Moskva 2012
Neuspjeh na prvenstvu
Knjigu sam završio početkom 1955. godine, a zatim je trebalo da počnem pripreme za naredno, XXII prvenstvo SSSR-a. Do početka turnira ostalo je još mjesec dana.
Odlučio sam da taj period posvetim odmoru i skijanju. Boravio sam u odmaralištu Porečje, gdje je trenirala ženska skijaška ekipa mog sportskog društva „Zenit“. Svakog dana zajedno s njima prelazio sam oko dvadeset kilometara na skijama.
Osjećao sam se odlično, ali kada sam sjeo za šahovsku tablu, ispostavilo se da mi glava uopšte ne radi. Nije bilo svježih ideja, nije bilo originalnih zamisli.
Kasnije sam, analizirajući šta se dogodilo, shvatio da jednolični, neprestano ponavljajući pokreti pri skijanju, naročito uz veliko fizičko opterećenje, otupljuju rad mozga.
Poslije sedam kola imao sam svega 3,5 poena. Svih sedam partija završilo se remijem. Međutim, to nisu bile mirne partije. U svakoj sam pokušavao da pobijedim, ali mi ništa nije polazilo za rukom. Jednostavno, igra nije išla.
Odmah su me napali šahovski komentatori.
– „Sedam uzastopnih remija aktuelnog prvaka SSSR-a Averbaha“, ljutito je pisao Romanovski, s kojim su mi u to vrijeme odnosi već bili narušeni, „nikako se ne uklapaju u predstavu koju milioni ljubitelja šaha imaju o vodećim šahistima naše zemlje.“
Potom sam pobijedio Kotova, ali sam izgubio od Botvinika, Spaskog i Flora.
Na kraju sam podijelio 15–16. mjesto.
Bio je to pravi neuspjeh.
Istina, junak prethodnog prvenstva, Korčnoj, odigrao je još slabije.
Ocjenjujući rezultate prvenstva, David Bronštajn napisao je:
„Ja sam, na primjer, uvjeren da je neprepoznatljiva igra Jurija Averbaha bila posljedica iscrpljenosti zbog rada na knjizi koja uskoro treba da izađe – udžbeniku o šahovskim završnicama. Tokom turnira Averbah je živio u sasvim drugom svijetu ideja i nije mogao ni valjano da se priprema ni da igra.“
Zaista, moj rezultat na prvenstvu zahtijevao je ozbiljnu analizu. Igrao sam slabije nego na svom prvom prvenstvu, kada sam još bio samo majstor i amater.
Ako unaprijed otkrijem nastavak priče, mogu reći da je od svih šesnaest prvenstava SSSR-a na kojima sam nastupio to bio moj najslabiji rezultat.
Šta je bio uzrok takvog neuspjeha?
Bronštajn je djelimično bio u pravu. Gotovo pola godine rada na knjizi iscrpilo je moje stvaralačke zalihe energije. Ostao mi je samo mjesec dana da ih obnovim.
Vjerovao sam da će skijanje i svjež zimski vazduh pomoći u tome, ali sam, očigledno, pretjerao s fizičkim naporom.
Na kraju, skijanje mi ne samo da nije pomoglo nego je, naprotiv, otupljelo rad mozga.
Danas shvatam da je postojao i treći razlog – emotivne prirode. Smrt oca i stroge odluke Sportskog komiteta nimalo nisu doprinosile stvaralačkom raspoloženju. U periodu kada je šahista na vrhuncu forme, takvi udarci posebno teško pogađaju.
Analizirajući sve što se dogodilo, shvatio sam da sam ušao u period neuspjeha.
Jevgenij Zagorjanski, čovjek kockarskog duha, koji je podjednako majstorski igrao i šah i preferans, vrlo mi je slikovito objasnio da se uspjesi i neuspjesi smjenjuju u talasima.
Kada dođe period loše sreće, najvažnije je da čovjek ne paniči, ne pravi nagle poteze i ne gubi živce, već da strpljivo sačeka da taj talas prođe.
I ja sam počeo da čekam…
U mundirima i šinjelima
Ubrzo se pokazalo da se moje nevolje nastavljaju.
Sasvim neočekivano upućen sam na tromjesečnu vojnu obuku u blizini Lenjingrada. Zapravo, imao sam sreće. Da sam stigao samo jedan dan ranije, poslali bi me na brod u grad Sovjetsk.
Nikada neću zaboraviti prvi susret sa zamjenikom komandanta kursa za strojevu obuku, potpukovnikom Nevmomenkom.
Obučen u već nošenu uniformu oficira obalske odbrane, stidljivo sam pokucao na vrata njegovog kabineta. Kada sam dobio dozvolu da uđem, počeo sam nešto nesigurno da objašnjavam.
Potpukovnik me je odmjerio od glave do pete i grmnuo:
– „Druže poručniče, izađite i prijavite se kako propis nalaže!“
Izašao sam i pokušao da se sjetim kako se pravilno podnosi raport. Tome su nas učili na vojnoj katedri instituta, ali bilo je to prije više od deset godina.
Poslije nekoliko minuta ponovo sam otvorio vrata. Koračajući strojevim korakom, prišao sam stolu za kojim je sjedio potpukovnik i glasno rekao:
– „Dozvolite da podnesem raport! Inženjer-poručnik Averbah stigao je radi služenja vojnog roka.“
– „E, tako već može!“ – zadovoljno je rekao potpukovnik.
– „Šta ste završili?“
– „Moskovsku višu tehničku školu.“
– „Specijalnost?“
– „Motori s unutrašnjim sagorijevanjem.“
– „Gdje radite?“
Tu sam odlučio da izvučem svoj najjači adut.
– „U Sportskom komitetu SSSR-a.“
– „Na kojem radnom mjestu?“
– „Ja sam velemajstor.“
Nastala je potpuna tišina.
Od iznenađenja potpukovnik je čak ustao sa stolice.
– „Velemajstor? Sjedite, druže velemajstore!“
Odmah je počeo užurbano da okreće broj na telefonu.
– „Druže kapetane prve klase, dokle smo dogurali! Poslali su nam velemajstora!“
Nedugo zatim, ponovo koračajući strojevim korakom, ušao sam u kabinet komandanta kursa, kapetana prve klase.
On me je odmah zaustavio mašući rukama.
– „Ne treba, ne treba! Sjedite. Kako ste se uopšte našli kod nas?“
Saslušao je moju priču, rasporedio me u četu motoričara i dodao:
– „Moraćete da se prisjetite studentskih dana!“
Ne mogu reći da je vojna služba bila laka.
Maj 1955. godine u okolini Lenjingrada bio je neuobičajeno hladan. Kiša je padala gotovo neprestano. Buđenje je bilo u šest sati ujutro.
Bez obzira na loše vrijeme, uvijek se čula ista komanda:
– „U bluzama i šinjelima – na jutarnju gimnastiku, postroj!“
Kursanti bi brzo namjestili krevete i izlazili napolje da, u bluzama i šinjelima, trče po pljusku.
Titula velemajstora donijela mi je nekoliko sitnih privilegija.
Nisam spavao na spratnim drvenim ležajevima kao ostali kursanti, već, poput komandira čete, u običnom krevetu. Oslobodili su me i čišćenja vojnih toaleta.
Zauzvrat sam morao da odigram dvije simultanke.
Jednu protiv kursanata, a drugu protiv oficira.
Među učesnicima druge simultanke bio je i sam komandant kursa. Pokazao se kao sasvim dobar šahista i dugo je odolijevao, sve dok na kraju nismo ostali samo nas dvojica.
U tom trenutku iza leđa sam čuo šapat:
– „Naš kapetan prve klase baš zna da igra šah.“
– „Zna, zna,“ odgovorio je neko drugi. „Ali ni velemajstor nije naivan – dobro zna kako se igra protiv pretpostavljenih!“
Mnogo godina kasnije požalio sam što komandantu nisam na vrijeme ponudio remi.
Bio ga je potpuno zaslužio.
Preda mnom su bila tri mjeseca vojne obuke.
Već prvog dana neko je u učionici urezao u školsku klupu natpis:
„Ostalo je još 89 dana!“
Međutim, poslije samo mjesec stiglo je naređenje:
„Inženjera, starijeg poručnika Jurija L. Averbaha uputiti na raspolaganje Komandi Ratne mornarice u Moskvi.“
(Nastaviće se)