Mark Tajmanov
– Prvi put sam sreo Talja tokom svoje simultanke, kada je imao oko 12–13 godina. Tako da sam Mišu poznavao praktično čitavog njegovog života. Poznavao sam njegove roditelje, supruge, djecu, sve njegove bliske prijatelje. Uvijek smo imali dobre odnose, često smo se sretali na turnirima i provodili mnogo vremena zajedno i izvan sale za igru. Miša je bio epikurejac, volio je život u svim njegovim oblicima. Bio je veoma društven, volio je društvo i imao mnoštvo interesovanja: igrao je fudbal, volio da čita – čitao je nevjerovatno brzo, kao da knjigu prelazi dijagonalno: debelu knjigu „gutao“ bi za jedan dan! Rođen je sa šakom na kojoj su bila samo tri prsta; uprkos tome, dobro je svirao klavir, a sanjao je i da postane estradni konferansije. Poslije završetka škole pokušao je da upiše Filološki fakultet, ali ga nisu primili – nedostajalo mu je nekoliko mjeseci do šesnaestog rođendana. Mislim da je estradni svijet mnogo izgubio, za razliku od šahovskog.
Šest godina poslije te simultanke u Pionirskom dvorcu u Rigi sreli smo se na prvenstvu SSSR-a u Lenjingradu. Smatrali su ga talentovanim međunarodnim majstorom – mada su danas mnogi u tim godinama već velemajstori. Uspješan nastup na tom prvenstvu SSSR-a 1956. godine bio je njegov prvi veliki uspjeh. Taljeva blistava igra, prepuna maštovitih ideja, nikoga nije ostavljala ravnodušnim, ali su ocjene bile veoma različite – neki su se vrlo skeptično odnosili prema njegovim rizičnim žrtvama, smatrajući ih neutemeljenim i buntovničkim. Ko je mogao pomisliti da će Miša samo tri i po godine kasnije osvojiti svjetsku krunu!
Tokom tih nekoliko godina fantastičnog uspona Tal je živio srećnim i ispunjenim životom – pobjeđivao je na turniru za turnirom: na prvenstvima SSSR-a, međuzonskom turniru, turniru kandidata. Novine su neprestano pisale o njemu, nazivajući ga svakako: „srećnik“, „husar iz Rige“, „demon 64 polja“, „gusar šahovske table“. U isto vrijeme Talj je odbranio diplomski rad na univerzitetu, na temu „Satira u romanu Iljfa i Petrova“, i upoznao svoju buduću suprugu Sali. Ludo su se voljeli, iako njihov brak nije bio nalik mirnoj luci.
Kada je Miša pobijedio Botvinika, u šahovskom svijetu zavladalo je opšte oduševljenje. Talj je postao miljenik naroda, idol, šahovski kralj! Takvu popularnost nije imao nijedan šahista u čitavoj istoriji. Na željezničkoj stanici u Rigi Talja je dočekala ogromna masa ljudi. Navijači su ga na rukama iznijeli iz voza na trg ispred stanice, gdje je održan miting. Nažalost, Mišin život nije bio ispunjen samo radošću i veseljem. Iznenada se pojavila nesreća – otkazao mu je bubreg. Počeli su strašni napadi i užasni bolovi. Nedjeljama je ležao u bolnici, podvrgnut je brojnim operacijama, ali sve je bilo uzalud.
Kao da ga je pratila neka zla kob. Ako bih u novinama negdje pročitao da je u okolini Sočija automobil s putnicima sletio u provaliju, prva pomisao koja bi mi pala na pamet bila je – Miša je bio u njemu. A kada je u noćnom baru u Havani neko, iz ljubomore, bacio flašu na jednog od gostiju, ona je nekim neobjašnjivim slučajem pogodila pravo u glavu nedužnog Miše. Odvezli su ga u bolnicu, a već narednog jutra, blijed i sa zavijenom glavom, igrao je za svoju ekipu.
Bio sam svjedok i jednog ovakvog događaja. Na turniru u Kislovodsku Miši je iznenada pozlilo, ponovo su počeli užasni bolovi. Pozvali su hitnu pomoć i savjetovali mu da odustane od partije, ali je Talj odlučio da igra i zamolio samo da se partija odigra u njegovoj hotelskoj sobi. Ležao je u toploj kadi – jedinom mjestu na kojem su mu bolovi popuštali – i, ne gledajući u tablu, diktirao poteze… I na kraju je dobio tu partiju!
Godine 1971. u Tbilisiju Talj je podvrgnut još jednoj operaciji, koja mu je konačno znatno poboljšala zdravstveno stanje. Tamo je Miša proslavio i svoje drugo vjenčanje. Njegova izabranica ovog puta, ne bez uticaja Mišine majke, bila je Gruzijka iz kneževske porodice. Ida, koja je za svog sina priželjkivala miran porodični život, govorila je: „Zamisli, njena baka je nekada bila gruzijska kneginja.“ „Muročka – tako je Miša zvao majku – kneginja ne može biti bivša, isto kao što ni bernardinac ne može biti bivši. To je rasa, a ne funkcija! Sekretar oblasnog komiteta može biti bivši.“
Kada sam se pripremao za meč s Fišerom, najprije sam se obratio svom glavnom i doživotnom šahovskom učitelju – Mihailu Moisejeviču Botviniku. Dao mi je mnogo sjajnih savjeta… ali nije vrijedilo. Zatim sam se obratio Miši Talju, zamolio ga da odigra sa mnom nekoliko trening-partija i da ih analiziramo, a ponudio sam mu i da bude moj sekundant. Miša je rado pristao. Radili smo zajedno dvije nedjelje, veoma produktivno i zanimljivo. A onda Mihail Moisejevič nije dao saglasnost za našu saradnju. Upitao sam ga: „Ali zašto?“ „Znate“, odgovorio je, „i vi i Miša previše volite život. Bojim se da ćete se tamo jednostavno propiti!“
Posljednjih godina života Miša je izgledao veoma loše. I dalje je igrao na turnirima, kao i ranije, i bio duša veselih društava. Posljednji put sam igrao s njim u Jugoslaviji, 1984. godine, u Titogradu. Svake večeri, poslije partije, odvodili su ga u provod, a u hotel bi ga vraćali tek pred zoru. Kada bi se probudio, popio bi nekoliko šoljica najjače kafe, popušio nekoliko cigareta i otišao na partiju. Čudio sam se kako sve to izdržava i kako u takvom stanju može da igra…
Posljednji put sam se s Mišom sreo u Njemačkoj, u malom gradu u kojem je tada živio. Išli smo ulicom i neki prolaznik se pozdravio s Taljem. Miša mu se zahvalio. Ovaj ga je upitao: „Zašto?“ „Zato što ste me prepoznali!“ Taljje zaista izgledao užasno, mnogo starije nego što je bio. Više se nikada u životu nismo sreli…
Miša je živio kratko, ali veoma burno, život ispunjen događajima. Uvijek ću pamtiti svog prijatelja Mišu…
(Nastaviće se)