Gukeš i Sindarov. Foto: Rafal Oleksiewicz / FIDE
— Daj Bože da tako i bude. Pređimo na sljedeći veliki događaj, koji nas očekuje za manje od mjesec dana: meč između Žavohira Sindarova i Gukeša Domaradžua. Na osnovu onoga što smo vidjeli na Olimpijadi, kako biste ocijenili formu obojice igrača i, samim tim, njihove šanse?
Rsutam Kasimdžanov — Nisam siguran koliko je cijela ova rasprava o njihovim šansama korisna. Nedavno sam čuo da je sam Sindarov, kada su ga pitali kakve su mu šanse, procijenio da ima 50,1 odsto izgleda, je li tako?
Dakle, riječ je o najmanjoj mogućoj prednosti. Mislim da je sasvim mogao da kaže 50 prema 50. Čini mi se da Žavohir na taj način pokušava da se pomalo distancira od čitave te rasprave, jer ga ona donekle opterećuje. Zapravo, nije dobro otići na meč protiv veoma opasnog protivnika, a pritom iz nekog razloga važiti za izrazitog favorita. To je psihološki neprijatno.
Prema onome što sam vidio, Gukeš je veoma snažan i opasan šahista. Isto važi i za Žavohira. Za optimalnu motivaciju korisno je smatrati da su šanse približno jednake. Žavohir je to dobro razumio. Ako zaista smatra da su njegove šanse 50 odsto, na kraju će one biti veće. To je potpuno ispravan način psihološke pripreme pred meč.
— Dakle, ne dijelite široko rasprostranjeno mišljenje da Gukeš već drugu godinu zaredom nije u formi i da bi uskoro mogao čak i da padne ispod 2700 rejting poena (rejting supervelemajstora – prim. urednika)?
Rustam Kasimdžanov — Nije stvar čak ni u tome. Vidjeli smo godinu u kojoj Gukeš nije bio u formi. Ali, s druge strane, prije toga smo imali i godinu u kojoj Ding Liren nije bio u formi. Ding Liren tada uopšte nije mogao da igra. A onda je, kada je počeo meč za svjetsko prvenstvo, odjednom sve postalo veoma neizvjesno i napeto, ako se sjećate.
Meč za svjetsko prvenstvo prilično je jedinstven događaj u kojem se može dogoditi apsolutno sve. Potrebno je izboriti se s pritiskom i nervozom. Ne želim da kažem da Žavohir ima slabije živce od Gukeša, već samo hoću da naglasim koliko je ovaj događaj poseban i da sve priče koje se vode prije meča obično nemaju mnogo veze sa stvarnošću koja nas očekuje.
Rustam Kasimdžanov i Žavohir Sindarov. Foto: Evgenij Soročin / Gazeta
— Možete li nam reći da li ste dio Sindarovljevog trenerskog tima ili mu na neki način pomažete u pripremama za meč?
Rustam Kasimdžanov — Uopšte nisam dio tog tima. Da jesam, to bi bila polutajna informacija. Ali, s obzirom na to da nisam, ne mislim da bi to mogla biti tajna. On ima svoj tim trenera i sekundanta.
Moj posao se uglavnom odnosio na reprezentaciju i njen nastup na Olimpijadi. Do Žavohirovog meča, teoretski, imamo još mjesec dana. Nešto se može promijeniti, jer i šahisti ponekad donose odluke u posljednjem trenutku. Ali, za sada namjeravam da ovaj meč pratim kao zainteresovani gledalac. Naravno, navijaću za naše, ali nisam član Žavohirovog trenerskog tima.
On je rijedak slučaj u uzbekistanskom šahu: s njim sam radio samo u okviru reprezentacije. Njegov individualni napredak nema nikakve veze sa mnom.
— Zar vam nije ni ponuđeno da se priključite ili možda sami nijeste željeli?
Rustam Kasimdžanov — Ipak sam dugo radio s Abdusattorovim. On je, očigledno, smatrao da sam unutar Uzbekistana ipak konkurencija. Odlično smo sarađivali na svim grupnim treninzima koje smo imali tokom mnogo godina, još od vremena kada je bio sasvim mali, pa sve do danas. I na ovoj Olimpijadi takođe. Ali, nikada nijesmo radili individualno, jedan na jedan.
— U šahu ste postigli gotovo sve, i kao igrač i kao trener-sekundant: osvojili ste svjetsko prvenstvo, vaši štićenici pobjeđivali su u mečevima za svjetsku titulu i osvajali Olimpijadu. Imate li još ciljeva koje želite da ostvarite?
— Nemam osjećaj da sam sve osvojio i da više nemam šta da postignem. Čini mi se da je pred nama još mnogo zanimljivih izazova. Razvoj šaha u Uzbekistanu tek dobija zamah i imamo još mnogo pitanja kojima se treba posvetiti. Potrebno je ojačati i prvu reprezentaciju, kako ne bismo imali samo dva-tri igrača visokog nivoa, već, po mogućnosti, pet vrhunskih igrača na svim tablama, tako da ne moramo da brinemo za rezultat na ekipnim takmičenjima.
Bilo bi poželjno da druga i treća reprezentacija, kao i juniori, napreduju do te mjere da imamo dugu klupu rezervnih igrača. U ovom trenutku takvu širinu nemamo.
Uz to, ženski šah u Uzbekistanu veoma brzo napreduje. Možda će im u nekom trenutku biti potrebna strateška pomoć. Vjerovatno ste čuli da se u posljednjim predsjedničkim ukazima pominje mnogo različitih projekata za razvoj šaha u regionima, razvoj dječjeg i omladinskog šaha, kao i parašaha.
Zaista imamo mnogo posla i daleko sam od toga da mislim kako sam ostvario sve što sam mogao.
Razgovarao Georgij Švanov.
Kraj