„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007.
Odlazak u Triberg (nastavak)
Na sreću, ta priča se završila povoljno. Nijemci su prepustili slučaj policiji. Njima je uspjelo da sve prikažu kao dječačku nestašnost. Pomoglo je i zauzimanje glavnog ljekara. I u policiju je Saškina majka odnijela dosta vrijednih stvari… Ukratko, dječak je preživio, iako je dobio teške batine i bio izbačen iz fabrike. Odrasle osobe su za takve prekršaje strijeljali.
Osim Nijemaca, u Staljinu su neko vrijeme bile i italijanske i rumunske jedinice.
Koliko god to bilo čudno, pošta je radila uredno. Naravno, bila je povezana s okupiranim dijelom Ukrajine, kao i s drugim regionima Rajha i njegovih protektorata. Njemački vojnici i oficiri redovno su slali kući, porodicama, pakete s hranom i stvarima. Sve što su mogli da opljačkaju u okupiranoj zemlji — slaninu, antikvitete, toplu odjeću, kvalitetnu obuću — pragmatični vojnici su žurili da šalju u Njemačku.
Seleznjev, čini se, nije imao kome niti od koga da piše. U Harkovu odavno nije bilo Alekseja Aljehina. On se vratio u Moskvu, gdje je radio kao rukovodilac gradskog šahovskog kluba na Kuznjeckom mostu, a 1939. godine, nakon teške bolesti, umro.
Ali jednom je Seleznjev pročitao u njemačkim novinama da je u Minhenu održano prvenstvo Evrope na kojem je četvrto mjesto zauzeo Bogoljubov. Zatim su stizale vijesti o njegovim nastupima na turnirima u Salcburgu, Kotbusu, Krakovu… Prije rata sovjetska štampa o tome nije pisala. I Seleznjev je napisao u Triberg, na staru adresu svog prijatelja.
To pismo je zaista stiglo Bogoljubovu. On je odgovorio, i započela je prepiska. Pošto se Seleznjev žalio na svoj sadašnji život i surovu ratnu stvarnost, velemajstor je odlučio da posjeti starog prijatelja koji ga nije napustio u teškim vremenima.
Odmah nakon završetka trećeg turnira u Generalnom gubernatorstvu (tako se tada zvala Poljska), koji je u oktobru 1942. održan u Varšavi, Lublinu i Krakovu i na kojem je Bogoljubov zauzeo treće mjesto — iza A. Aljehina i K. Junge-a — on kreće u Ukrajinu. Na putu Bogoljubov je svratio u Kijev, ali nije našao nijednog starog poznanika. Zatim je vozom stigao u Juzovku.
U prijestonici Donbasa Bogoljubov je pronašao Seleznjeva u gradskoj upravi.
— Pa zdravo, Aleksej Sergejeviču! Ti, vidim, potpuno si postao činovnik? — Bogoljubov je pogledom obuhvatio oronulu prostoriju u kojoj su radili prevodioci: portret firera na zidu, ogromne gomile fascikli i drugih papira na stolovima, prašnjavi prozori sa davno neofarbanim okvirima, vješalicu u uglu okačenu starim kaputima i iznošenim kaputima i kratkim bundama.
— Dragi prijatelju, Jefime Dmitrijeviču — Seleznjev je umalo zaplakao — kako mi je drago što te vidim! Toliko godina razdvojenosti! Ne možeš ni zamisliti šta sam sve morao da pretrpim.
— Dobro, dobro. Idemo negdje da sjednemo, da popričamo.
— Ne znam hoće li me šef odjeljenja pustiti. Puno je posla, usred smo radnog dana.
— Ne brini, već sam sve razgovarao s gradskim komandantom. Pokazao sam mu pismo iz kancelarije Generalnog gubernatorstva, predočio svoj partijski legitimacijski dokument. Oslobađaju te posla na dva dana. A poslije ćemo riješiti i pitanje tvog odlaska iz Juzovke.
…Prijatelji su otišli kod Seleznjeva. Tamo su dugo razgovarali, prisjećali se i razmjenjivali mišljenja. Bogoljubov je na noćenje otišao u najbolji lokalni hotel „Donbas“.
Na ruskom je Bogoljubov govorio sa primjetnim njemačkim akcentom i često je ubacivao njemačke riječi. Uostalom, Seleznjev ga je savršeno razumio.
Jefim Dmitrijevič je pričao o svojim šahovskim poslovima, o razlozima svojih poraza od Aljehina u mečevima za titulu svjetskog prvaka, te o tome kako je 1938. bio primoran da se učlani u nacionalsocijalističku partiju kako bi nesmetano učestvovao na turnirima i uživao povjerenje rukovodstva.
— Hajde, Alekseje Sergejeviču, odluči se! — govorio je on Seleznjevu. — Sam kažeš kako je ovdje loše. Pođi sa mnom u Triberg. S komandantom ću se dogovoriti. Ti si lojalan režimu, a i donekle si sam stradao od boljševičkih represija. Šta te ovdje drži? Tvoji sunarodnici sada na tebe gledaju s podozrenjem jer radiš u upravi. Ima partizana — mogu te upucati kao neprijatelja. U Njemačkoj će ti biti lakše. Sjeti se kako smo lijepo živjeli u Tribergu. Frida će ti se jako obradovati. A vidjećeš i Sonju i Tamaru — kako su odrasle!
I Aleksej Seleznjev je pristao. Dokumente je kod komandanta bilo lako dobiti — gospodin major je čak izrazio zadovoljstvo što će „Slaven koji priznaje veličinu Njemačke moći lično da se uvjeri u moć Rajha i da će još bolje raditi u njegovu korist“.
Početkom novembra 1942. godine Bogoljubov i Seleznjev su napustili Juzovku (Staljino) i nakon tri dana stigli u Triberg.
(Nastaviće se)