Borislav Ivkov
– Talj je bio nevjerovatno popularan! Vjerovatno se samo Fišer može s njim porediti u tom pogledu. Zanimljivo je, međutim, da su, kada sam izgubio od Talja na studentskoj Olimpijadi u Moskvi, naši rezultati bili prilično slabi i bilo je neophodno da pobijedimo SSSR kako bismo osvojili prvo mjesto. A mi smo izgubili sa 0:4. Sve naše novine doslovno su vrištale: kako je moguće da je Borislav Ivkov izgubio od nekog potpuno nepoznatog Talja! Mihaila tada zaista niko nije poznavao. Ali već dvije godine kasnije postao je prvak Sovjetskog Saveza, a još dvije godine poslije toga i svjetski prvak! Eto kakav nagli uspon.
Jednom prilikom sam razgovarao s Mišom i uzimao od njega intervju. Tada sam radio u jednim novinama. Sjećam se da je uz tekst bila odlična Taljeva fotografija u ulozi toreadora. Razgovarati s njim bilo je nevjerovatno zanimljivo. Bio je iznad svega. Zbog toga su ga toliko voljeli.
– Bila je jedna takva priča na turniru – uključio se u razgovor Jurij Ljvovič Averbah – tada sam putovao u svojstvu trenera. Tokom takmičenja jedna žena prišla je Miši i dugo mu nešto govorila. Poslije toga uzbuđeni Talj prišao mi je i rekao: „Znaš li šta mi je upravo rekla? Kaže da želi dijete sa mnom!“ Ja sam se samo nasmijao i odgovorio: „Ništa čudno, tada su svi željeli djecu s Taljem!“
Gari Kasparov
„Njegov način igre, naravno, bio je potpuno jedinstven. Bio je jedini čovjek u mom životu koji nije računao varijante – on ih je jednostavno vidio. Šahisti obično računaju kombinacije: on igra tamo – ja igram ovamo. A Talj je kroz čitavu šumu varijanti znao da će se negdje oko osmog poteza dogoditi upravo to i to.“
„Neki ljudi vide matematičke formule, mogu trenutno da sagledaju čitavu sliku. Običan čovjek mora da računa i promišlja, a oni jednostavno sve to vide. Takva sposobnost sreće se kod velikih muzičara i velikih naučnika. Talj je bio potpuno jedinstven. Njegov stil igre, naravno, nije imao premca. Ja sam prilično brzo računao varijante, ali Taljeva nadahnuća bila su nešto sasvim posebno. Bio je čovjek u čijem su prisustvu drugi osjećali koliko su prosječni.“
„Talj je igrao „nepravilni“ šah – zabavan, impresivan, dramatičan, kombinacioni. Podsjećao je na legendarnog Amerikanca Pola Morfija, nezvaničnog svjetskog prvaka iz sredine 19. vijeka, a istovremeno i na Aleksandra Aljehina, jedinog svjetskog šahovskog prvaka koji je otišao neporažen.“
„Uprkos veoma kratkom boravku na šahovskom tronu, Talj je bio jedna od najsjajnijih zvijezda na šahovskom nebu.“
Jevgenij Sveshnikov
– Godine 1967, na prvenstvu SSSR-a u Harkovu, prvi put sam vidio Mihaila Talja. Igrao je briljantno i osvojio prvo mjesto. Prvenstvo je održano po švajcarskom sistemu, sa 120 učesnika, tako da se nismo sastali za tablom u glavnom turniru. Ja sam, kao mladić od 17 godina, izborio plasman iz polufinala i odigrao prilično dobro, završivši sa skorom +1. Ipak, mnogo više mi je u sjećanju ostao brzopotezni turnir održan poslije prvenstva, na kojem je učestvovao samo jedan velemajstor – Mihail Talj. Bio je to turnir po bergerovom sistemu sa dvadeset učesnika. Poslije 18 kola Talj je imao 18 poena! I onda je došlo 19. kolo: igrao sam bijelim figurama protiv Talja i pobijedio ga u sjajnom stilu! On je primijenio Zmajevu varijantu, žrtvovao figuru i krenuo u napad. Ja sam se branio, razmjenjivao figure i prešao u završnicu… Tu partiju sam zapisao i sačuvao. A onda se u čeljabinskim novinama pojavio članak o tome kako je Čeljabinskanin Sveshnikov pobijedio samog Talja.
Talj je, uopšte, oduvijek bio moj idol. Niko mi nije predstavljao autoritet osim njega. Imao sam deset godina kada je Talj postao svjetski prvak. Sasvim prirodno, navijao sam za Talja i njegovu aktivnu igru. Sjećam se 1965. godine, kada je u desetoj partiji meča kandidata briljantno pobijedio Larsena, žrtvujući skakača na polju f5 u Sicilijanskoj odbrani. Pritom ideja žrtve nije pripadala Talju, već Velimiroviću – to je Velimirovićeva žrtva. Ali ja to tada nisam znao, već sam ideju preuzeo od Talja! I poslije te partije žrtvovao sam, vjerovatno, desetak takvih skakača na f5! Naravno, trudio sam se da oponašam svog idola.
A onda smo se, nekoliko godina kasnije, sreli za tablom u jednoj brzopoteznoj partiji i ja sam ga pobijedio. Za mene je to bio pravi događaj, značajniji od čitavog prvenstva! Od tada smo odigrali mnogo partija – 14 turnirskih, a koliko brzopoteznih, to se ne može ni izbrojati. U brzopoteznom šahu Talj ima malu prednost u međusobnom skoru. Mada je prednost koju protiv mene ima Karpov neuporedivo veća. U partijama s klasičnom kontrolom vremena, međutim, moj skor je pozitivan. Izgubio sam od Talja tri partije u kojima se vodila veoma napeta borba uz prisustvo dama. Dobio sam četiri – i sve u završnicama. Dakle, kada s table uklonimo dame, od Talja ostane samo polovina! Gubio je interesovanje, nedostajalo mu je prostora za maštu.
Pisao sam o tome kako sam jednom prilikom, igrajući protiv Talja, dospio pod njegovu hipnozu. Tačnije rečeno, nisam bio pod hipnozom, već pod samohipnozom. Zanimljivo je da mi je, nakon objavljivanja članka, prišao Janis Klowans iz Letonije i rekao: „Slušaj, Ženja! Meni se dogodilo potpuno isto, samo u partiji protiv Gelera!“ Geler je za njega bio idol. Želim da kažem da poznajem momke koji su na mene gledali isto onako kako sam ja nekada gledao na Talja. Njima je podsvjesno teško da me pobijede. Talj nije bio hipnotizer, ali je jednostavno znao da nametne drugima osjećaj da je šahovski autoritet!
Kada je svojevremeno Korčnoj nazvao Talja šahistom koji igra po obrascu, redovno ga je pobjeđivao! Mislim da je bio u pravu, Talj je zaista igrao po određenom obrascu. Svaki veliki šahista ima svoj obrazac. Ali treba umjeti da ga izgradiš tako da radi u tvoju korist, a da većini ostane nerazumljiv. Talj je imao svoj program, sopstvenu skalu vrijednosti. Međutim, pred kraj karijere počeo je da igra drugačije. Uz to, rekao je da bi onog mladog Talja jednostavno razbio. A na pitanje da li je bio srećan, odgovoriću ovako: ne znam može li biti srećan čovjek koji mijenja odnos prema onome što najviše voli. S jedne strane, postao je mudriji, ali s druge – izgubili su se lakoća i svježina…
Ispričaću jednu priču koju do sada nikada nisam pričao. Talj je napunio 50 godina. Tim povodom organizovan je kružni brzopotezni turnir. Ja sam tada već živio u Rigi i, naravno, želio sam da učestvujem. Talj je takođe igrao. S Mihailom Nehemjevičem sam tada, koliko se sjećam, odigrao 1:1. Ali dogodilo se da sam pred posljednje kolo imao malu prednost u odnosu na njega. I, čini mi se, jedini put u životu svjesno sam usporio igru. Jednostavno nisam mogao da podignem ruku i pobijedim, pa da se plasiram ispred svog idola. U posljednjem kolu Talj me stigao, podijelili smo prvo i drugo mjesto i, naravno, njega su proglasili pobjednikom. A ja sam bio zadovoljan što nisam pretekao Talja. Zanimljivo je da sam, kada sam svojevremeno podlegao Taljevoj hipnozi, bio veoma zadovoljan što sam uspio da remiziram.
Trenutno je stanje šaha u Letoniji veoma loše. Jedino što je tamo još ostalo jeste škola koja funkcioniše zahvaljujući državnoj podršci. Postoji spomenik Talju – bareljef u centralnom parku, ali su ga postavili lokalni preduzetnici. Stanovnici Rige, naravno, još pamte Talja. Kada prolazim kroz taj park, često vidim ljude kako igraju šah. Ponekad se kod spomenika pojavi i svjež buketić. Ali ono što će zauvijek ostati u istoriji jesu, naravno, Taljeve partije.
Talj je imao slabo zdravlje, ali zato snažnu volju. Imao je šampionski karakter i zarad ostvarenja cilja – pobjede u šahu – mogao je mnogo toga da žrtvuje. Samo šampioni su za to sposobni. Ipak, izbliza nije djelovao kao neki nedostižni, nadzemaljski čovjek. Mada se ni za njega ne može reći da je bio kao svi ostali – već i zbog toga što je na jednoj ruci imao samo tri prsta. U tome je već bilo nečeg mističnog. A onda i njegov pogled, smisao za humor – odmah se vidjelo da je riječ o čovjeku nesvakidašnje ličnosti. Ipak, kažem da je bio i običan čovjek, u smislu da mu ništa ljudsko nije bilo strano. Ponašao se onako kako je smatrao da treba, nije se pridržavao nekih ustaljenih pravila. Nije previše brinuo o svom ugledu, ponašao se sasvim prirodno. Takvi ljudi mi se dopadaju, dok su mi oni koji se ponašaju ukočeno i pretjerano formalno manje simpatični. Ali njegov način života, naravno, teško se mogao nazvati zdravim. Sjećam se da sam ga jednom vidio pred partiju: izgledao je užasno, neobrijan, a tada mu je bilo 37 godina… Gledao sam ga i mislio: „Koliko mu je još ostalo da živi?“ Bilo mi ga je toliko žao da sam ga gotovo već bio sahranio. A petnaest godina kasnije postao je svjetski prvak u brzopoteznom šahu! Dakle, spoljašnji izgled šahiste još ne znači da u njemu nema energije. Čovjek je mlad duhom. Talj je u tom smislu bio vječno mlad.
Sjećam se još jednog događaja. Godine 1991. igrali smo u Lenjingradu. Imali smo prekinutu partiju – skakačku završnicu u kojoj sam imao pješaka više. Udvojenog, ali ipak pješaka više. Nije bilo lako dobiti tu završnicu. U tome mi je pomogao moj učenik Eldar Muhametov, koji je veoma duboko analizirao završnicu. Ja nikada nisam imao trenera, ali mi je zato učenik pomogao da pobijedim Talja. Za tu partiju dobio sam nagradu – servis za čaj – i poklonio ga Eldaru, koji je tada živio u studentskom domu, tako da mu je posuđe sigurno dobro došlo! Bila je to naša posljednja partija s Taljem. Tako je završen naš šahovski dvoboj, koji je počeo 1967. godine. Uživao sam u igranju s Taljem, nisam ga se plašio, ali sam prema njemu osjećao veliko poštovanje. Volio sam da se nadmećem s ljudima koji „daju da se igra“: s Taljem, Kuprejčikom… Teže mi je bilo protiv igrača poput Petrosjana ili Karpova – oni razaraju igru. I Korčnoj je razara, ali na neki drugi način – teško mi je da igram protiv njega, ali mi je zadovoljstvo. A protiv onih koji sami žele da igraju, čak i kada su veoma snažni i talentovani, pa i protiv Kasparova, igram s uživanjem.
Postoji jedna zanimljiva osobina koja povezuje Korčnoja i Talja – obojica su krajnje objektivni u analizi. Tokom analize Korčnoj može da pogriješi i da uporno brani svoje mišljenje, ali je kasnije spreman da prizna grešku. Pokušajte da mi navedete svjetskog prvaka koji će priznati da nije bio u pravu! U najboljem slučaju, reći će nešto neodređeno i izbjeći direktan odgovor. U to sam se uvjerio analizirajući s mnogim svjetskim prvacima. Talj je u tom pogledu bio izuzetak. Možda je upravo zato bio šampion „na sat“, jer je u nečemu njegov karakter bio bliži ljudskom nego šampionskom.
(Nastaviće se)