
Moskva, 2005.
BUDUĆE ŠAHOVSKE KRALJICE (nastavak)
Ekaterina Korbut
Mlada šahistkinja velemajstor iz Sankt Peterburga Ekaterina Korbut (rođena 1985. godine) sredinom 2004. godine bila je među prvih deset na listi najjačih juniorki svijeta.
Prvi uspjesi došli su joj još na dječjim takmičenjima, a potom su uslijedile i znatno ozbiljnije pobjede.
Posebno su impresivni bili nastupi Ekaterine krajem 2003. i početkom 2004. godine. Najprije je osvojila jubilarni turnir „Admiraltejski“ u Sankt Peterburgu, zatim je postala šampionka grada na Nevi, a uz to je drugu godinu zaredom osvojila titulu prvakinje Rusije među djevojkama do 20 godina.
Anna Muzychuk
Godine 2003. prvenstvo Ukrajine za žene osvojila je trinaestogodišnja učenica iz gradića Stryj u Lavovskoj oblasti – Anna Muzychuk.
Njen rezultat od 8,5 poena iz 9 mogućih partija ne može da ne impresionira. Posebno ako se zna da joj je glavna konkurentkinja bila velemajstorka Lidiya Semenova, učesnica kandidatskih mečeva za svjetsko prvenstvo još 1983. godine.
U njihovom međusobnom susretu slavila je mlada šahistkinja, koja je potom nadmašila još pet velemajstora i po prvi put postala šampionka Ukrajine.
Postati šampionka jedne takve šahovske sile kakva je Ukrajina svakako je izuzetno prestižno dostignuće.
Do tada se Anna Muzychuk uglavnom isticala na dječjim i omladinskim takmičenjima. Tako je 2003. godine postala evropska šampionka među djevojčicama do 14 godina.
Međutim, 2004. godine četrnaestogodišnja šahistkinja na listi najjačih juniorki svijeta već je bila vođena kao predstavnica Slovenije.
„Pojava Muzychukove na spisku Slovenije bila je za nas potpuno iznenađenje“, izjavio je predsjednik Šahovske federacije Ukrajine Viktor Petrov.
„U maju je Anna odbila da nastupi na prvenstvu Ukrajine. Njen otac i trener Oleg Muzychuk rekao mi je u telefonskom razgovoru da je djevojčica veoma umorna nakon aprilskog turnira u Mađarskoj, gdje je osvojila drugo mjesto. Kasnije me je uvjeravao da Anna intenzivno trenira i nada se da će izboriti mjesto u reprezentaciji Ukrajine koja će u oktobru nastupiti na Olimpijadi u španskoj Calviji.“
Izgleda da su roditelji procijenili da je put do Olimpijade preko Slovenije znatno lakši, jer je za mjesto u reprezentaciji Ukrajine trebalo voditi ozbiljnu borbu.
Takođe nije bila tajna da je upravo u Sloveniji već nekoliko godina živio bivši ukrajinski velemajstor Adrian Mikhalchishin, koji je pružao podršku svojoj mladoj zemljakinji iz Lavova.
U avgustu 2004. godine, na Evropskom prvenstvu u Istanbulu, Anna Muzychuk osvojila je titulu evropske šampionke među djevojkama do 14 godina. Nastupajući pod zastavom Slovenije, ostvarila je sjajan rezultat – 8,5 poena iz 9 partija.
Mnogo je talenata
U bliskoj budućnosti mnogo se može očekivati od talentovanih mladih šahistkinja kao što su Marie Sebag (Francuska), Lu Fei, Shen Yang i Qian Huang (Kina), Batkhuyag Munguntuul (Mongolija), Polina Malysheva, Valentina Gunina, Elvira Karibayeva, Zoya Severyukhina, Maria Fominykh i Anastasia Bodnaruk (Rusija), Natalia Zdebskaya, Anna Ushenina, Diana Arutyunova i Oksana Volovik (Ukrajina), Alina Motoc, Sabina-Francesca Foisor i Cristina Calotescu (Rumunija), Harika Dronavalli (Indija), Zeynab Mamedyarova (Azerbejdžan), Maka Purtseladze i Salome Melia (Gruzija), Bianca Muhren (Holandija), Mirija Rakić (Srbija), kao i mnoge druge mlade šahistkinje.
Ponešto o vunderkindima
Do sada smo uglavnom govorili o mladim šahistkinjama koje su već postigle određene uspjehe na nacionalnom i međunarodnom nivou. Međutim, stasava i sasvim nova generacija. S vremena na vrijeme u štampi se mogu pročitati priče o vunderkindima koji svojim talentom zadivljuju okolinu. Naravno, neće svi oni u budućnosti postati poznati majstori; neki će možda napustiti šah i svoje sposobnosti pokazati u drugim oblastima. Ipak, bilo bi zanimljivo pratiti šahovski put onih koji bi jednog dana mogli postati jednako poznati kao što su danas Garry Kasparov, Vladimir Kramnik, Viswanathan Anand, Vasyl Ivanchuk, Maia Chiburdanidze, Judit Polgar, Anatoly Karpov ili Alisa Galliamova.
Alenu Vasinu njen otac je počeo da uči šahu kada je imala samo dvije godine. Sa dvije godine i jednim mjesecom odigrala je svoj prvi potez. Već sa tri godine znala je imena svih svjetskih šampiona i vodećih šahista, a sa pet godina osvojila je prvenstvo Volinske oblasti za djecu do deset godina i prvi put nastupila na međunarodnom turniru.
Sa šest godina Alena Vasina (rođena 1994. godine) stekla je drugu kategoriju, a sa sedam već prvu. Iza sebe je tada imala pet međunarodnih turnira i nastup na prvenstvu Ukrajine za djevojčice do 12 godina.
„Ja sam titulu kandidata za majstora osvojio sa dvadeset godina“, pričao je njen otac Valeriy Vasin. „Do početka devedesetih aktivno sam igrao turnire i radio kao trener. Ekonomska kriza nas je postepeno pretvarala u trgovce i sitne preprodavce. Jednom sam sa prijateljima otišao u Poljsku. Oni su trgovali, a ja sam tražio najbliži šahovski klub. Našao sam ga i ostao tamo. Četiri godine radio sam kao trener po ugovoru, podučavao djecu i pripremao ih za takmičenja. Tada sam konačno shvatio da želim da radim samo sa djecom.“
Kada se rodila Alena, otac je postao njen lični trener. Radio je u klubu „Bijela topovska kula“ i sportskom društvu „Ukrajina“.
Djevojčica je odrastala okružena šahom. Još kao sasvim mala odlazila je sa ocem u park gdje su se okupljali ljubitelji šaha. U početku je njeno učešće na turnirima više ličilo na dječju igru. Otac ju je postepeno i veoma taktično uvodio u svijet šaha, pričajući joj šahovske bajke.
„U početku sam na sve to gledala prilično skeptično“, govorila je njena majka Vera Vasin. „Ali moj muž je pronašao poseban pristup djetetu i učenje pretvorio u igru. Samo da bi joj bilo zanimljivo. Šta sve nije smišljao! Kakvu je mimiku imao, kakve pokrete! Čak je i skakao da pokaže kako se kreće konj. I tako svakog dana. Najprije po pola sata, kasnije po cijeli sat.“
„Rad sa ćerkom bio je veoma težak, ali i zanimljiv“, prisjećao se Valeriy Vasin. „Šah je individualni sport, pa svakom igraču treba poseban pristup. Važno je ne pretjerati. Alena je ipak dijete i ne želimo da joj oduzmemo djetinjstvo. Koristio sam mnogo različitih metoda. Na primjer, dok smo išli u vrtić igrali smo šah naslijepo. U početku je Alena mogla da odigra četiri ili pet poteza, a danas možemo tako odigrati cijelu partiju. Ili bih joj pokazao poziciju na nekoliko sekundi, a ona je zatim morala da je rekonstruiše po sjećanju.“
Pamćenje Alene Vasine bilo je izvanredno. Mogla je da reprodukuje partiju od četrdeset poteza. U školi je bila sposobna da za nekoliko minuta nauči i zatim izrecituje dugu pjesmu.
Svake večeri prije spavanja otac je sa Alenom igrao tri ili četiri partije. Dnevni šahovski trening trajao je tri do četiri sata. Po mišljenju Valerija Ivanoviča, jedan izgubljen dan mogao je poništiti mjesec dana napornog rada.
Kada bi završila planirani trening, Alena je nalazila vremena da se igra sa drugaricama i vozi bicikl. Otac i ćerka voljeli su i da se našale sa nepoznatim šahistima. Prišli bi igračima u parku ili dvorištu, a djevojčica bi zamolila da odigra partiju i zatim lako pobijedila odrasle muškarce.
Na međunarodnom šahovskom festivalu „Kijevsko proljeće 2002“ Alena Vasina osvojila je prvo mjesto među djevojčicama. Na turniru su nastupala najjača djeca iz zemalja ZND-a, Evrope pa čak i Južne Amerike. Dječaci i djevojčice rođeni 1993. i 1994. godine igrali su zajedno u jedinstvenom turniru, a pred posljednje kolo Alena je bila druga. Čak ni poraz u posljednjoj partiji nije je spustio ispod osmog mjesta u ukupnom plasmanu.
Ni trener ni mlada šahistkinja nisu od poraza pravili tragediju. Stečeno iskustvo vrijedilo je mnogo. Zanimljivo je da roditelji nisu smatrali svoju ćerku vunderkindom. Uprkos prirodnim sposobnostima, njeni uspjesi bili su rezultat svakodnevnog rada i treninga.
A planovi oca-trenera bili su gotovo napoleonski. Njegov najveći san bio je da Ukrajini donese svjetsku šahovsku krunu. Eto tako.
U malom primorskom gradu Arsenjevu na ruskom Dalekom istoku živjela je porodica Obukhov. Otac porodice bio je šahista prvog kategorijskog ranga, a i majka je bila veliki zaljubljenik u šah. Svoje dvije ćerke takođe su naučili ovoj igri.
Starija, Sonya Obukhova, sa šest godina osvojila je polufinale prvenstva Rusije za djevojčice do osam godina. Pritom je pobijedila i dječake i djevojčice, jer su svi igrali zajedno po švajcarskom sistemu.
Mlađa sestra, Vasilina Obukhova, sa samo četiri godine nastupila je na gradskom turniru i osvojila 4,5 poena iz 7 partija. Zauzela je drugo mjesto i ispunila normu za četvrtu kategoriju.
Sestre su svakodnevno trenirale pod nadzorom majke. U kući su imale poseban šahovski računar. Kada nisu imale protivnika, igrale su protiv mašine.
„Šah postaje sve mlađi“, govorio je Gennady Obukhov. „Nekada je senzacija bila to što je Bobby Fischer postao velemajstor sa petnaest godina. Danas su tu granicu dostigli dvanaestogodišnji Ukrajinci Kateryna Lagno i Sergey Karjakin. Zašto naše Sonya ili Vasilina ne bi mogle isto?“
Otac je već isplanirao Sonjinu karijeru: sa devet godina prvi kategorni rang, sa jedanaest titula majstora, a sa dvanaest velemajstorska titula.
Godine 2002. u Sjedinjenim Američkim Državama pojavio se „novi Bobby Fischer“. Tako su tada pisale američke novine. Četvorogodišnji Eric Liao osvojio je nacionalno prvenstvo u Dalasu, u saveznoj državi Teksas.
Prema izvještajima medija, mali šampion nije se mnogo razlikovao od svojih vršnjaka. Volio je stoni fudbal, rado gledao crtane filmove, igrao se loptom sa drugom djecom i provodio vrijeme bojeći slike.
Ali kada bi sjeo za šahovsku tablu, nije imao ravnog. Na prvenstvu je bez problema matirao četrdesettrogodišnjeg protivnika, koji je nakon poraza izjavio da „takvo dijete ne bi mogao da pobijedi ni svjetski šampion“.
Eric je šah igrao tek godinu dana. Igru ga je naučila majka kako bi nekako zaokupila njegovu neiscrpnu energiju, a njegova taktika već je tada zadivljavala i iskusne trenere.
Sportski komentatori predviđali su mu veliku budućnost i upoređivali ga sa legendarnim Bobbyjem Fischerom, koji je još u mladosti ostvarivao nevjerovatne rezultate.
(Nastaviće se)