„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Kako je pjesnika Nikolaja Zabolockog spasio od smrti kompozitora Lazar Zalkind
Jednom prilikom, izlazeći iz Rudarskog instituta nakon još jednog šahovskog druženja, Seleznjev se zamalo sudario s inženjerom visoke peći Andrejem Nemcovim, jednim od najboljih donbaskih šahista prve kategorije i talentovanim šahovskim kompozitorom. Nemcov je krupnim koracima išao u suprotnom smjeru, zamišljeno gledajući pred sebe.
– Što si objesio tu bujnu glavu, Andreje, nisi valjda Tarasov sin? – našalio se Aleksej Sergejevič, obraćajući se prijatelju, ali se odmah uozbiljio.
Okruglog lica, dobroćudni gorostas („Pa ti si isti Pjer Bezuhov, samo sa nešto strožim pogledom“, znao mu je govoriti Seleznjev), Nemcov je očigledno bio nečim duboko potresen. Njegove sive oči iza debelih naočara bile su pune napetosti.
Prijatelji su se sklonili na ivicu drvenog trotoara. Bilo je veče, a oko njih je prolazila bučna rijeka prolaznika.
– Je li se nešto dogodilo, Andreje?
– Jeste, Alekseje Sergejeviču – Nemcov je još više potonuo u ozbiljnost. – U Moskvi je uhapšen Lazar Borisovič Zalkind.
– Za šta ga terete? – upitao je Seleznjev nakon kraće pauze, promuklim glasom.
– Ne znam ništa više… Izvinite, Alekseje Sergejeviču, čekaju me – brzo se oprostio Nemcov i, već odlazeći, dobacio:
– Možda će se nešto pojaviti u novinama. Ipak je to poznat čovjek.
Kada je ostao sam, Seleznjev je skrenuo u prvu tihu uličicu kako slučajno ne bi sreo nekog poznanika. Želio je da bude sam sa svojim mislima…
Jadni Lazar! Kolega sa Pravnog fakulteta. Crna gusta brada, cviker u stilu Čehova, jevrejske oči s blagom sjenkom melanholije. Drag i blag čovjek, koji je ipak odlučno prekinuo odnose sa roditeljima kada su mu zabranili da oženi Ruskinju.
Zalkind se oženio već na prvoj godini studija, a do treće godine on i Nada imali su, čini se, već dvije kćerke. Lazar je tada bio veoma smršao, ostao je gotovo samo nos na licu – neprestano je radio dodatne poslove kako bi izdržavao porodicu, pa je jedno vrijeme čak morao i da prekine studije.
… Obojica su završili Pravni fakultet Moskovski državni univerzitet iste godine – 1911. Zalkind je tada već bio priznati šahovski kompozitor, dok je Seleznjev tek sticao ime kao sastavljač studija.
Međutim, u septembru 1912. godine, kada se Moskovski šahovski kružok konačno preselio u svoje prostorije u Sivcevom Vražeku, uoči turnira igrača prve kategorije, Seleznjeva je u stranu pozvao Aleksej Aljehin:
– Čestitam, imenjaku!
– Na čemu? – slegnuo je ramenima Seleznjev.
– Vodićeš rubriku šahovskih studija u časopisu koji pokrećemo Simeon i ja. Rubriku zadataka povjeravamo Zalkindu.
O tome da će od Nove godine početi da izlazi časopis „Šahovski vjesnik“ već je govorila čitava šahovska Moskva. Tačno 1. januara 1913. godine pojavio se prvi broj, a uvodni tekst redakcije bio je ispunjen optimizmom:
„Pokrećući izdavanje ‘Šahovskog vjesnika’, neizbježno se prisjećamo istoimenog časopisa koji je od 1885. do 1895. godine izdavao nezaboravni Mihail Čigorin, istinski pionir kako šahovske igre, tako i šahovskog izdavaštva u Rusiji.
Koliko se samo današnje stanje šaha u Rusiji razlikuje od vremena u kojem je izlazio Čigorinov časopis! Tada su u Rusiji postojala svega četvorica igrača koje danas nazivamo maestrima: Čigorin, Vinaver, Alapin i Šifers. Danas ih imamo gotovo dvadeset. U skladu s tim porastao je i broj jakih amatera, pa se teško može pronaći kutak Rusije u kojem nema dva ili tri poklonika kraljevske igre.
Umjetnost šahovskog zadatka i studije, koja je tada bila tek u povojima, danas zauzima jedno od počasnih mjesta u svjetskom šahovskom stvaralaštvu.“
„Počasno mjesto“ – ako govorimo o šahovskim studijama, Simeon (autor uvodnika) bio je čak i previše skroman! Ko je od stranih autora mogao da se mjeri sa Aleksejem Troickim i braćom Vasilije Platov i Mihailom Platov? Osim Francuza španskog porijekla Anri Rink – gotovo niko!
A upravo tada u Sankt Peterburgu procvjetavao je i svestrani talenat mladog Leonid Kubelja…
Prvoj zbirci studija i zadataka u novom časopisu Seleznjev i Zalkind prethodno su dodali kratko programsko saopštenje:
„Postavljajući sebi za cilj da proširujemo i produbljujemo interesovanje ruskih ljubitelja šaha za studije i zadatke, u rubrikama našeg časopisa nastojaćemo da objavljujemo sve što se novo i zanimljivo pojavi u ovim oblastima šahovske umjetnosti, kako u ruskoj tako i u stranoj literaturi, posvećujući jednaku pažnju svim pravcima i školama.
A. S. S.
L. B. Z.“
Na prvoj stranici posvećenoj šahovskim studijama u „Šahovskom vjesniku“ nalazile su se četiri dijagrama. Pod brojevima 1 i 2 bili su studiji Zalkinda i Seleznjeva (ovaj drugi posvećen Jevgeniju Znosko-Borovskom), pod brojem 3 studija Riganina I. Bettinga, a pod brojem 4 Kubeljev rad, koji je dobio počasnu pohvalu na jednom međunarodnom konkursu.
Do svog hapšenja, odnosno tokom narednih godinu i po dana, Seleznjev je u „Šahovskom vjesniku“ uspio da objavi svega nekoliko svojih radova. Nasuprot tome, Zalkind je bio gotovo stalno prisutan na stranicama posvećenim studijama i problemima. Osvajao je nagrade i druga priznanja na ruskim, kasnije sovjetskim, kao i međunarodnim konkursima.
Kada je 1927. godine osnovano Svesavezno udruženje ljubitelja šahovskih zadataka i studija, upravo je Zalkind postao glavni organizator rada u toj oblasti. Za predsjednika udruženja imenovao ga je Nikolaj Krilenko, a najbliži saradnici Lazara Borisoviča bili su takvi autoriteti kao što su Vasilij Platov, Leonid Kubelj i Semjon Levman.
(Nastaviće se)