Nikola Bubica: „Meč stoljeća” između SSSR-a i „Ostatka svijeta”

Odigran je u Beogradu 1970. godine, prije pedeset šest godina, no i danas taj meč izaziva rasprave.

Meč se igrao na deset ploča, a igrači na svakoj ploči odigrali su međusobno četiri partije.

Počet ću na malo neuobičajen način o meču ali bit će zanimljiv jer je iz usta samih sudionika meča koji će nam reći i neke informacije koje uobičajenim putovima ne bi saznali, to su Lajos Portisch i posebice Vlastimil Hort.

Mađarski velemajstor Lajos Portisch igrao je za momčad „Svijeta” i pobijedio u dvoboju od četiri partije protiv Viktora Korčnoja rezultatom 2,5 : 1,5. U četvrtoj partiji Portisch je imao prednost kvalitete (topa za lakšu figuru), ali je pristao na ponavljanje poteza i remi kako bi osigurao pobjedu u svom mini-dvoboju protiv Korčnoja.

Portisch se osvrnuo na glasine da je pristao na remi kako bi spriječio poraz sovjetske momčadi u meču.

„Nekoliko komentara o mom remiju protiv Korčnoja u našoj četvrtoj partiji. Kad se Fischer kasnije ljutio na mene… govorio je da sam pristao na ponavljanje poteza jer me nazvao János Kádár (generalni sekretar Mađarske socijalističke radničke partije, koji je vodio zemlju od 1956. do umirovljenja 1988.). To je očita besmislica. Telefonski poziv dok partija još traje!?

Pa, prof. dr. Max Euwe bio je kapetan (naše momčadi), ali vrlo rijetko je davao izravan odgovor kad bi se pojavio pravi problem! Prije nego što sam povukao posljednji potez kojim sam inicirao ponavljanje poteza i remi, otišao sam do Euwea pitati što da učinim jer su mnoge partije još trajale. Njegov odgovor glasio je: „Možeš sam odlučiti što ćeš učiniti.” Istina je da sam imao prednost kvalitete, no pozicija je bila složena, a crni je imao određene napadačke šanse. Obojici nam je preostalo malo vremena i postojala je stvarna opasnost od ulaska u vremenski tjesnac. Korčnoj je uvijek bio bolji od mene u situacijama vremenskog tjesnaca (pa sam pristao na remi). Uostalom, nikada nismo funkcionirali kao pravi tim! Dovoljno je prisjetiti se stalnih prijepora oko redoslijeda igrača na pločama, honorara i slično. U mađarskoj olimpijskoj reprezentaciji uvijek sam prihvaćao takve izazove, no ovdje mi je pojedinačni rezultat bio važniji od ishoda meča!“ Portisch, kako je kasnije rekao, bio je „ljutit” dok je pisao ovaj komentar.

Još jedan sudionik tog povijesnog meča, Vlastimil Hort kaže o „Meču stoljeća“: „Bilo je fantastično“:

„Meč stoljeća“ bio je ogled najboljih igrača sa Zapada protiv najboljih igrača iz Sovjetskog Saveza.

Ne znam kako i kada se rodila ideja za ovaj šahovski meč između Istoka i Zapada. Sovjeti su se smatrali nepobjedivima. Još od Helsinkija 1952. godine osvajali su zlato na svim šahovskim olimpijadama.

Omjeriti snage s „nepobjedivima” bio je velik izazov za sve nas i rado smo ga prihvatili. Bio sam siguran sam da će doći vrijeme Roberta Fischera. To je bila prilika za njega. A također i za nas – Maxa Euwea, FIDE-u i ostale igrače iz tima „Ostatak svijeta” – to je bila jedinstvena prilika da „klasnog neprijatelja” postavimo na njegovo mjesto i pokažemo što znamo, da se predstavimo javnosti i pokažemo ljubiteljima šaha za što smo sposobni.

Jugoslavija, sa svojim velikim republikama Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom i Slovenijom, velika je šahovska nacija, a ljudi su ovdje bili uzbuđeni zbog meča. Sve su ulaznice brzo rasprodane, a preprodavači mogu očekivati veliku zaradu.

„Svi najbolji igrači tog vremena bili su u Beogradu. Za Roberta Hübnera taj je meč došao malo prerano; inače bi sigurno bio tamo. Sastav momčadi „Ostatka svijeta“ bio je vrlo dobar. Dr. Euwe, naš kapetan, imao je dobar instinkt.

O sastavu se raspravljalo na sastanku igrača u Beogradu. Euwe je negdje objavio prijedlog sastava, ali većina igrača to nije znala jer mnogi od nas nisu imali pristup zapadnim časopisima ili su oni stizali s velikim zakašnjenjem. Olafsson je znao za Euweov prijedlog, ali je tijekom sastanka šutio.

Fischer i Larsen prepirali su se oko toga tko bi trebao igrati na prvoj ploči. Euwe je nagovorio Fischera da igra na drugoj ploči.

Fischer se nimalo nije bojao igrati protiv Spaskog. Volio je igrati. Fischer je pristao na tu promjenu jer mu se svidjela ideja o tom meču.

Najdorf i Reshevsky su se prepirali oko toga tko bi trebao igrati na četvrtoj ploči, iza Portischa. Bila je to prava borba. Na kraju smo se složili oko sastava koji je Euwe predložio, no to je bila slučajnost. Ipak, to pokazuje koliko je dobra bila Euweova intuicija.

Elo-rejting koji je uveden nešto ranije, još nije bio toliko važan kao što će kasnije postati.

Moj srpskohrvatski je solidan pa sam puno razgovarao s ljudima iz publike. Igrači iz tima „Ostatak svijeta“ su razgovarali s igračima iz SSSR-a. Većina sovjetskih igrača govorila je nešto engleskog, a naravno, mnogi nesovjetski igrači govorili su ruski.

Paul Keres je uvijek bio najpristupačniji. Govorio je savršen njemački i uvijek je bilo ugodno biti u njegovu društvu.

Talj je njemački naučio tek kasnije u životu. Znao je ponešto engleskog, ali nije imao dara za jezike. No, nakon partija igrači su obično zajedno analizirali. Što se nagrada tiče vjerojatno su Fischer i Larsen uspjeli dobiti više, ne znam, ali mi smo dobili 2000 dolara. Uvjeti su bili vrlo dobri. Igrao bih čak i bez ikakvog honorara (ali nemojte nikome reći).

Glasine da neki igrači iz sovjetskih „satelitskih država” nisu dali sve od sebe kako bi pomogli SSSR-u da izbjegne poraz je obična glupost. Istina je, Portisch je u posljednjem kolu imao dobivenu poziciju protiv Korčnoja, a Najdorf je stajao bolje protiv Talja, no obojica su se zadovoljila remijem. Čini se da su obojici bili važni dobri pojedinačni rezultati. No, sve u svemu, bili smo tim i željeli smo pobijediti kao tim.

Bio sam oduševljen pozivom na meč; budući da su nastupali Sovjeti, odjednom više nije bilo problema s dobivanjem putne vize od Čehoslovačkog šahovskog saveza. Čak mi je bilo dopušteno napustiti zemlju automobilom. Sreća za mene, jer putovanje vlakom u Jugoslaviju prava je katastrofa.

Pun iščekivanja, sjeo sam u svoj mali Renault 8, pritisnuo gas i krenuo na turnir. U jednom sam danu prešao put od Praga do Beograda i napokon stigao u hotel Metropol, koji sam poznavao s prijašnjih turnira.

Mjesto odigravanja meča je Dom sindikata. Bio sam vrlo znatiželjan kakav će biti naš sastav. Dan prije početka meča već smo održali sastanak iza zatvorenih vrata u hotelu Metropol kako bismo o tome razgovarali.

Fischer je bio vrlo oduševljen idejom o meču „SSSR protiv ostatka svijeta” te je čak prepustio prvu ploču Bentu Larsenu.

Lajos Portisch, naš igrač na trećoj ploči, uvijek je dobro pripremljen. Pretpostavljali smo da će morati igrati protiv Viktora Korčnoja. Ipak, rasprava o našem sastavu potrajala je prilično dugo. Zašto?

I Reshevsky i Najdorf željeli su igrati na četvrtoj ploči i beskrajno su se prepirali. Odjednom se iz pozadine začuo glas Roberta Fischera: „Vlasty, ti ćeš igrati na četvrtoj ploči!“ Na to više nije bilo prigovora; Fischer je odlučio. Na kraju su se dvojica svađalica zadovoljila igranjem na šestoj i devetoj ploči. Trojica Jugoslavena – Gligorić, Matulović i Ivkov, koji svi dolaze iz Srbije – dogovorili su se da će igrati na petoj, osmoj i desetoj ploči.

Wolfgang Uhlmann iz Njemačke Demokratske Republike trebao je igrati na sedmoj ploči, dok su Friderik Olafsson i Klaus Darga bili predviđeni kao pričuve.

Naravno, nismo znali sastav Sovjeta, ali pretpostavljali smo da bi Leonid Stein i David Bronstein mogli biti pričuvni igrači.

Mislio sam da će biti vrlo teško pobijediti sovjetsku momčad. Naposljetku, za njih su igrali Paul Keres, Mark Tajmanov i bivši svjetski prvaci Mihail Botvinik, Vasilij Smislov, Mihail Talj, Tigran Petrosjan – te aktualni svjetski prvak Boris Spaski.

Usput, dobili smo honorar iako, glavno je sudjelovati, to je moj moto.

Još i prije početka turnira često su mi tražili autogram. Cijela je Jugoslavija bila uzbuđena, novine su pune izvještaja o „meču stoljeća“. Čulo se da čak kako ni Tito ne propušta priliku pratiti taj veliki šahovski spektakl iz svojih privatnih odaja.

Bivši svjetski prvak Max Euwe jednoglasno je izabran za kapetana naše momčadi. Iščekivao sam početak turnira s nestrpljenjem, a onda sam čuo da ću igrati protiv Lava Polugajevskog! U Beogradu sam se osjećao gotovo kao kod kuće. Zato sam si priuštio srpski specijalitet: pečena rebarca s bobom. Konobar, koji je također šahist, bio je vrlo uzbuđen što me može poslužiti. Ponosno mi je rekao da već ima ulaznice za sva četiri kola u džepu.

Da, sve je bilo odlično pripremljeno! Dom sindikata zapravo ima mjesta za samo 2000 gledatelja, no prilično sam bio siguran da će ih doći mnogo više.

Spektakl je mogao početi! „S kolikom ćemo razlikom izgubiti, Vlasty?” – bila je moja posljednja misao dok sam ležao u udobnom hotelskom krevetu“.

Slika sudionika, završne pozicije „sumnjivih“ partija, pa vi procijenite i „veliki šahist“.