J. Averbah: Život šahiste u sistemu- Sjećanja velemajstora (55. nastavak)

Moskva 2012

Smjena rukovodstva u FIDE i uspon Fišera

Godine 1970. Rogard je podnio ostavku, a na Kongresu u Zigenu za predsjednika FIDE izabran je bivši svjetski prvak, Holanđanin Maks Eve. Njegovu kandidaturu aktivno su podržavali Botvinik i Spaski, iako je B. Rodionov, koji je tada predstavljao našu zemlju u FIDE, davao prednost Čehu J. Šajtaru, koji je za vrijeme mandata F. Rogarda bio prvi potpredsjednik.

Prvi put nakon pravnika A. Rueba i F. Rogarda, na čelo FIDE došao je velemajstor. Ubrzo nakon izbora, Eve je otputovao u Moskvu kako bi u razgovorima s rukovodstvom naše šahovske federacije i Sportskog komiteta razjasnio naše stavove o mnogim pitanjima djelovanja FIDE. Tada sam se prvi put sreo s Eveom ne za šahovskom tablom, već za pregovaračkim stolom. Na mene je ostavio utisak blagog, obzirnog čovjeka, uvijek sklonog kompromisu i spremnog da sasluša tuđe mišljenje, čak i kada se s njim nije slagao.

Početak sedamdesetih godina obilježio je munjevit uspon Roberta Fišera. U meču reprezentacije SSSR-a protiv reprezentacije ostatka svijeta, nazvanom „Meč vijeka“, uvjerljivo je pobijedio Petrosjana, zatim je osvojio međuzonski turnir, ostavivši ostale učesnike nekoliko poena iza sebe. Postalo je očigledno da je Amerikanac jedan od glavnih pretendenata na šahovsku krunu.

O pripremi šahista

Do tog vremena imao sam već veliko iskustvo u trenerskom radu i želio bih da podijelim svoja razmišljanja koja su s tim povezana. Ako se šah posmatra na najvišem nivou (na nivou borbe za svjetsko prvenstvo), onda je on, prije svega, sport – isto kao tenis, rvanje ili boks, gdje je osnovni zadatak pobijediti protivnika.

A u sportu, kao što je poznato, potrebno je redovno trenirati. Zato osnovni postulat naše šahovske škole glasi: šahovska takmičenja, kao i sva druga sportska nadmetanja, zahtijevaju posebnu pripremu koja se sastoji od četiri komponente – praktične, teorijske, fizičke i psihološke pripreme.

Jednostavnije rečeno, to znači da prije odgovornog takmičenja šahista mora imati dovoljno odigranih partija, da mora imati „uigranu ruku“, da mora imati detaljno proučene i posebno pripremljene sisteme otvaranja, da se mora dobro odmoriti, da mora imati svježu glavu, da mora biti spreman za dugotrajan i naporan umni rad za tablom i da njegov nervni sistem mora biti u potpunom redu.

Psihološki, mora biti sposoban da protivniku nametne takvu igru u kojoj će njegove sposobnosti i njegov talenat doći do izražaja u većoj mjeri nego sposobnosti i talenat njegovog protivnika. Nije teško vidjeti da je upravo ovo najteži zadatak, jer će i protivnik težiti istome.

Ukratko, zadatak trenera bio je da pomognu Petrosjanu da se svestrano pripremi za mečeve. To je i urađeno.

Što se tiče taktike borbe, zaključili smo da ona ne treba da se razlikuje od njegove uobičajene turnirske taktike. Tigran je trebalo da igra pouzdano, da se ne kloni remija i da čeka svoj trenutak. Naravno, takav način igre nije bio naročito atraktivan za gledaoce, ali je u potpunosti odgovarao karakteru i stilu Petrosjana.

Za razliku od ogromne većine šahista, nekoliko uzastopnih remija nije djelovalo na njega negativno, nije ga opuštalo niti umanjivalo njegovu borbenu spremnost. Kao niko drugi, Petrosjan je znao da čeka.

Prvi meč, sa Hibnerom, u potpunosti je opravdao izabranu taktiku. Poslije šest uzastopnih remija, Hibner je u sedmoj partiji konačno dobio bolju poziciju, ali je odigrao neuspješno, pretrpio poraz i izgubio meč.

Polufinalni meč sa Korčnojem odigran je u Moskvi. I u ovom meču Petrosjanova taktika donijela je plodove. Ovdje je čak uslijedilo osam uzastopnih remija, a zatim je Korčnoj krenuo na sve ili ništa i izgubio devetu partiju. Tigranu nije predstavljalo nikakav problem da posljednju, desetu partiju privede remiju.

Od epizoda iz polufinalnog meča posebno mi je ostala u sjećanju peta partija, tačnije njeno nastavljenje. Partija je bila prekinuta u veoma teškoj poziciji za Petrosjana. Oko tri sata ujutro, probudivši se (živjeli smo zajedno u njegovoj vikendici), zatekao sam Tigrana kako sjedi za šahovskom tablom. Naravno, odmah sam ustao i zajedno smo počeli da analiziramo. Negdje oko osam sati ujutro analiza je bila završena. Činilo nam se da smo pronašli gotovo studijski put koji vodi do spasa.

I zaista, u nastavku partije Petrosjan je sigurno uspio da izbori remi. Kasnije je ta analiza bila objavljena. Međutim, mnogo godina poslije, jedan čitalac časopisa „Šah u SSSR-u“ pokazao je da analiza nije bila potpuno tačna i da je, uz najbolju igru, Korčnoj ipak mogao da pobijedi. Ipak, ta noćna analiza, iako netačna, odigrala je izuzetno važnu psihološku ulogu: ulila je Petrosjanu samopouzdanje i uvjerenje u uspjeh, a upravo je to u datoj situaciji bilo najvažnije. Povjerovao je da se taj odloženi, veoma težak završetak može spasiti. I zaista ga je spasio.

Takve psihološke nijanse snažno utiču na tok borbe u mečevima. U to sam se više puta imao priliku uvjeriti.

(Nastaviće se)