M. M. Botvinik
O DEFINICIJI KOMBINACIJE
P. A. Romanovski u svojoj knjizi „Središnjica“ (prvo izdanje) definiše kombinaciju na sljedeći način: „Kombinacija je varijanta (ili grupa varijanata) tokom koje obje strane vuku prinudne poteze i koja se završava objektivnom prednošću za aktivnu stranu.“
Dijagram I

U ovakvu formulaciju definicija kombinacije zaista se uklapa, ali se u nju, osim kombinacije, može uklopiti još ponešto. Na primjer, u poziciji prikazanoj na dijagramu I, nakon 1. b6 cxb6 2. a6, bijeli forsirano stiču materijalnu prednost. Razumije se, to je kombinacija; to proizlazi i iz definicije P. A. Romanovskog.
Dijagram II

A na dijagramu II bijeli spasavaju partiju lijepim putovanjem kralja: Kc8–d7–e6–f5–e4–d3–c2. Ova varijanta, koja je prinudna za obje strane, završava se određenim uspjehom bijelih: oni su izborili remi. Prema Romanovskom – to je kombinacija. Ali, naravno, ovdje nema nikakve kombinacije: bijeli ne izvode kombinaciju, već manevar.
Uzmimo još upečatljiviji primjer – poznatu Retijevu studiju (dijagram III). Bijeli postižu remi pomoću lijepe i forsirane varijante. Prema Romanovskom – kombinacija. U stvarnosti, ni ovdje nema nikakve kombinacije: ovo je primjer efektnog manevra. Prema tome, „definicija“ P. A. Romanovskog ne definiše kombinaciju.
Dijagram III

Namjerno sam uzeo jednostavne primjere kako ne bih komplikovao pitanje. Mogu se uzeti i složeniji primjeri – suština se time neće promijeniti.
Šta razlikuje kombinaciju od manevra? Žrtva. Za kombinaciju je karakteristična žrtva. Šahistu od njegovih prvih šahovskih koraka uče da je pješak jednak pješaku, lovac vrijedi tri pješaka, a top je jači od skakača. U kombinaciji se, međutim, taj odnos narušava. Uobičajena vrijednost figura za šahistu u određenoj mjeri se mijenja – prevedeno na opšteprihvaćeni jezik, to znači žrtvu (naravno, ispravnu, jer govorimo o kombinaciji).
Zanimljivo je primijetiti da uobičajeni odnosi između figura, na koje je šahista navikao, ponekad prestaju da važe tokom niza poteza, pri čemu se prelazak u takvo stanje ne odvija postepeno, već naglo (skokom). Isto tako, u svakoj kombinaciji mora doći do naglog (skokovitog) povratka u uobičajeno stanje, u kojem lovac ponovo vrijedi tri pješaka, dama je jača od topa itd. Ako je kombinacija jednopotezna, ta dva skoka se stapaju. Na primjer, na dijagramu I, potezom 2. a6 bijeli se odriču mogućnosti da vrate izgubljenog pješaka i, naprotiv, žrtvuju još jednog. Uobičajeni kvantitativni odnosi su narušeni – riječ je o žrtvi. Ali istim potezom 2. a6 uspostavlja se uobičajeno stanje, jer bijeli forsirano promovišu novog pješaka u damu, a dama vrijedi više od tri pješaka. Dakle, dva skoka su se stopila u jedan.
Malo smo skrenuli s teme. Šta je, dakle, kombinacija? Kombinacija je forsirana varijanta sa žrtvom. Čini mi se da je to i precizna i jednostavna definicija kombinacije. Ni u kom slučaju ne treba miješati kombinaciju s forsiranim manevrom. Manevri su dvije vrste: pozicioni, kod kojih protivnički potezi nijesu prinudni, i forsirani (vidjeti, na primjer, dijagram III). U čemu je, dakle, razlika između kombinacije i forsiranog manevra? Forsirani manevar je forsirana varijanta bez žrtve.
Definicija pozicionog manevra je očigledna: to je prebacivanje figure ili grupe figura na drugo polje. Kakvi se praktični zaključci mogu izvesti iz ovih razmatranja? Uglavnom – terminološki.
Često se u komentarima nailazi na izraz „sjajna kombinacija“, iako u partiji ništa nije žrtvovano; ili se neka kombinacija proglašava višepoteznom, iako u stvarnosti ne traje duže od dva poteza. Na primjer, u mojoj partiji s Kapablankom (Amsterdam, 1938), kombinacija je završena u roku od dva poteza (30. Sa3 i 31. Kh5+), dok je sve ostalo bio forsirani manevar (dijagram IV).
Dijagram IV

Naši autori šahovskih problema, po pravilu, nazivaju kombinacijama manevre koje izvode u svojim problemima. Po mom mišljenju, to nije ispravno.
Bilo bi mi veoma zanimljivo da čujem mišljenje drugih drugova o pitanjima koja sam ovdje pokrenuo.
Izvor: „Шахматы в СССР“, 1939, br. 4.