„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Pod sumnjom za špijunažu (nastavak)
„I pored te kazne“, dalje piše Aljehin, „sada mi se čini da je atmosfera zatvora u Raštatu, sa jednim stražarom i njegovom kćerkom, koja je tri puta dnevno donosila hranu i rado razgovarala s nama, bila prijatna i gotovo idilična. Nema nikakvog poređenja s — nažalost — atmosferom u poznatoj višespratnici na Katarininskom trgu u Odesi.“
Napomena: 1919. godine Aljehin je bio uhapšen od strane odesečke Čeke i nekoliko dana proveo u njenom unutrašnjem zatvoru. F. Bogatirčuk, prema riječima Jakova Vilnera, koji je radio u Odeskom vojnom tribunalu, u svojim sjećanjima piše:
„Aljehin je bio suočen sa zadacima: kako preživjeti i kako ne izgubiti nadu da će postati svjetski šahovski prvak. Jedan njegov poštovalac, koji je cijenio njegov šahovski genije, uspio je da ga postavi na najpouzdanije mjesto — u komisiju za oduzimanje vrijednosti od buržoazije! Služba u toj komisiji zahtijevala je obavezno učlanjenje u Komunističku partiju, što je Aljehin i učinio…“
Međutim, po prijavi je Aljehin uhapšen i osuđen na smrt. Ipak, bukvalno nekoliko sati prije izvršenja presude Vilner je uspio da stupi u kontakt s predsjednikom Sovnarkoma Ukrajine H. Rakovskim, koji je izdao naređenje da se Aljehin pusti na slobodu. Po drugoj verziji, spasio ga je narodni komesar za poljoprivredu D. Manuiljski, uz čije je znanje Aljehin boravio u Odesi.
Desetak dana kasnije zatvorenici su pušteni iz građanskog zatvora u Raštatu. Konačno su uspjeli da stignu u Baden-Baden, gdje su stavljeni pod ograničeni policijski nadzor. Takav nadzor je ostavljao relativnu slobodu. Čak je bio organizovan i meč Bogoljubov – Rabinovič od sedam partija. Pobjedu je odnio Bogoljubov (+5, -0, =2). Nagradni fond od sto njemačkih maraka obezbijedio je Aljehin.
Dugo vremena sudbina ruskih šahista koji su se početkom rata zatekli u Njemačkoj bila je nepoznata. Tek u avgustu u časopisu „Šahovski vjesnik“ (br. 15 iz 1914. godine) pojavila se vijest:
„18. avgusta roditelji člana upravnog odbora Petrogradskog šahovskog društva Samuila Osipoviča Vajnštajna dobili su od njega iz Njemačke pismo, proslijeđeno preko španskog poslanika u Stokholmu. U pismu se navodi da su na dan objave rata svi Rusi odlučili da odmah odu u Švajcarsku, ali prije nego što su uspjeli da sprovedu svoju odluku, bili su uhapšeni. Kada su ubrzo potom pušteni, svi putevi ka neutralnim državama bili su zatvoreni… Po savjetu španskog konzula u Manhajmu uputili su se u Baden-Baden… međutim, na putu, u gradu Raštatu, ponovo su bili uhapšeni i proveli su 10 dana u zatvoru. Trenutno se 11 ruskih šahista: Aljehin, Bogoljubov, Bogatirčuk, Vajnštajn, Koppelman, Maljutin, Rabinovič, Romanovski, Saburov, Seleznjev i Fljamberg nalaze u Baden-Badenu…“
Na tome se ne završavaju nedaće ruskih šahista. Zanimljivo je da je za druge učesnike turnira u Manhajmu sve prošlo znatno manje dramatično. Frenk Maršal je, prema opisu holandskog novinara, čuvši za početak rata, odmah potražio sklonište u podrumu i, popivši tri čašice konjaka, smirio se. Zatim je brzo spakovao stvari i otišao.
Janovski, koji je ranije živio u Parizu, bio je pušten iz Njemačke nakon mjesec dana.
U svojoj knjizi „50 godina za šahovskom tablom“ Frenk Maršal se prisjeća:
„Tek što je turnir prešao polovinu, naglo je prekinut zbog početka Prvog svjetskog rata. Nevjerovatno je koliko je brzo grad doslovno bio preplavljen vojnicima. Pojavljivali su se svuda i iznenada — kao đavoli iz kutije. Francuski predstavnik Janovski i trojica Rusa — Aljehin, Fljamberg i Bogoljubov — bili su odmah uhapšeni. Njemački šahisti, uključujući Krugera, Karlsa i Iona, odmah su stupili u vojsku. Doktor Taraš ispratio je svoja dva sina na front. Ostalima je preporučeno da se što prije sklone.“
„Krenuo sam prema danskoj granici i stigao u Amsterdam, prolazeći usput kroz mnoga iskušenja. Obično sedmočasovno putovanje ovoga puta je trajalo 39 sati. Negdje na granici izgubio sam prtljag, u kojem su se nalazile sve moje stvari i nagrade osvojene u Sankt Peterburgu i drugim gradovima. Nakon nekoliko dana provedenih u Parizu i Londonu, dobio sam specijalnu dozvolu i vratio se kući. Pet dana kasnije, na moje veliko iznenađenje, moji koferi su stigli u Njujork potpuno neoštećeni.“
Duras, Taraš i Maršal bili su ogorčeni što je turnir prekinut, jer su se nadali da će u nastavku popraviti svoj plasman.
Ruski šahisti u Baden-Badenu bili su podvrgnuti vojno-medicinskoj komisiji, kako bi se utvrdilo ko od njih može biti potencijalno opasan za Njemačku i eventualno regrutovan u rusku vojsku. Srećom, samo trojica su proglašena nesposobnima za vojnu službu: 14. septembra 1914. pušten je Aljehin, a tri dana kasnije Saburov i Bogatirčuk.
Prije odlaska, Aljehin se srdačno oprostio od svojih nesrećnih drugova. A Alekseju Seleznjevu predao je svoje putne šahove:
„Evo, uzmi, Aleksej. Ne zna se koliko dana ćete još ovdje ostati. Neka barem imate ove šahove. Sjećaš li se kako smo u Moskvi — ti, ja i moj brat Aleksej — pomoću njih analizirali partije! Zatrebaće ti. A ja, mislim, već za nedjelju dana ću biti u domovini. I svratit ću i do tvojih, da prenesem pozdrav.“
„— Sačekaj, da napišem nekoliko riječi majci. Ona se vjerovatno brine.“
„Nisam mogao da vjerujem svojim očima kada sam vidio zaključak komisije, po kojem sam upućen ‘na liječenje’ u Švajcarsku“, piše F. Bogatirčuk. „Saburov je bio star i ne sasvim zdrav čovjek, ali ne mogu da shvatim zašto je oslobođen zdrav Aljehin. Ne mogu da nađem drugo objašnjenje osim da je ljekar koji je obavljao pregled bio poklonik Aljehinovog šahovskog genija. Moram reći da su među onima koji nisu pušteni bili Bogoljubov i Seleznjev, obojica u Rusiji oslobođeni vojne obaveze.“
Aljehin je odmah otputovao u Švajcarsku, a odatle u Đenovu. U toj italijanskoj luci tada je ostao veliki broj Rusa koji su se zatekli u Evropi na početku rata. U štampi se pojavio glas da „pobjednik turnira u Manhajmu namjerava da otplovi u Argentinu i tamo odigra meč s Kapablankom“.
U Đenovi je Aljehin odigrao mnogo partija s Bogatirčukom, koji je takođe oko mjesec dana proveo čekajući brod.
„Nije bilo dosadno: imao sam partnera, i to kakvog — Aljehina! Samo onaj ko je igrao sa tim genijalnim šahistom zna kakav je on bio mađioničar i čarobnjak na 64 polja šahovske table“, prisjećao se F. Bogatirčuk. „Figure u njegovim rukama pretvarale su se u živa bića, donoseći protivniku potpuno neočekivane preokrete. I to iznenađenja su padala kao grom iz vedra neba u svakoj fazi igre, čak i kada bi na tabli ostao samo mali broj figura. Đenovski boravak mi je, bez sumnje, dao više za moj šahovski razvoj nego kasnije partije s običnim protivnicima.“
Međutim, iz Đenove se nikako nije moglo otputovati. Turska, saveznik Njemačke, nije propuštala pomorski saobraćaj ka Crnom moru. Tada je Aljehin odlučio da se kući vrati obilaznim putem: plovio je preko Gibraltara do Londona, a odatle do Stokholma, gdje je čak uspio da održi simultanku na 24 table. Iz Švedske je mladi velemajstor prešao u Finsku, koja je tada bila u sastavu Ruskog carstva, a potom se bez poteškoća vratio u Petrograd. U novembru 1914. Aljehin je već igrao partije u Moskvi…
Značajno je da Aljehin nije zaboravio svoje saborce internirane u Njemačkoj. Održao je nekoliko simultanki, a sav prihod od njih bio je namijenjen fondu pomoći ruskim šahistima koji su ostali u Triberu.
(Nastaviće se)