„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007.
Seleznjev i Gajevski (nastavak)
„Od 1930. godine živim u Donjeck (tadašnjem Staljinu). Kada sam se doselio ovdje (ovdje su živjeli rođaci moje supruge), odmah sam se uključio u šahovski život. Upoznao sam Alekseja Sergejeviča Seleznjeva, koji je tada bio vodeći šahovski organizator.
Majstor je sa mnom odigrao nekoliko prijateljskih partija i rekao:
„E, ovo je partner! S ovakvim čovjekom uvijek se može igrati punom snagom.“
Bio je devet godina stariji od mene i uživao je veliko povjerenje sportskog rukovodstva okruga. Kasnije smo upravo nas dvojica uglavnom vodili borbu za glavne nagrade na gradskim i oblastnim takmičenjima. Ostali učesnici primjetno su zaostajali za nama.
Nas dvojica činili smo okosnicu reprezentacije okruga (kasnije oblasti), a naša ekipa je prilično uspješno nastupala na republičkoj sportskoj sceni. Zajedno s nama igrali su mladi i talentovani šahisti – B. Olšvanger (poginuo je 1943. godine kod Harkova kao vojni ljekar), G. Šer, I. Kamenj, V. Abramenko i N. Stadničenko.
Seleznjev je bio čovjek starog kova – uvijek korektan, učtiv i sa pomalo staromodnim manirima. Međutim, ponekad su mu se omakle zajedljive i oštre primjedbe, kao i neprijatne ocjene pojedinih pojava. Nekako se osjećalo da je na nešto ogorčen – na vlast, na taj radničko-seljački poredak, na činovnike nove formacije. Ipak, nikada nije prelazio granicu otvorenih i glasnih optužbi niti oštrih političkih izjava. Možda mu je upravo to pomoglo da preživi kasniju represivnu epohu tridesetih godina…“
Po dolasku u Staljino, Apolinarij Gajevski zaposlio se kao nastavnik fizike i matematike u srednjim školama i industrijskoj školi.
Godine 1931. Staljino je prvi put bilo domaćin polufinalnog turnira prvenstva Ukrajine, na kojem je prvo mjesto osvojio Gajevski.
Tokom 1931. i 1932. godine osvojio je titulu gradskog šampiona u šahu. Međutim, u naredne tri godine tu titulu držao je Seleznjev. Godine 1936. Gajevski je ponovo postao pobjednik gradskog prvenstva, dok je godinu dana kasnije Seleznjev bio najbolji i u gradu i u oblasti.
Potom je nastavnik Gajevski sigurno držao titulu šampiona 1938. i 1939. godine. Tek 1940. godine u njihov dvoboj umiješao se student Rudarskog fakulteta Staljinskog industrijskog instituta, Jurij Knišenko. On je kasnije postao majstor sporta i osmostruki prvak Rostova na Donu, a tokom 1940. i 1941. godine s punim pravom važio je za najboljeg šahistu prijestonice Donbasa.
Početkom tridesetih godina u Donjeck (tadašnjem Staljinu) nije postojao ozbiljan gradski šahovski klub. Ljubitelji ove igre okupljali su se uglavnom u sobama i manjim prostorijama raznih resornih domova kulture i klubova, u „crvenim uglovima“ preduzeća i obrazovnih ustanova. Međutim, bio je potreban jedinstveni centar koji bi okupio šahiste i postao mjesto održavanja masovnih takmičenja.
Godine 1930. u Staljinu je započeto uređenje gradskog parka kulture i odmora. Za njega je izdvojen prostran prostor u jugozapadnom dijelu gradskog centra, u blizini kamenoloma. Do 1932. godine park je bio izgrađen.
Na radost šahista, u njemu je podignut veliki stakleni paviljon za društvene igre. Dat je na raspolaganje ljubiteljima šaha i dame. Prilikom otvaranja paviljona, majstor Aleksej Sergejevič Seleznjev održao je simultanku na 24 table.
Prisjeća se veteran donjeckog šaha, Nikolaj Aleksandrovič Čudnenko:
„Tada sam imao svega 12 godina. Sjećam se da smo mi dječaci često dolazili u taj paviljon. Sve nam se dopadalo: stolovi sa šahovskim tablama raspoređeni u krug, živahna gužva ljubitelja drevnih igara i sama atmosfera šahovskog života koja je tamo vladala. S kakvim smo oduševljenjem i interesovanjem posmatrali simultanke koje je održavao majstor Seleznjev!“
Paviljon je radio gotovo tokom cijele godine. U njemu su održavana sva lokalna prvenstva, djelovale su sportske sekcije, a dolazili su i gostujući ljubitelji šaha.
Tu su navraćali i poznati majstori iz Kijeva, Moskve i Rostova na Donu, koji su po službenoj dužnosti ili kao gosti dolazili da odigraju susrete sa lokalnim ljubiteljima šaha i dame.
U jesen 1930. godine u Tbilisiju (tadašnjem Tiflisu) održan je turnir majstora Zakavkazja, Ukrajine i Uzbekistana. U početku je šahovsko-damaška sekcija Svekavkaskog savjeta za fizičku kulturu pozvala i bjeloruske šahiste, ali pošto je ta republika umjesto majstora Siliča poslala prvokategornike Kasperskog i Mazelja, njima nije bilo dopušteno da učestvuju na turniru. Na kraju ih je zamijenio majstor Grigorij Frejman iz Uzbekistana.
Iz Ukrajine je trebalo da nastupi i Odesit Jakov Viljner, ali se nije odazvao pozivu.
Turnir je počeo 25. septembra, a prve partije igrane su 26. septembra. Majstor Frejman zakasnio je nekoliko dana, pošto se zadržao na putu, čime je poremetio uobičajeni tok takmičenja.
U prvom kolu bilo je mnogo remija. Posebno je zanimljivo da je Aleksej Sergejevič Seleznjev u partiji protiv Vsevoloda Rauzera, iako je imao bolju poziciju, uspio da forsira remi ponavljanjem poteza već u 12. potezu. Ipak, većina partija završena je remijem tek nakon naporne i sadržajne borbe.
Pred posljednje kolo jedini učesnik bez poraza bio je Vakhtang Goglidze. U završnom kolu Rauzer je pobijedio Frejmana, koji je previdio mat u dva poteza, dok je Goglidze napravio niz grešaka u partiji protiv Vladimira Nenarokova i izgubio.
Godine 1931. u Harkovu održano je šesto prvenstvo Ukrajine u šahu za muškarce. Prethodno, peto prvenstvo, održano je još 1928. godine.
Šampion je postao Kijevljanin Abram Zamihovski, koji je u jedanaest partija osvojio 8,5 poena. Samo pola poena manje osvojio je drugi predstavnik Kijeva, Vsevolod Rauzer.
Treće do peto mjesto podijelili su sa po 6 poena:
- Aleksandar Konstantinopoljski (Kijev),
- Boris Ratner (Kijev),
- Aleksej Sergejevič Seleznjov (Staljino).
Ukrupljavanje teritorijalnih jedinica dovelo je i do jačanja značaja oblasnih centara. Tako je Staljino postalo pravi centar čitavog Donbasa. Pod njegovom upravom nalazili su se veliki gradovi kao što su Mariupolj, Artjomovsk, Slavjansk, Gorlovka, Lugansk i Makejevka.
U oblasnom centru koncentrisao se cjelokupan kulturni i sportski život. Talentovana omladina dolazila je ovdje kako bi upisala lokalne visokoškolske ustanove – industrijski, medicinski, trgovački i pedagoški institut.
Među studentima je bilo mnogo dobrih šahista. Šah se razvijao izuzetno brzim tempom.
(Nastaviće se)