Gena Sosonko
Među svjetskim prvacima Taljeva ličnost i danas zauzima posebno mjesto.
„Srce mi je puno radosti jer me putovanje veoma zabavlja. Zato što je u kočiji toplo, zato što je naš kočijaš divan momak i vozi nas veoma brzo“ – pisao je dvadesetogodišnji Mocart. Životni stav dvadesetogodišnjeg Talja bio je isti takav. Tada, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, sve je ključalo, sve mu se osmjehivalo, činilo se da može da probija zidove i preskače rijeke. Zadao je odlučujući udarac u pravom trenutku. Tih godina Talj je postao čovjek kojem je sudbina bila naklonjena. Inflacija našeg vremena zahvatila je sve, čak i sam pojam „genije“.
U to vrijeme znalo se: među živim ljudima nema genijalnih šahista. I samo se za njega izgovarala riječ koja označava najviši stepen ljudskog talenta. Za Fineove partije govorilo se da se iz njih može učiti, ali da im se ne možemo diviti. Kada ponovo odigramo Taljeve partije iz tog perioda, možemo reći upravo suprotno: njima se možemo diviti, ali učiti iz njih? Kako se može naučiti nešto čime vas priroda nije obdarila?
Svako ko je igrao protiv njega, pa čak i oni koji su samo pratili njegove partije, ostajao je bez daha pred njegovim nevjerovatnim kombinacijama. Dešavalo se da protivnik odbije prvi Taljas napada, umiri se i odahne. Uzalud: Talj je nastavljao da ide naprijed, slijedeći savjet Pilsberija: napadajte tako da, čak i kada se vatra napada ugasi… ona ipak još nije ugašena!
Njegov stil bio je toliko privlačan, a pobjeda u meču za svjetskog prvaka toliko zapanjujuća da su mnogi pokušavali da oponašaju njegov način igre. Njegove kombinacije bile su toliko prirodne da se činilo kako „same izviru iz njega“ i da „ne zahtijevaju nikakav napor“.
U ustajalu baru dugotrajnog manevrisanja upao je mladić koji je dobrovoljno udvajao pješake već u petom potezu kako bi otvorio linije za napad. Samo je jedan čovjek tada u šahovskom svijetu živio punim životom, dok su ostali nastojali da napune pluća istim onim vazduhom koji je on udisao. Talj je unio vedar, bezbrižan i smion duh u igru koja se sve više pretvarala u nauku. Tada je izvršio revoluciju u šahu: nepisani zakon nadvladao je pisani i uspostavio vlast koja nije mogla dugo da traje (što se i dogodilo), ali je igri dala novi zamah.
Da bismo razumjeli fenomen Talja, dovoljno je da ponovo odigramo desetak ili dvadesetak njegovih partija iz ranog perioda, odmarajući oči od prevelikog broja partija koje danas prolaze pred nama na računarskim ekranima. Treba ih pogledati polako, na starinski način, uz tablu i figure, ne zanemarujući komentare i varijante koje su ostale iza kulisa.
Ali čak i kada ponovo odigramo te rane Taljeve partije, možemo ih istinski osjetiti samo ako vratimo vrijeme unazad i uronimo u atmosferu uzavrele turnirske sale, čujemo uzdahe stotina navijača i aplauze koji su se iznova i iznova prolamaIi poslije njegovih poteza, uprkos upozoravajućim natpisima: „Molimo vas da održavate tišinu.“
Talj je postao Talj još prije pobjede nad Botvinikom. Činilo se da ništa nije nagovještavalo tako buran uspon: ne tako davno, rigaški kandidat za majstora pobijedio je Vladimira Sajgina u meču za titulu majstora rezultatom 8:6 (+6 –4 =4). Nisu to bile naročito impresivne brojke.
Dvije godine kasnije Talj je samostalno pobijedio na dva uzastopna prvenstva države – i to kakva prvenstva! – osvojio međuzonski turnir i turnir kandidata, usput trijumfovao na turniru u Cirihu i skakutavim korakom se popeo na šampionski tron.
Kombinacija je postala njegov zaštitni znak, a vječitu izreku njegovog trenera Aleksandra Koblencа: „Ako Miša ima otvorenu liniju – biće mat!“, svi su znali.
Još kao dječak Talj je proučio ne samo čitavu šahovsku klasiku već je ponovo odigrao i 10.000 partija. Tada je mogao danima i nedjeljama uzastopno da se posveti šahu, zaboravljajući na hranu i san.
Imao je sreće s trenerom: Aleksandar Koblenc poznavao je Mišu od djetinjstva i odlično je osjećao njegovo emocionalno stanje. Kao majstor zaljubljen u kombinacionu igru, bio je Talju korisniji od bilo kog poznavaoca teorije i, bolje nego iko drugi, znao je kako da kod svog obožavanog Mišenjke probudi želju za igrom. Ne znam ko je autor šale: „Da je Talju trener bio Ebralidze, a Petrosjanu Koblenc, obojica bi osTalja prosječni majstori.“ Nije isključeno da bi se upravo tako i dogodilo.
Zakone igre kršio je zarad zakona koji su važili samo za njega. „Šah je bio njegova strast, tačnije, ne šah uopšte, već igranje šaha“ – ove Botvinikove riječi veoma precizno opisuju fenomen Mihaila Talja, genija improvizacije koji je u šahu najviše volio sam proces igre.
Da je nestao poslije meča s Botvinikom, napustio šah poput Morfija ili jednostavno umro, u istoriji igre ipak bi ostao kao gusar koji je raznio barutanu veličanstvenog prekookeanskog broda, koji je plovio kursom što ga je zacrtao najiskusniji peljar. Kao dječak prodornog pogleda i crne kose poput gavranovog krila, koji nas i danas posmatra s panoa šahovskih klubova, podsjećajući nas na to nezaboravno vrijeme.
Njegovom pogledu, očima koje su gorjele i prožimale tablu i protivnika, kao i nevjerovatnom prodoru misli, nisu mogli da odole oni slabijeg duha. Igor Zajcev trudio se da ga ne gleda tokom partije, a Pal Benko je na partiju s Taljem došao s tamnim naočarima. Ali ni takve mjere nisu uvijek pomagale: njegov pogled prosto je probijao čovjeka, a više od jednog velemajstora žalilo se ne samo na njegov pogled već i na zrake koncentrisane energije koje je, činilo se, emitovao. Talj je i sam toga bio svjestan. Jednom je u restoranu rekao Korčnoju: „Hoćeš da pogledam onog konobara, pa da nam odmah priđe?..“
Holandski velemajstor Hein Donner gledao je Talja tokom njegovih trijumfa na turnirima krajem pedesetih godina:
„Kao što je poznato, ogromna većina šahista poslije odigranog poteza prošeta se pozornicom. Ali niko se ne može uporediti s ovim crnokosim mladićem. Nakon što odigra potez, Taljse objema rukama osloni na sto i izbaci tijelo nagore. Zatim još jednom pogleda tablu, poslije čega sve počinje. Ramena imaju značajnu ulogu u njegovom hodu, ali su uključene i ruke. To je veoma složen pokret, podsjeća na tigra koji se prikrada. U njemu ima nečeg i od slona. Svako ko mu se nađe na putu mora da se pomjeri u stranu. Da, sudeći po njegovom prilično velikom nosu i očima razmaknutim jedno od drugog, najviše podsjeća na slona.“
Jan Timman je mnogo puta igrao protiv Talja:
„Stvarajući napetost na tabli, on je oko sebe širio nekakvo polje… Naročito na početku karijere dopuštao je sebi takav stepen rizika koji je prelazio sve dozvoljene granice. U partiji protiv Kellera, na primjer, na turniru u Cirihu 1959. godine, Talj je mogao mirno da igra u otvaranju na pozicionu prednost, i to ne malu. Umjesto toga, odlučio se za žrtvu figure koja je djelovala nekorektno, ali na tabli je stvorena takva napetost – u jednom trenutku sve bijele figure bile su ugrožene – da protivnik nije izdržao pritisak. Bila je to nevjerovatna partija, a da bi se tako igralo, trebalo je posjedovati nešto što ne mogu da izrazim riječima. Zašto, zašto je tako igrao?“
Juriju Razuvaevu bilo je jedanaest godina kada je prvi put vidio Talja. Na prvenstvo Moskve u brzopoteznom šahu, koje je održano u parku Gorkog, budući velemajstor došao je s roditeljima:
„Sve zvijezde učestvovale su na tom turniru – Bronštajn, Petrosjan, Spaski, Averbah, Simagin… Svi. Miša je osvojio 17 od 19 poena. Kako je samo igrao! Bilo je to čudo, pravo čudo! Te noći nisam mogao da zaspim. Mnogo godina poslije toga nisam odlazio na spavanje prije nego što bih u posljednjim vijestima čuo kako je Talj odigrao. Njegova partija protiv Panna sa međuzonskog turnira u Portorožu često mi se kasnije javljala u snovima…“
U šahu strast, mladost i silovitost ponekad mogu da zamijene talenat, pa čak i da izgledaju kao talenat. Ali njegov izvanredni talenat bio je toliko očigledan da niko nije imao ni najmanju sumnju: taj čovjek rođen je za šah. Vratio je šah njegovim izvorima: protivniku treba dati mat, i to ne gomilanjem pozicionih prednosti, već na najbrutalniji način. Njegova meta bila je jasna: protivnički kralj! I premda je Talj mogao da gađa tu metu iz različitih pravaca, gotovo uvijek je pogađao.
(Kraj)