REPREZENTACIJE SRBIJE NA OLIMPIJADI
Srbija je u Samarkand stigla, realno gledano, sa najjačim ekipama koje smo mogli da sastavimo u obe konkurencije.
A svaki put kada Srbija pošalje svoje najjače ekipe na Šahovsku olimpijadu, u razgovorima neizbežno počinje da se pojavljuje jedna opasna mala reč.
Medalja.
Ne naglas, naravno.
Dovoljno smo iskusni da znamo bolje.
Niko ozbiljno ne najavljuje da će Srbija osvojiti olimpijsku medalju. Umesto toga, ta reč se tiho pojavljuje uz kafu, u privatnim razgovorima i obično je praćena izrazima poput „nikad se ne zna“ i „ako se sve poklopi…“
Rejting-liste nudile su nešto manje romantičnu procenu.
Srbija je u otvorenoj konkurenciji bila 15. nosilac, a u ženskoj 14. Drugim rečima, oko 15. mesta bilo je logično očekivanje. Sve što bi bilo značajno bolje predstavljalo bi uspeh, plasman među 10 najboljih bio bi odličan rezultat, a ulazak u Top 5 nešto što bi se približilo senzaciji.
Za medalju je bilo potrebno da šahovski bogovi budu u posebno srpskom raspoloženju.
Nisu bili.
Ponoviti odlične rezultate iz Budimpešte 2024. godine od početka je bilo teško, a Samarkand je na kraju samo potvrdio koliko je to zaista bilo teško.
Priča o srpskoj muškoj reprezentaciji zapravo može da se sažme prilično jednostavno.
Protiv ekipa koje je trebalo da pobedimo, uglavnom smo pobeđivali.
Protiv ekipa koje su bile jače od nas, nismo.
Srbija je ostvarila sedam pobeda i jedan remi, ali je izgubila sva tri meča protiv rejtingom jačih protivnika, uključujući ubedljive poraze od Sjedinjenih Američkih Država i Kine.



Tako je sve ostalo da se odluči u poslednjem kolu protiv Azerbejdžana.
Pre tog meča Srbija je bila na 13. mestu. Matematika je bila surovo jednostavna: pobeda bi garantovala plasman među 10 najboljih; remi bi nas ostavio negde oko početne pozicije; poraz je mogao da nas pošalje znatno unazad.
Izgubili smo 1,5:2,5.
A usledio je upravo taj značajan pad.
Konačan rezultat bilo je 22. mesto.
To izgleda razočaravajuće kada se napiše kao jedan broj, posebno za ekipu koja je bila 15. nosilac. Ali švajcarski sistem takmičenja ima običaj da konačnu tabelu učini mnogo dramatičnijom nego što su stvarne razlike u učinku. Jedan meč može da vas pomeri za deset mesta.
Nažalost, to funkcioniše u oba smera.
Sedam pobeda, jedan remi i tri poraza doneli su 15 meč-bodova. Bio je to sasvim respektabilan učinak, ali nedovoljan da nadoknadi činjenicu da, kad god bi se Srbiji ukazala prilika da pobedi neku od ekipa koje su bile iznad njenog nivoa, nismo uspevali da je iskoristimo.
Nije bilo katastrofe.
Jednostavno nije bilo iskoraka.
A na Olimpijadi, ako želite da završite znatno bolje od svoje početne pozicije, u nekom trenutku morate pobediti nekoga koga niste bili očekivali da pobedite.
Mi nismo.
Ženska reprezentacija stigla je sa veoma sličnim ambicijama i na kraju ostvarila izuzetno sličan konačan rezultat: 21. mesto.
Put do njega, međutim, delovao je drugačije.




Ako je muška ekipa uglavnom gubila svoje prilike protiv jačih protivnika, žene su ostavile previše bodova na stolu u mečevima koje su mogle — a ponekad verovatno i morale — da dobiju.
Nekoliko obećavajućih mečeva završeno je rezultatom 2:2. Na Olimpijadi je jedan takav remi deo turnira. Dva mogu biti nesrećna okolnost.
Posle nekog vremena, postaju skupi.
Poraz od Francuske dodatno je udaljio Srbiju od borbe za Top 10, a iako je ekipa završila pobedom protiv Austrije rezultatom 2,5:1,5, jednostavno je ostalo previše zaostatka koji je trebalo nadoknaditi.



Još jednom: 15 meč-bodova.
Još jednom: konačan plasman u niskim dvadesetim.
Drugačiji put, ali zapanjujuće sličan cilj.
Postojao je i jedan rezultat koji sam pratio sa posebnom pažnjom.
Sofija Pogorelskih, koja takođe igra za moj klub u Srbiji, u poslednje kolo je ušla sa realnom šansom da osvoji individualnu medalju na petoj tabli.
Bila joj je potrebna pobeda.
Remizirala je.
Ironija je bila gotovo savršena: njen remi pomogao je Srbiji da pobedi Austriju u meču, ali ju je pojedinačno ostavio na četvrtom mestu — najmanje prijatnoj poziciji u bilo kojoj tabeli za medalje.
Četvrto mesto je odličan rezultat kada na turnir gledate iz daljine.
Kada završite samo jedno mesto ispod medalje, osećaj je znatno manje odličan.
Ipak, njena Olimpijada bila je veoma dobra, a biti tako blizu individualnoj medalji na ovom nivou svakako je nešto čime može da se ponosi.
Ali medalja ipak stiže u Beograd.
Jednostavno smo morali da primenimo nešto širu geografsku definiciju toga ko se smatra Srbinom.
Jorden van Foreest, koji predstavlja Holandiju, ali je nedavno postao stanovnik Beograda, odigrao je veličanstven turnir na drugoj tabli.
Pred poslednje kolo njegov rejting učinka još je bio negde u stratosferi — iznad 2900. A onda je usledilo poslednje kolo i jedan od onih surovih podsetnika da šah apsolutno ne poštuje statistiku prikupljanu tokom prethodnih deset dana.
Jorden je izgubio.
Njegov konačni rejting učinka pao je na 2798 — potpuno isti kao kod Kineza Veja Jija. Vei je dobio zlatnu medalju nakon što je odigrao jednu partiju više; Jorden je osvojio srebro.

Dakle, Srbija je završila na 22. mestu u otvorenoj konkurenciji, na 21. mestu u ženskoj konkurenciji i zvanično bez individualne medalje.
Ali Jorden živi u Beogradu.
U ovom trenutku sam savršeno spreman da ga proglasim našim.
Srebro stiže kući.
(Preneseno sa fejsbuka, prevedeno sa engleskog jezika)
(Nastaviće se)