ODA OPTIMIZMU
Maks Eve
profesor Univerziteta u Hagu, bivši svjetski prvak, dijeli s čitaocima „Komsomolske pravde“ svoja razmišljanja o šahu
(11. april 1969)
Svaka sportska igra, kao sredstvo komunikacije među ljudima, utiče na naš život. Ona odgovara određenim ljudskim potrebama, razvija prijemčivost i pruža zadovoljstvo. Ali kada je riječ o šahu, pored izuzetno skladne i logične strukture pravila ove igre, treba pomenuti i njenu istoriju koja seže u daleku prošlost, kao i obimnu šahovsku literaturu, koja broji više stotina hiljada tomova.
Indija se smatra postojbinom šaha. Prilikom arheoloških iskopavanja koja potiču s početka naše ere, tamo su pronađene šahovske figure. Prema mišljenju stručnjaka, to svjedoči o tome da se šah u Indiji igrao još u osvit civilizacije. Ipak, prema takvom zaključku treba biti oprezan. Uvijek će se naći neki šaljivdžija koji može primijetiti da, budući da prilikom drevnih iskopavanja u Kini nisu pronađene šahovske figure, to znači da su Kinezi već tri hiljade godina prije naše ere umjeli da igraju „naslijepo“…
Treba napomenuti da su se pravila drevnog šaha („čaturange“) bitno razlikovala od današnjih. Osim toga, mijenjala su se u zavisnosti od ekonomskih prilika u zemlji, običaja i navika stanovništva. Tako je, na primjer, u Kini šahovska tabla bila podijeljena na dva dijela „rijekom“, a zarobljene protivničke figure postajale su „zarobljenici“ i mogle su se upotrijebiti u narednoj partiji.
Nisu sačuvani nikakvi podaci o šahovskim takmičenjima iz tih davnih vremena. A teško je i povjerovati da su se ona uopšte održavala. Prema pravilima „čaturange“, figure su se kretale veoma sporo, svaka partija trajala je 100–200 poteza i oduzimala ogromno mnogo vremena. Zato je bio veoma rasprostranjen sljedeći način igranja. Iskusni šahista smišljao bi zamršenu, podmuklu poziciju i predlagao bilo kome od prisutnih da igra protiv njega za opkladu. Onaj ko bi prihvatio opkladu mogao je da izabere koju god boju figura želi. Ništa ne sluteći, naivčina bi obično izabrao poziciju koja je naizgled bila povoljna, ali je zapravo bila izgubljena, pa bi, naravno, pretrpio poraz. U arapskoj literaturi postoji bezbroj takvih pozicija koje su bile predmet rasprava.
Činjenica da se šah sveo na nivo igara na sreću bila je razlog njegovog zabranjivanja u pojedinim zemljama. Tako je, na primjer, u Španiji crkva dugo vremena progonila šahovsku igru. Ali privlačna snaga šaha nije jenjavala, pa je, kada je u XII vijeku španski kralj Alfons Mudri naredio da se napiše knjiga o šahu, zabrana ukinuta.
Prekretnica za šah nastupila je krajem XV vijeka. Pravila igre pretrpjela su značajne promjene, a pojavila se i težnja ka ujednačavanju šaha. Sve prepreke su uklonjene, turniri i mečevi održavali su se svuda, a opšti nivo igre je porastao.
Godine su prolazile, a šah je sticao sve veću popularnost. Nivo šahovske igre počeo je u izvjesnoj mjeri da određuje i nivo nacionalne kulture. Šahovska hegemonija prelazila je iz jedne zemlje u drugu: iz Španije u Italiju, iz Francuske u Englesku, iz Njemačke u Ameriku. Tokom posljednjih 25 godina primat nepokolebljivo drže sovjetski šahisti.
Danas je šah dostigao najvišu tačku svog razvoja i obavlja značajnu društveno korisnu funkciju. Počeću od manje poznatih činjenica. Imao sam prilike da razgovaram s mnogim uglednim ljekarima. Oni tvrde da je šahovska igra odlično terapijsko sredstvo za bolesnike koji pate od dugotrajnih oboljenja. Kod pojedinih bolesti (na primjer, tuberkuloze) strpljenje i smirenost doprinose ozdravljenju. Za takve bolesnike najbolji lijek je dopisni šah.
Ali šah je naročito koristan kao sredstvo vaspitanja. On od ljudi zahtijeva logičko razmišljanje i primorava ih na strpljenje. Šah uči racionalnom djelovanju, što je neophodno ljudima svih profesija. Zato ne čudi što se u mnogim zemljama pokušava uvesti nastava šaha u škole, doduše, za sada kao izborni predmet. Kod nas, u Holandiji, sprovode se eksperimenti s obaveznom nastavom šaha u srednjim školama. Komitet sastavljen od profesora i stručnjaka iz mnogih oblasti naučno proučava korisnost šaha kao nastavnog predmeta. Pri tome se uzima u obzir i uloga šaha u oblikovanju karaktera. Prvi eksperimenti pokazuju da šah navikava na osjećaj odgovornosti, podstiče radoznalost i razvija samostalnost u rasuđivanju. Eksperiment će trajati dvije godine i, ako se njegovi rezultati pokažu dobrim, šah će uskoro proslaviti useljenje u holandske škole kao novi nastavni predmet.
Šah zbližava ljude sa svih kontinenata, služi miru i prijateljstvu i pomaže uspostavljanju prijateljskih veza među zemljama s različitim ekonomskim sistemima. Nije slučajno što je Međunarodna šahovska federacija za svoj moto izabrala „Gens una sumus“ („Mi smo jedna porodica“).
Umjetnička, estetska strana šaha ima blagotvornu ulogu u kulturnom vaspitanju društva. Stvaralaštvo za šahovskom tablom ima sličnosti sa stvaralaštvom slikara, kompozitora i arhitekte. Nije slučajno što bivši svjetski prvak M. Tal upoređuje istaknute šahiste našeg vremena s velikim kompozitorima: Botvinika s Betovenom, Bronštajna sa Šopenom, Spaskog s Bahom, Kерesa s Mocartom, a samog sebe s Geršvinom. Želio bih da tome dodam i svoje mišljenje: Petrosjan me podsjeća na Rahmanjinova, dok u Spaskijevoj igri vidim više sličnosti s muzikom Čajkovskog.
Psiholozi se aktivno bave proučavanjem principa ljudskog mišljenja. Za to su im potrebni konkretni primjeri. Posljednjih godina u tu svrhu sve češće biraju šah. Šahovska igra ima jednoznačna pravila, nije ni previše jednostavna ni previše složena (da li bismo se mi, šahovski majstori, s tim mogli složiti?). Razumjeti kako razmišlja šahista znači u izvjesnoj mjeri razumjeti zakone ljudskog mišljenja.
Šah u svom savremenom obliku postoji već 500 godina i, prirodno, nameće se pitanje: šta će biti s njim u budućnosti? Smatra se da šahu prijete dvije opasnosti – „remijevska smrt“ i „kibernetička smrt“. Sve veći broj remija ranije je davao povoda za pozive na promjenu sistema igre.
Ali da li su takve reforme zaista potrebne? Po mom mišljenju, nisu. Pesimizam svjetskih prvaka iz prošlosti razbila je sovjetska šahovska škola, čiji predstavnici mogu biti bilo šta, samo ne „remijaši“. Zato se stiče utisak da šahu ne prijeti „remijevska smrt“, već „remijaški šahisti“.
Kibernetičari tvrde da će za 10, 20 ili 50 godina biti razvijen program za računarske mašine koji će omogućiti elektronskom robotu da odigra dobru, možda čak i izuzetnu partiju. Tada će titulu svjetskog prvaka preuzeti mehanički šahista i nama, šahistima, doći će kraj.
Kao matematičar, ne vjerujem u to. Veoma sumnjam da će mašina za 25, pa čak i 50 godina moći da dostigne majstorsku, a kamoli velemajstorsku snagu. Ali pretpostavimo da se to ipak dogodi. Tada će šahista dobiti nekakav mehanički uređaj koji bi mu mogao pomoći u igri. Pa šta onda! Takva pomagala već postoje u mnogim sportovima, ali da li se uvijek koriste? Na primjer, u veslačkim takmičenjima nikome ne pada na pamet da se posluži vanbrodskim motorom. Isto tako, ni u šahu neće biti dozvoljeno tražiti savjet od mehaničkog genija.
Ne, mašina neće moći da naškodi šahu. Šah živi i živjeće hiljadama godina, donoseći ljudima radost i korist ljudskom društvu.
SAJT „GENEZIS“
ŠAH I KULTURA