„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Druga glava
Turnir bez završnice
Pod sumnjom za špijunažu (nastavak)
Ruski učesnici turnira, zabrinuti zbog nastale situacije, odlučili su da napuste Njemačku. Željeli su da otputuju u neutralnu Švajcarsku, ali to nisu uspjeli da učine iz Manhajma. Španski konzul im je savjetovao da se prebace u Baden-Baden, gdje se, navodno, okupljaju državljani Ruskog carstva koji su se zatekli u tom dijelu Njemačke (Veliko vojvodstvo Baden). Zatim bi, kako je rečeno, svi trebalo da budu upućeni u Švajcarsku.
Holandski list „De Telegraaf“ je 17. avgusta 1914. godine slikovito opisao nevolje ruskih šahista. Već u petak, 31. jula, počeli su problemi za poznatog šahistu i šahovskog novinara M. Z. Eljašova. On je, treba napomenuti, učestvovao na međunarodnim turnirima u Hanoveru (1902), Hamburgu (1910) i Breslauu (1912), a na Sve-ruskom turniru amatera 1909. godine podijelio je 4–6. mjesto.
Na kongresu u Manhajmu Eljašov je prisustvovao kao dopisnik ruskih novina. Tog 31. jula Eljašov je bio zadržan od strane vojne patrole dok se kupao u rijeci Rajni nedaleko od željezničkog mosta. Bio je osumnjičen za špijunažu i vojnici su ga odveli u stražarsku prostoriju. Tek nakon dva dana Eljašov je uspio da bude oslobođen.
Međutim, nesrećni čovjek jedva da je izašao na slobodu, kada je ponovo bio izložen prijetnji hapšenja. Vlasnik hotela je zahtijevao da Eljašov plati sobu unaprijed — do 15. avgusta. U toj situaciji ruskog novinara spasio je njegov holandski kolega, koji ga je odveo na željezničku stanicu i poslao u Konstanc (grad na obali Bodenskog jezera na granici sa Švajcarskom), snabdjevši ga kartama za četiri različite rute (u tom trenutku nije bilo jasno koja je od njih slobodna).
Sjutradan su Eljašova agenti njemačke državne bezbjednosti vratili nazad: učinilo im se sumnjivim što stranac presreće putnike i postavlja beskrajna pitanja, a pri tome kod sebe ima karte za četiri pravca.
Nijemci su Eljašova smatrali važnom ličnošću. Čak su vjerovali da je on ruski general koji uspješno glumi novinara (ove sumnje su se zasnivale na pronađenim Eljašovljevim šahovskim bilješkama, koje su pogrešno shvaćene kao „šifre“)…
Mladi i briljantni velemajstor Aljehin, koji se u Manhajmu nalazio sa svojim automobilom i francuskim šoferom, neko vrijeme je bio zamijenjen za Eljašovljevog ađutanta. Po drugoj verziji, Aljehin je bio zadržan zbog fotografije u uniformi svršenika Pravnog instituta (pa su ga uzeli za oficira), ali je navodno ubrzo, uz pomoć lažnog pasoša, prešao u Švajcarsku.
Tako je, podsjetimo, pisao holandski list. Međutim, učesnik manhajmskih događaja Boris Maljutin u svom pismu upućenom redakciji švajcarskog lista „Schweizerische Schachzeitung“ opovrgavao je te glasine:
„Kao svjedok događaja u Manhajmu želio bih da razjasnim nekoliko stvari. Pretpostavka da je gospodin Eljašov bio zamijenjen za generala čini mi se nevjerovatnom, ali nesporazum s Aljehinom zaista se dogodio i koštao ga je noći provedene u kasarni. Treba napomenuti da Aljehin nije imao automobil, kao i to da za odlazak u Švajcarsku nije koristio lažni pasoš. Budući da je od strane ljekarske komisije proglašen nesposobnim za vojnu službu, Aljehin je otputovao 14. septembra potpuno legalno.“
Aleksandar Aljehin je zaista (i to je kasnije potvrdio u svojim memoarima) proveo noć u vojnoj stražarnici u Manhajmu, a zatim i u vojnom zatvoru u Ludvigshafenu.
Opšta histerija i patriotsko ludilo koje je zahvatilo lokalno stanovništvo nimalo nisu doprinosili uspostavljanju reda. Prema sjećanjima Fedora Bogatirčuka, kada su ruski šahisti vozom prelazili iz Manhajma u Baden-Baden, kondukter se s njima okrutno našalio: rekao im je da treba da presjednu u Raštatu, a zatim je telefonom kontaktirao vojnog komandanta tog mjesta (mobilizacionog centra južnog dijela Njemačke) i prijavio mu sumnjivu grupu stranaca.
„Čim smo izašli iz vagona“, piše Fjodor Bogatirčuk, „okružila nas je gotovo četa vojnika u punoj borbenoj opremi i bili smo uhapšeni. U prostorijama stanice temeljno su nas pretresli, i na svoje veliko zadovoljstvo pronašli obrasce sa zapisima šahovskih partija, koje su revnosni lovci na špijune shvatili kao očigledne šifre za prenošenje špijunskih izvještaja. Bilo je kasno veče, i dok se ‘sud ne odluči’, odveli su nas u vojni zatvor — postrojili nas, naterali svakog da nosi svoj prtljag i u pratnji vojnog kordona krenuli smo dalje.“
Stanovništvo gradića, čuvši za „hvatanje špijuna“, izlilo se na ulicu kojom su nas vodili i na sve načine izražavalo svoje ogorčenje. Najratoborniji su tražili momentalnu odmazdu na licu mjesta, drugi su probijali kordon i svoje osjećaje izražavali pesnicama. Jadni Seleznjev jedva je vukao veliku korpu s toplim stvarima, koju mu je dala brižna majka, i to ne samo da je usporavalo naš hod, nego je i povećavalo broj primljenih udaraca. Dobio je i Aljehin, koji se izdvajao držanjem i visinom.
Nakon što su utvrdile ko su pred njima, vojne vlasti su, ipak, prebacile jedanaest ruskih šahista u građanski zatvor i nastavile svoju „istragu“. Svi lični predmeti, uključujući i džepne šahove zatvorenika, bili su im oduzeti. Aljehin je dijelio ćeliju sa Bogoljubovom, Rabinovičem i Vajnštajnom.
Kasnije će u svojim sjećanjima napisati:
„Boravak u zatvoru u Raštatu bio je kratak. Bio sam u ćeliji zajedno s Bogoljubovom, I. L. Rabinovičem i nekim Vajnštajnom, dotjeranim studentom-tehnologom, koji je na nepoznat način postao odgovorni rukovodilac ruskog šahovskog pokreta; opsjednut željom da se dodvori, u to vrijeme je bio revnosni šahovski ‘pas čuvar’ kod Krilenka (S. O. Vajnštajn je 1914. bio sekretar Sveruskog šahovskog saveza, a 1924. njegov predsjednik; kasnije urednik časopisa ‘Šah u SSSR-u’ od njegovog osnivanja – prim. aut.). Život u zatvoru bio je prilično jednoličan. Nije bilo ni knjiga, ni novina, ni, naravno, šahovske table. Bogoljubov i ja smo satima igrali šah naslijepo. Naše partije su prekinute kada sam na četiri dana bio stavljen u samicu zato što sam se tokom zajedničke šetnje (u obaveznom ‘gusjem stroju’) usudio jednom da se nasmijem…“
(Nastaviće se)