Moskva 2012
Epidemija gripa i nacionalno pitanje
Godine 1959. naredno prvenstvo SSSR-a održano je u Tbilisiju. Bio je januar, vrijeme je bilo vlažno, a učesnike turnira zahvatila je epidemija gripa.
Među prvima se razbolio Tigran Petrosjan. Zbog bolesti bilo mu je dozvoljeno da propusti čitavu sedmicu – tri kola i dva dana predviđena za nastavke prekinutih partija. Kada se oporavio, jedan za drugim počeli su da obolijevaju i ostali učesnici, uključujući i one sa kojima je Petrosjan tek trebalo da igra.
Pokazalo se da se te partije više nisu mogle odlagati, jer u suprotnom Petrosjan ne bi mogao da završi turnir u predviđenom roku. Tako je, zahvaljujući tome što se prvi razbolio, Tigran na kraju bio u povoljnijem položaju.
Naravno, ne želim da kažem da je upravo zbog toga postao pobjednik. Na turniru je igrao veoma dobro. Ipak, činjenica ostaje da mu je bolest, paradoksalno, išla naruku.
Ova priča jasno je pokazala da tada važeće pravilo, prema kojem je učesnik u slučaju bolesti imao pravo da propusti tri partije, zahtijeva izmjene.
Sala Pozorišta „Rustaveli“, u kojoj se igralo prvenstvo, svakoga dana bila je prepuna gledalaca. Lokalni ljubitelji šaha podijelili su se u dva tabora. Jedni, uglavnom iz Avlabara, dijela grada u kojem su većinu stanovništva činili Jermeni, navijali su za svog sunarodnika. Drugi, pretežno Gruzijci, navijali su protiv njega, odnosno za Petrosjanove glavne konkurente – Talja i Spaskog.
Poznati gruzijski kompozitor šahovskih studija i moj dugogodišnji prijatelj Gia Nadarejšvili otvoreno je izrazio stav drugog tabora:
„U prijestonici Gruzije Jermen ne smije postati šampion!“
To me podsjetilo na jednu staru priču koju mi je ispričao majstor Jevgenij Zagorjanski.
Godine 1946. on je, zajedno sa Keresom i Mikenasom, učestvovao na prvenstvu Gruzije. Sva trojica igrala su van konkurencije, dok se borba za titulu prvaka republike vodila između majstora Arčila Ebralidzea i njegovog sedamnaestogodišnjeg učenika, tada još kandidata za majstora – Tigrana Petrosjana.
U jednom kolu Zagorjanski je pobijedio Ebralidzea, a već u narednom trebalo je da igra protiv njegovog glavnog rivala.
Kada je Jevgenij Aleksandrovič izašao u gledalište, prišao mu je snažni Gruzijac širokih ramena i ozbiljno rekao:
– Danas si pobijedio Ebralidzea, a sjutra moraš pobijediti Petrosjana!
Kada se Zagorjanski vratio u hotel, tamo ga je čekala čitava delegacija Jermena iz Avlabara.
– Ako sutra odigraš remi sa Petrosjanom – rekli su mu – sanduk mandarina čekaće te pravo u tvojoj sobi!
Te večeri Zagorjanski je otišao u posjetu svom prijatelju, gruzijskom pijanisti. Tokom večere domaćin je nazdravio riječima:
– Genacvale! Ovu čašu podižem za tvoju sjutrašnju pobjedu. Prvak Gruzije mora biti Gruzijac!
Kako je kasnije pričao Zagorjanski, narednog dana dao je sve od sebe i pobijedio Petrosjana.
Poslije partije prišao mu je isti onaj snažni Gruzijac koji je cijelo vrijeme pratio tok borbe, pružio mu ruku i rekao:
– Bravo! Pravilno si riješio nacionalno pitanje!
Podsjetimo da je Tigran Vartanovič Petrosjan rođen i odrastao u Tbilisiju. To je bio njegov rodni grad. Ipak, čim mu se ukazala prilika, napustio ga je. Najprije se preselio u Jerevan, a potom u Moskvu. Da je ostao u Gruziji, teško da bi imao priliku da postane svjetski prvak.
Mislim da je Petrosjanova pobjeda na prvenstvu SSSR-a u Tbilisiju imala ogroman moralni značaj, kako za njega lično, tako još više za njegove sunarodnike. Nakon tog uspjeha počeli su da podstiču Tigrana, koji po prirodi nije bio pretjerano ambiciozan, da krene ka još većem cilju – osvajanju titule svjetskog prvaka.
Festival jermenske muzike
Po završetku prvenstva, lokalni Jermeni su, u čast Petrosjanove pobjede, priredili raskošan banket. Na njega su bili pozvani i ostali učesnici turnira.
Banket je protekao uz raskošne i slikovite zdravice, karakteristične za Kavkaz, dok je orkestar neprekidno izvodio kompozicije Arna Babadžanjana. Čim bi muzika na trenutak utihnula, jedan od organizatora banketa uzeo bi tanjirić, spustio na njega novčanicu od deset rubalja – što je u to vrijeme bio prilično veliki novac – i izgovorio samo jednu riječ:
– Babadžanjan!
I ponovo bi se salom razlijegala nježna i pomalo sjetna jermenska melodija.
Gruzijcima koji su sjedjeli za susjednim stolovima taj svojevrsni festival jermenske muzike očigledno nije prijao. Tada je jedan od njih uzeo ražanj, prišao muzičarima i prkosno njime udario u bubanj.
Nazirao se ozbiljan incident, pa su šahisti hitno izvedeni iz sale kroz sporedni izlaz.
Sudijska greška i njeni uzroci
Tokom prvenstva dogodio se poučan sudijski incident.
U partiji između Juhtmana i Spaskog, Boris Spaski je u vremenskoj oskudici izjavio da će svojim narednim potezom postići trostruko ponavljanje iste pozicije i da, u skladu sa Šahovskim pravilnikom, traži da partija bude proglašena remijem.
Glavni sudija turnira, Jakov Rohlin, zaustavio je satove, uzeo zapisnik partije i otišao u sudijsku sobu kako bi provjerio da li je tvrdnja Spskog tačna.
Prošao je minut, zatim drugi, pa treći, a Rohlina i dalje nije bilo.
Prema tadašnjem Šahovskom pravilniku, vrijeme potrebno za provjeru zahtjeva odbijalo se od vremena igrača koji je podnio zahtjev. Ukoliko se ne bi utvrdilo da je zaista došlo do trostrukog ponavljanja pozicije, igrač bi izgubio sve minute utrošene na provjeru.
Uplašen da bi zbog toga mogao izgubiti partiju prekoračenjem vremena, Spaski je odlučio da nastavi igru. Sam je ponovo pokrenuo svoj sat – i izgubio partiju.
Međutim, trostruko ponavljanje pozicije zaista je postojalo!
Nakon podnesenog protesta rezultat partije je promijenjen i susret je zvanično registrovan kao remi.
Koliko mi je poznato, ta odluka donesena je uz saglasnost Sportskog komiteta, ali je bila nepravedna, prije svega prema protivniku Spaskog.
Na kraju krajeva, on je partiju dobio, dok se Spaski dobrovoljno odrekao svog zahtjeva za remi i sam odlučio da nastavi igru.
Kasnije je u Šahovski pravilnik unijeta posebna odredba: igrač koji zatraži priznavanje remija zbog trostrukog ponavljanja pozicije više ne može povući svoj zahtjev.
Kako se dogodilo da jedan od naših najiskusnijih sudija toliko odugovlači sa priznavanjem remija? Za to su postojala dva razloga.
Prvi je bio taj što se iste pozicije nisu ponavljale uzastopno, već nakon nekoliko poteza. Rohlin je morao da rekonstruiše partiju potez po potez i utvrdi da li su se tražene pozicije zaista tri puta pojavile na tabli.
Međutim, čini mi se da je glavni razlog bio sasvim drugačiji.
Nekoliko dana prije tog nesrećnog kola na turniru je bio slobodan dan. Dio učesnika otišao je u Tbiliski teatar da pogleda balet „Otelo“, koji je tada bio najveći pozorišni hit sezone. Ulogu Mavra tumačio je veliki Vahtang Čabukijani. Rohlin, koji je bio dobro poznat u baletskim krugovima, lično je organizovao ovu posjetu.
Poslije predstave Čabukijani je poželio da se fotografiše sa šahistima. Kada smo stali ispred fotoaparata, sasvim slučajno našao sam se pored slavnog umjetnika, dok je sa njegove druge strane stajao Rohlin.
– Ne, ne želim da stojim pored vas – rekao je Čabukijani kroz osmijeh. – Tako izgledam niži nego što jesam.
Zatim je prešao na drugu stranu, a Rohlin ga je slijedio i stao na kraj grupe.
Upravo na dan tog nesrećnog kola list „Večernji Tbilisi“ objavio je ovu fotografiju. Međutim, iz nekog razloga Rohlin se na njoj uopšte nije našao.
Kada je vidio da ga nema na fotografiji, bio je strašno razočaran.
I baš u tom trenutku uslijedio je zahtjev Spaskog za priznavanje remija…
(Nastaviće se)