

Ovi satovi stekli su opštu primjenu nakon londonskog turnira 1883. godine. U početku je bilo propisano 20 poteza na sat, a tek od turnira u Hastingsu 1895. godine gotovo svuda se prešlo na 30 poteza za dva sata – pravilo koje se primjenjuje i danas.

Od uvođenja kontrolnih satova samo je jednom pokušan njihov ukidanje u turnirskoj igri. Taj pokušaj završio se potpunim neuspjehom, što su pokazale katastrofalne posljedice nirnberškog turnira 1906. godine.

Tarrasch je pokrenuo kampanju za ukidanje satova. Jednom prilikom je u meču protiv Walbrodta, igranom bez satova, pobijedio rezultatom 7:0, uz jedan remi, pa je tim povodom napisao da je to bio jedini slučaj u njegovoj praksi kada su mu uslovi omogućili da ispolji sve svoje sposobnosti u punoj mjeri.

Posmatrano iz njegovog ugla, Tarrasch nije bio sasvim u krivu, jer je šahovsku igru oduvijek smatrao umjetnošću, za razliku od mnogih drugih, a naročito Emanuela Laskera, koji je u šahu vidio borbu. Kao umjetnik, Tarrasch je, razumljivo, morao biti protivnik unošenja sportskih elemenata u šahovsku igru, pa je tako, vođen najboljim namjerama, započeo borbu protiv satova.

Na nirnberškom turniru 1906. godine Tarrasch je uspio da progura svoj prijedlog i komitet je ukinuo vremensko ograničenje. Međutim, nakon što su se pojavile određene sumnje, upravo u vezi s mogućim zloupotrebama o kojima smo ranije govorili, odlučeno je da se igračima nametne druga vrsta obaveze.

Ponovljen je eksperiment koji je već bio sproveden na pariskom turniru 1867. godine: uvedene su novčane kazne za zloupotrebu slobode u razmišljanju. Kao normalno vrijeme određeno je jedan sat za 15 poteza, uz dodatnih pet minuta bez kazne. Svaki naredni minut kažnjavao se sa jednom markom. Osim toga, ako bi prekoračenje vremena za razmišljanje bilo duže od pola sata, igrač bi dobio opomenu, a tri opomene značile bi isključenje s turnira.

Odlično! Turnir je počeo, a već poslije prvog kola izrečeno je nekoliko stotina maraka kazni. U narednom kolu igrači su se, prećutnim dogovorom, trudili da partije koje su već bile osuđene na poraz što brže privedu matu, kako bi nadoknadili izgubljeno vrijeme.

Ali ni to nije pomagalo. Došao je dan kada su rukovodioci turnira, u skladu s pravilima, morali da pristupe isključenju nekoliko igrača zbog prethodno izrečenih triju opomena. Pošto bi to značilo potpuni slom turnira, kazne su ukinute. Uostalom, i bez toga bi plaćanje „dugova“, koji su već dostizali hiljade maraka, za većinu učesnika bilo nemoguće.

Kao posljedica ukidanja svih vremenskih ograničenja za razmišljanje, predviđeno trajanje turnira moralo je biti produženo. Koliko se sjećam, na primjer, partija između Schlechtera i Marshalla, besadržajni remi od 28 poteza, pred kraj turnira trajala je čitavih osam sati!

Uprkos svemu tome, nirnberški eksperiment nije bio bez vrijednosti. Naprotiv, otklonio je i posljednje sumnje u opravdanost primjene kontrolnih satova. Naravno, i sam Tarrasch morao je to da prizna, jer njegov uspjeh na ovom turniru ni izdaleka nije mogao da se uporedi s njegovim ranijim dostignućima.

Poslije ovog neuspjelog pokušaja prevrata više se niko nije usuđivao da napadne satove. Oni ponosno i nemilosrdno otkucavaju pored igrača. Teško onome ko ne želi da vodi računa o njima! Zadesiće ga sudbina krotitelja divljih zvijeri, koji neminovno mora stradati čim izgubi volju i samopouzdanje.

Satovi poznaju svoje gospodare i robove. Gospodar ostaje samo onaj ko vodi borbu s punim samopouzdanjem i trezvenom odlučnošću, ko se bez kolebanja drži svojih uvjerenja i nadahnuća i umije da se oslobodi parališućeg straha.

Rob je, međutim, plašljiv i neodlučan igrač. Onaj ko ne vjeruje svom znanju i svojim idejama, ko neprestano sa strepnjom razmišlja o mogućnosti neuspjeha, od samog početka osuđen je na pogubnu metodu pretjerane savjesnosti! U svakoj poziciji tražiće objektivno najbolji potez, ali će vrlo brzo, u haosu svih mogućih argumenata za i protiv, izgubiti svaku sposobnost snalaženja. Vrijeme će nepovratno prolaziti, a on će na kraju u većini slučajeva biti prinuđen da se odluči za potez koji mu je prije sugerisao osjećaj nego matematički proračun. Ali tada će ga upravo taj osjećaj, zatrovan hiljadama sumnji, navesti na pogrešne poteze.

Nije lako prilagoditi se satovima. U tom pogledu igrač u potpunosti zavisi od svog karaktera. Ipak, iskustvo može mnogo da pomogne, pa ću zato pokušati da dam nekoliko savjeta.

Ne igraj prebrzo! Ispitaj svaki potez, ma koliko prirodno izgledao! Ali nemoj ni da spavaš! Ako si poslije kratkog razmišljanja zaključio da planirani potez nije loš, odigraj ga! Ako moraš da biraš između nekoliko naizgled ravnopravnih poteza, nemoj se upuštati u zamorna poređenja. Ne zaboravi da u većini pozicija postoji nekoliko dobrih puteva, ali ti moraš izabrati samo jedan – inače će biti prekasno!

Nemoj uvijek tražiti objektivno najbolji potez – često takav potez uopšte ne postoji, a izbor u većini slučajeva zavisi od ukusa. Umjesto toga, traži jedan dobar potez!

Nemoj previše kombinovati, naročito u otvaranju. Nemoj sanjati o pobjedi kada igraš crnim figurama i kada si u početku prinuđen da izjednačiš poziciju. Jer, ako budeš težio previše da postigneš, postići ćeš premalo, pošto ćeš uzalud izgubiti mnogo vremena!

Naročito u otvaranju nastoj da brzo razviješ igru, kako bi kasnije, kada nastanu složeni problemi, mogao mirno i polako da razmišljaš, bez drhtanja pred prijetnjom prekoračenja vremena.

Ako, međutim, odigraš otvaranje idealno, ali na njega potrošiš previše vremena, naći ćeš se u položaju čovjeka koji je konačno pronašao svoju idealnu ženu, ali je u međuvremenu napunio osamdeset godina!

Naprijed, naprijed, don Rodrige! Samo tako ćeš izbjeći prokletstvo cajtnota.

Naravno, svaki igrač s vremena na vrijeme dospije u vremensku oskudicu. To se događa čak i Capablanci, koji posjeduje izuzetno brzu moć rasuđivanja. Ali to mora biti izuzetak, a ne pravilo.

Poznata je tragična sudbina majstora Leonhardta i Sämischa. Obojica imaju istančan osjećaj za igru i umiju sjajno da vode partiju, ali se iznova i iznova nalaze u situaciji da na kraju moraju odigrati čitavu seriju poteza za svega nekoliko sekundi. Zbog toga često ostaju bez plodova svog besprijekornog rada.

Schlechter, koji nikada nije upadao u cajtnot, rukovodio se načelom da za posljednji potez prije vremenske kontrole uvijek ostavi pet minuta u rezervi. Preuzeo sam to njegovo načelo i mogu se pohvaliti dobrim rezultatima. U svakom slučaju, dovoditi sebe u situaciju da se odluka donosi u posljednjem minutu, pa čak i u posljednjim sekundama, izuzetno je rizično.

Bilo bi nelogično osuđivati satove zbog teških obaveza koje nameću igračima. Šah je borba, a borba ne poznaje sentimentalnost.

Idealisti koji lebde u oblacima ponekad mogu pronaći moralnu utjehu u saosjećanju, ali prava, životna i plodonosna pobjeda uvijek pripada čovjeku od akcije, borcu.

U životu – baš kao i u šahu – blago onome ko bez straha gleda na sat!

(Iz knjige Rudolfa Špilmana „Putovanje kroz šahovski svijet“.)

Izvor: „Šahovski listić“, 1929, br. 22.