Moskva 2012
Sovjetski sport poslije rata
Prije rata naši sportisti su vrlo rijetko odlazili u inostranstvo. Poslije 1945. godine situacija je počela postepeno da se mijenja. Sovjetski Savez je ušao u niz međunarodnih sportskih organizacija, među njima i 1947. godine u FIDE – organizaciju koja se bavi razvojem i promocijom šaha u svijetu – i počeo da učestvuje u raznim međunarodnim takmičenjima.
A 1948. godine tri predstavnika naše zemlje – Mihail Botvinik, Vasilij Smislov i Paul Keres – zajedno sa bivšim svjetskim prvakom Maksom Eveom (Holandija) i Semjuelom Reševskim (SAD) ušli su u borbu za titulu najjačeg šahiste planete, jer je tron šahovskog kralja bio upražnjen: svjetski prvak Aleksandar Aljehin preminuo je još početkom 1946. godine.
Prvi dio turnir-meča (tačnije dvije petine) odigran je u Hagu, a drugi dio (tri petine) u Moskvi. Sala stubova Doma sindikata, gdje se igralo, bila je uvijek prepuna. U vođstvu je bio Mihail Botvinik, a publika je aplauzima pozdravljala svaku pobjedu našeg šampiona. Ipak, kada je u 14. kolu Reševski nanio lideru prvi poraz, objektivni Moskovljani su Amerikancu priredili pravu ovaciju.
Ja sam bio među gledaocima i dobro pamtim lice tadašnjeg predsjednika Sportskog komiteta Arkadija Apolonova, general-pukovnika državne bezbjednosti, koji je prisustvovao toj partiji – lice iskrivljeno od bijesa. Bilo je očigledno da ga je duboko razljutilo to što je publika aplaudirala Amerikancu. Ipak, takva su bila vremena: naši ratni saveznici iz Drugog svjetskog rata već su se smatrali glavnim političkim protivnicima, pa i neprijateljima; hladni rat bio je u punom jeku.
General-pukovnik državne bezbjednosti na čelu sporta! Ova činjenica nesumnjivo zahtijeva objašnjenje.
Godine 1945, dok rat još nije bio završen, za predsjednika Sportskog komiteta imenovan je drugi sekretar CK Komsomola, tridesettrogodišnji Nikolaj Romanov (kasnije je postala tradicija da na čelo sporta dolaze ostarjeli komsomolski rukovodioci: Romanova je zamijenio J. Mašin, a zatim S. Pavlov). Godine 1946. u SSSR su došle fudbalske ekipe iz Jugoslavije i Bugarske. Sa promjenljivim uspjehom igrale su u nekoliko gradova, uključujući i Staljingrad, gdje su pobijedile domaću ekipu „Traktor“.
Ljudi bliski sportu pričali su da je to stiglo do Staljina i izazvalo njegov gnjev.
— Šta je to? — navodno je rekao on. — U Staljingradu smo dobili rat, a gubimo u fudbalu. To je sramota!
I tada je zapamtio prezime Romanova.
Godine 1948. naše sportiste zadesio je još jedan veliki neuspjeh: na svjetskom prvenstvu u brzom klizanju nijedan sovjetski klizač nije ušao među najbolje.
U principu, u tome nije bilo ničeg strašnog: sovjetski sportisti su tek sticali iskustvo međunarodnih takmičenja. Međutim, u uslovima hladnog rata takav neuspjeh izazvao je vrlo otrovnu reakciju zapadne štampe. Novine su, između ostalog, pisale da su veći uspjeh postigle zemlje u kojima je broj stanovnika manji nego broj sportista u SSSR-u.
Iz tog ili nekog drugog razloga, pitanje stanja našeg sporta iznijeto je na sjednicu Politbiroa CK VKP(b). Postoje različite verzije onoga što se tamo dogodilo. Navodim onu koju je više puta pričao Aleksej Piskarjov – jedan od klizača koji su tada neuspješno nastupili.
— Prvo smo dugo čekali u prostoriji punoj ljudi. Zatim su otvorili vrata, neko je pitao gdje su ljudi iz Sportskog komiteta i pozvali su nas „na tepih“. U ogromnoj sali, za dugim stolom, sjedili su vođe – Staljin, pored njega s jedne strane Vorošilov, s druge Berija. Romanov je držao fasciklu u kojoj je imao pripremljen izvještaj o stanju u sportu i počeo je da iznosi referat. Nakon nekoliko minuta slušanja, Staljin je ustao, prišao mu i oštro ga prekinuo:
— Bolje ispričajte kako sramotite naš sport!
Zatim se, okrenuvši se Vorošilovu, koji je tada bio nadležan za sport, dodao:
— Kako si mogao da dopustiš ovako nešto?
— Pogrešno su me informisali — počeo je da se pravda ovaj.
Staljin je bio ogorčen i ljutito primijetio:
— Stvar je, čini mi se, jasna. Drug je slab i treba ga zamijeniti! Kako stoje stvari kod tebe sa sportom? — obratio se Beriji. Sportsko društvo Ministarstva unutrašnjih poslova bilo je „Dinamo“ – jedna od najjačih sportskih organizacija u zemlji.
— Kod mene je dobro — odgovorio je Berija.
— A ko ti vodi sport?
— General-pukovnik Apolonov.
— Onda predlažem: da se general Apolonov imenuje za rukovodioca sporta naše zemlje. Slažete li se?
Nije bilo primjedbi i stvar je bila riješena. Predstavnici sporta, na čelu sa „smijenjenim“ Romanovim, napustili su sjednicu.
Ubrzo je objavljena odluka Savjeta ministara u kojoj je saopšteno imenovanje Apolonova. Uz nju je priložena i tajna odluka (koja, naravno, nije objavljena u javnoj štampi), kojom se određivalo finansiranje sporta. Najboljim sportistima bile su uvedene posebne stipendije, koje su im trebalo da omoguće da se u potpunosti posvete sportu, ne razmišljajući o egzistenciji.
Odluka o državnom finansiranju sporta nesumnjivo je doprinijela njegovom razvoju, iako je, strogo govoreći, bila u suprotnosti sa tadašnjim stavom Međunarodnog olimpijskog komiteta, koji je sport smatrao amaterskom djelatnošću. Upravo zato su na Olimpijskim igrama mogli da učestvuju samo „amaterski sportisti“. Ali, kako se kaže, šilo u vreći ne može ostati skriveno, pa su sovjetske sportiste na Zapadu prozvali „državni amateri“.
CK VKP(b) odredio je glavnu liniju kojom su se sportske organizacije morale rukovoditi: od tada sovjetski sport je trebalo da postane najbolji na svijetu, da na jasan način pokazuje prednosti sovjetskog načina života.
Da, ali šta uraditi s Romanovim? Na sjednici Politbiroa to pitanje nije bilo riješeno. Naravno, moglo se ponovo obratiti Staljinu, ali se, očigledno (i ne bez razloga), strahovalo da bi u tom slučaju Romanov mogao završiti na „mjestima koja nisu za javno pominjanje“.
U takvom, neodređenom stanju, on je ostao skoro godinu dana. Svakog dana dolazio je u Sportski komitet i radio u kancelariji bez ikakve oznake na vratima. Tek kasnije pojavila se tabla: „Prvi zamjenik predsjednika“.
Jedno od prvih šahovskih takmičenja koje se održalo u vrijeme Apolonova bio je turnir-meč za svjetsko prvenstvo.
(Nastaviće se)