21.septembar 2026.
Završni tekst GM Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
Internet je tada postojao samo na stranicama naučnofantastičnih priča, a društvene mreže nisu postojale čak ni tamo. Samuil Markovič bi promijenio grad i za stanovnike prethodnog grada jednostavno nestao u beskrajnim prostranstvima SSSR-a. Ali onda se dogodila priča koja je otkrila sve karte.
Šah u Moldaviji tada nije imao gotovo nikakvu veliku tradiciju. Tek je stasavala mlada generacija, predvođena Vjačeslavom Čebanenkom. Moldavci su odlučili da pozovu Žuhovickog da podijeli iskustvo, radi kao mentor reprezentacije, ali i da sam zaigra za Moldaviju na prvoj tabli!
Sve je bilo dobro, ali se to u tom trenutku pretvorilo u događaj svesaveznog značaja, pa se u nekoliko velikih sovjetskih listova pojavila vijest: „Poznati majstor odlazi u Moldaviju!“ Ljepotice iz cijelog SSSR-a, koje su dobile takvu informaciju, pohrlile su u Kišinjev tragom Samuila Markoviča.
Kasnije, kada je Žuhovicki bio diskvalifikovan, štampa ga je, kao što je tada bio običaj, optuživala za sve moguće grijehe i čak tvrdila da je upravo na kišinjevskoj željezničkoj stanici bez ikakvog ustručavanja pretukao svoju suprugu. Međutim, istina je bila drugačija. Tuča se zaista dogodila, ali Samuil Markovič u njoj nije učestvovao. Za svoj san, za pravo da budu prva dama, borile su se hrabre žene – i to toliko žestoko da ih je uspio smiriti tek pojačani odred moldavske milicije.
Žuhovickom je izrečena duga „diskvalifikacija“, uz nalog da se prije svega pozabavi svojim privatnim životom. U Moldaviji je njegovo ime izbrisano iz šahovskih anala. Neki od rukovodilaca šahovskih sekcija iz vodećih centara SSSR-a ogorčeno su mu saopštili da je od sada persona non grata na njihovim turnirima, čak i kada mu sportska zabrana istekne.
A na Donu su bili oduševljeni pričom o Samuilu Markoviču! Direktor kluba i veliki poklonik ženske ljepote Leonid Budkov izjavio je: „To je naš čovjek i mi ćemo se boriti za njega! Takvog muškarca i šahistu treba dovesti, a onda ga već oženiti u Rostovskoj oblasti!“
Zaista, ubrzo se Samuil Žuhovicki preselio u Rostov, a potom u Novočerkask, gdje se oženio – ovog puta izuzetnom izabranicom koja mu je posvetila čitav ostatak svog života.
S druge strane, Vera Nikolajevna Tihomirova otišla je na razgovor kod novog rukovodioca Šahovske federacije SSSR-a Borisa Rodionova i uspjela da vrati Žuhovickog takmičarskom šahu: „Borise Jevgenjeviču, radite šta god hoćete, ubjeđujte komisiju, ali on mi je potreban za Spartakijadu!“
Nasljednik Leonida Budkova i jedan od rukovodilaca rostovskog šaha devedesetih godina Petar Kruglikov (1959–2026) prisjećao se da se dugo ustručavao, ali je jednom ipak postavio već vremešnom Žuhovickom pitanje:
„Samuil Markoviču, kako vam je uspjelo da postignete takvu popularnost kod žena?“
Klasik je dugo ćutao, a onda ispričao priču:
„Godine 1942. branili smo Pjatigorsk, ali su nas kasnije izbacili iz grada. Nijemci su napredovali u svim pravcima, bilo je strašno bombardovanje, zemlja se tresla i činilo se da je došao kraj svijeta. Ostaci naše čete skrivali su se u skloništu. Preko puta mene sjedjela je mlada medicinska sestra, koja je strašno trzala na svaki prasak. Tada sam je pogledao, nasmiješio se i rekao: ‘Djevojko, ne bojte se! Hoćete li da vas večeras, ako preživimo ovaj dan, naučim da igrate šah?’“
Nije svakome dato da doživi čitav vijek, ali smiješiti se i igrati šah – to je jednostavno obavezno!
Legenda br. 5. Tramvajske
U Rostov na Don dolazili su svi domaći svjetski prvaci, počev od Mihaila Botvinika. Ne treba baš previše idealizovati sovjetsko vrijeme – poznata je priča kako su aktuelni svjetski prvak Anatolij Karpov i predsjednik Šahovske federacije Vitalij Sevastjanov svečano položili kamen temeljac za novi donski šahovski klub, a kada su legendarni šahista i kosmonaut otišli, lokalne vlasti su tu dobru i potrebnu inicijativu jednostavno gurnule u stranu. Naravno, u doba velikih promjena na mjestu hipotetičkog kluba otvoren je luksuzni restoran.
Ali, naravno, efekat posjeta velikih šampiona bio je ogroman. Dugo je u epskom sovjetskom nizu šahovskih legendi na Donu nedostajao samo Tigran Petrosjan – i konačno je fabrici „Rostselmaš“ uspjelo da pozove Tigrana Vartanoviča zajedno sa suprugom Ronоm Jakovljevnom.
U to vrijeme uobičajena praksa bila je „predavanje i simultanka“, u skraćenoj varijanti LiS. U Moskvi i Lenjingradu čak su postojali posebni biroi koji su, prema rasporedu „LiS-a“, raspoređivali velemajstore i majstore po organizacijama.
Za „LiS“ je postojala fiksna tarifa za rad majstora i velemajstora. Tada je na rejting-listi bilo malo velemajstora, svaki ljubitelj šaha znao ih je lično, a tarifa za „LiS“ bila je za velemajstora znatno veća od finansijskog sna svakog majstora. Ipak, svjetski prvak bio je pripadnik posebne kaste vrhunskih igrača i tokom gostovanja mogao je da računa na posebne uslove.
Kada je Mihail Talj dolazio u Rostov na Don, nije postavljao nikakve grandiozne zahtjeve – ali se, naravno, svako veče završavalo u restoranu. Mihail Botvinik, naprotiv, bio je asketski čovjek, ali je prije svega zahtijevao da se prema njemu odnosi s poštovanjem – poznat je slučaj kada nije otišao na superturnir u Holandiju, uz obrazloženje da „nije bio kako treba pozvan“.
(Nastaviće se)