Moskva 2012
Na Kurasau
Početkom 1962. godine u Stokholmu je održan peti međuzonski turnir, na kojem je pobijedio Robert Fišer, dok su sledeća mjesta zauzeli Geler, Petrosjan, Korčnoj, Filip, a nakon dodatnog razigravanja i Benko. Vođa naše delegacije bio je načelnik Odjeljenja za šah Sportskog komiteta Leonid Abramov, a trener Aleksandar Kotov.
Turnir kandidata trebalo je da se održi na ostrvu Kurasao (Holandski Antili) početkom maja. Za vođu delegacije ponovo je bio planiran Abramov, a za glavnog trenera Kotov.
Međutim, iznenada se pojavio neočekivan problem. Organizatori takmičenja pozvali su učesnike i članove njihovih delegacija da doputuju sa suprugama. Sportski komitet je uvijek bio prilično rezervisan prema takvim pozivima, ali je ovoga puta, iako nevoljno, pristao da pošalje supruge učesnika, i to na kraći period. Međutim, Kotov i Abramov insistirali su da i oni putuju sa svojim suprugama.
Tada je rukovodstvo Sportskog komiteta, očigledno naučivši nešto od šahista, odlučilo da napravi „konjski potez“ – počelo je da traži njihovu zamjenu. I pronašlo je čovjeka čija supruga nije mogla da putuje u inostranstvo: radila je u takozvanom „poštanskom sandučetu“ i nije imala dozvolu za izlazak iz zemlje. Taj čovjek bio sam ja. Zaista, čovjek nikad ne zna gdje će nešto dobiti, a gdje izgubiti!
1 „Poštanskim sandučićima“ nazivali su se zatvoreni pogoni i preduzeća od posebnog značaja za odbrambenu industriju (prim. ured.).
Pozvan telegramom u Moskvu, naravno da sam prihvatio da budem vođa delegacije i glavni trener. Tamo, u Sibiru, nisam ni slutio šta je bio pravi razlog zbog kojeg me je rukovodstvo Sportskog komiteta izabralo.
Neposredno pred odlazak na Kurasao održan je redovni izborni plenum Šahovske federacije. Za predsjednika je izabran Boris Rodionov, a za potpredsjednike Abramov, Kotov i ja. Tako sam se našao u rukovodstvu Federacije.
Krajem aprila naša delegacija, koju su činili petorica učesnika turnira (uz već pomenutu trojicu pridružili su se Talj i Keres), trener Isak Boleslavski, ja i moj zamjenik iz Sportskog komiteta, otputovala je na Kurasao.
Supruge učesnika trebalo je da stignu znatno kasnije.
Glavni favoriti turnira s pravom su bili Mihail Talj i Robert Fišer.
Svojim briljantnim pobjedama, beskompromisnom igrom i neustrašivim napadima Miša je stekao mnoštvo obožavalaca, kako u Sovjetskom Savezu tako i na Zapadu. Međutim, samo mjesec dana prije početka takmičenja podvrgao se teškoj operaciji u trbušnoj duplji. Kada je po dolasku u hotel na Kurasau prvi put izašao da se okupa u bazenu, jasno se vidio jedva zarasli ožiljak koji mu je presijecao stomak od jedne do druge strane. Ni spoljašnji izgled bivšeg svjetskog prvaka nije ulivao mnogo optimizma.
Što se tiče Amerikanca, nakon njegove ubjedljive pobjede na međuzonskom turniru – na kojem je drugoplasirane Gelera i Petrosjana ostavio iza sebe za čak dva i po poena – Fišer je s pravom smatran jednim od glavnih kandidata za pobjedu na Turniru kandidata.
Za godine tokom kojih ga nisam vidio, znatno se promijenio. Sazrio je i od mršavog, nespretnog, dugonogog mladića izrastao u visokog, vitkog i samouvjerenog čovjeka. Iznošeni džemper zamijenio je modernim, besprijekorno skrojenim odijelom.
Svi učesnici bili su smješteni u savremenom hotelu „Interkontinental“, koji se nalazio unutar nekada moćne pomorske tvrđave. Od stare utvrde, doduše, ostali su samo zidovi i liveni topovi. Partije su igrane uveče, u manjoj sali hotela, dok su se na terasi, ispred velikih demonstracionih tabli, prikazivali njihovi tokovi za publiku.
Nažalost, nijedan od dvojice favorita nije opravdao očekivanja. Vruća tropska klima ostrva nimalo nije pogodovala Taljevom oporavku poslije operacije. Nije uspio da povrati formu i pratile su ga neuspješne partije. Fortuna, koja mu je samo tri godine ranije bila naklonjena, sada mu je okrenula leđa.
Fišer je, s druge strane, turnir otvorio sa dva poraza – izgubio je od Benka i Gelera – pa je od samog početka bio primoran da sustiže vodeće.
Pošto ni Talj ni Fišer nisu uspjeli da nametnu svoj uobičajeni siloviti ritam, trka za prvo mjesto odvijala se znatno sporije. Nije bilo izrazitog lidera; čas bi jedan, čas drugi izbijao na čelo tabele.
Na spavanje sam odlazio veoma kasno. Poslije svakog kola pripremao sam izvještaj o odigranim partijama, a zatim čekao poziv iz Moskve putem teleksa.
Sjećam se kako sam poslije trećeg kola, kada je u hotelu već zavladao potpuni mir – bilo je odavno prošlo ponoć, a teleks je i dalje ćutao – izašao na terasu. Poslije svježine klimatizovanog pres-centra, tropska noć me je zapahnula vrelinom. Mrak je bio gotovo potpun. Samo je u sredini terase bazen blistao smaragdnom svjetlošću, dok su negdje u daljini ritmično treperila svjetla plutača koje su označavale ulaz u luku. Osvijetljene su bile i velike demonstracione table – očigledno je neko zaboravio da ugasi rasvjetu.
Prišao sam tablama i sjeo u jednu fotelju. Svjetlost reflektora dopirala je i do udaljenog ugla terase. Tamo se, u neobičnoj igri svjetlosti i sjenke, nazirala silueta starog topa usmjerenog prema moru. Kada sam pažljivije pogledao, primijetio sam pored topa ljudsku figuru. Neko je stajao nepomično, zagledan u tamu tropske noći.
Ugledavši me, figura se odvojila od topa, prišla demonstracionim tablama i ispostavilo se da je to bio Robert Fišer.
– Šta je, Bobi, ne možeš da spavaš? – upitao sam ga.
– Da… Jeste li vidjeli kako sam danas pobijedio Filipa? Hoćete da pogledate partiju?
Poslije dva poraza, Fišer je konačno ostvario prvu pobjedu. U njegovom glasu osjećala se tolika želja da nekome pokaže partiju da sam pristao, pa smo otišli u pres-centar.
Postavio je figure i počeo da demonstrira partiju, pokazujući varijante koje je analizirao. Iako je od završetka meča prošlo već nekoliko sati, još uvijek je bio potpuno obuzet borbom i ponovo proživljavao sve njene preokrete.
(Nastaviće se)