Poslanici mira
SVIJETLA BUDUĆNOST (nastavak)
Teško je naći drugo takmičenje koje je privuklo toliku pažnju ljubitelja šaha kao meč Botvinik – Talj. Stotine Moskovljana satima su stajale ispred ulaza u Teatar imena Puškina u Moskvi, gdje se meč igrao. Milioni ljubitelja šaha širom svijeta nestrpljivo su pratili vijesti o toku ove napete šahovske borbe. Interesovanje za meč dodatno je pojačavala i činjenica da je u ovom sudaru dva najjača šahista bilo mnogo neobičnog, nečega što se još nikada ranije nije srelo u istoriji.
Velika je bila razlika u godinama — Talj je bio za četvrt vijeka mlađi od svog protivnika. Ništa manje upadljiva nije bila ni razlika u stilu igre — to je bila borba snažnog stratega i burnog, nemirnog taktičara. Različiti su bili i karakteri protivnika, kao i njihov način vođenja šahovske bitke: Botvinik na sceni — sama smirenost (naravno, spoljašnja), Talj — sTaljno u pokretu, uznemiren, pun energije. Interesovanje za meč izazivala je i činjenica da se protivnici prije toga nikada nijesu sreli za šahovskom tablom.
Istorijski šahovski dvoboj dugo je ostao u sjećanju ljubitelja šaha. Prvu partiju dobio je Talj, odmah dokazujući da je sposoban da pobjeđuje svjetske prvake. Zanimljiv podatak — prvi susret sa svjetskim prvakom i odmah prva pobjeda! Botvinik odmah postaje oprezniji i igra niz remija. Zatim ponovo uzlet Talja — dvije uzastopne pobjede: Rižanin sada ima tri poena više. U tom trenutku Talju se malo „zavrti u glavi“ od uspjeha. Naredne dvije partije igra previše „razigrano“. Tu je bilo i neopravdanih žrtava pješaka i žrtve figure. Botvinik, međutim, ostaje na visini zadatka: briljantnom igrom pobija sumnjivu aktivnost svog mladog protivnika.
Tada se Talj preorijentiše, pokazujući jednu od svojih najboljih osobina — sposobnost da kritički ocijeni svoj rad, postupke i stvaralaštvo. On osuđuje avanturizam svoje igre u prethodne dvije partije i prelazi na zdrave osnove pravilnih strateških postavki. Rezultat je bio potpun uspjeh. Talj je sjajno odigrao jedanaestu partiju meča i ostvario uvjerljivu pobjedu. Ta partija je snažno djelovala na Botvinika i ostavila veliki utisak na znalce. Tokom meča Talentovani Rižanin uspio je da se preorijentiše i počne da igra tako da oteža svom opasnom protivniku da koristi moćni „pozicioni presing“, kojim je ranije ostvarivao brojne briljantne pobjede nad najjačim šahistima.
Poslije prve polovine meča Talj je imao dva poena više. Botvinik je ulagao sve napore da spasi meč i zadrži šahovsku krunu. Ali ništa nije pomagalo. Energični Rižanin odlično je odigrao završni dio borbe, ostvario pobjedu i osvojio titulu svjetskog prvaka. Prvi put u istoriji šaha najviše šahovsko zvanje dobio je čovjek od 23 godine!
Oko naše kuće nalazi se mali dvorišni prostor — običan moskovski dvorišni ambijent u centru grada: željezna ograda, klupe na gvozdenim nogama, male cvjetne leje, mlada stabla. U sredini je asfaltirani „pješčanik“ — mjesto žestokih dječjih okršaja u hokeju zimi i fudbalu ljeti, sve to uz svečano obećanje upravnika zgrade da će se drveće i prozorska stakla pažljivo čuvati.
Čim se pojavim u dvorištu, iza ugla dopire zvonak, meni dobro poznat glas:
— Čiko Saša, dođite ovamo, molim vas. Pogledajte kakvu sam kombinaciju napravio — žrtvovao sam dvije figure.
To je Vovka — crvenokosi, pjegavi dječak od oko dvanaest godina, moj glavni navijač u dvorištu, neprikosnoveni šampion među djecom naše zgrade. Njegovo interesovanje za šah je neiscrpno: uvijek moram da mu pričam o toku turnira, da odgovaram na teorijska pitanja, da ocjenjujem partije koje odigra. I evo ga sada, ponosno pokazuje odigranu kombinaciju. Ne iznenađuje me njena tačnost i suptilan plan — već sam se više puta uvjerio u njegovo izuzetno poznavanje elemenata šahovske tehnike i sposobnost da pronalazi zanimljive ideje.
Moje odobravanje pokreće nove šahovske bitke, i odlazim iz dvorišta uz žestoko lupanje figura koje se pomjeraju po drvenoj tabli postavljenoj pravo na klupi. Nekako me taj susret podsjetio na moje djetinjstvo, mali tulski dvorišni prostor, strasnu zaljubljenost u šah i prve figurice od drvenih tokarskih otpadaka. Nekako nakon razgovora s Vovkom, šetajući ulicama, prisjetio sam se čitavog svog života, teškog, ali uzbudljivog puta usavršavanja, šahovskih borbi po cijelom svijetu. Razmišljao sam o budućnosti šaha, o našoj generaciji koja sigurno i hrabro ide u juriš na šahovske visine, o tome kako pohlepno usvaja tajne strategije i taktike, spremna da podigne naše voljeno šahovsko umijeće na još viši nivo.
A kada sam se vratio kući, to „buduće“ me dočekalo u dvorištu radosnim, zvonkim uzvikom:
— Pogledajte kakav sam lijep mat spakovao!
(Kraj)