U susret Superfinalu. Donske legende – 2 (1.nastavak)

21.septembar 2026.

Završni tekst GM Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.

Legenda br. 3. Pogrešan zaokret

Prvenstvo SSSR-a 1963. godine u Lenjingradu svojevremeno je bilo uvertira u jednu od najpoznatijih šahovskih intriga tog vremena – „zonski meč-turnir osmorice“ 1964. godine, koji je u posljednjem trenutku postao „meč-turnir sedmorice“. Međutim, u trenutku borbi na obalama Neve učesnici nisu ni slutili šta će se dogoditi. Tek su ulazili u kvalifikacioni maraton i svim snagama se borili za medalje.

Boris Spaski, koji je zajedno sa trenerom Igorom Bondarevskim gradio put ka samom vrhu, briljantni Leonid Štejn, neprobojni Ratmir Holmov, lukavi David Bronštajn, pouzdani Jefim Geler i, bez sumnje, Aleksej Suetin, koji je odigrao turnir života.

Samo pola poena od mjesta koje bi mu donijelo plasman u završnu borbu ostao je Lev Polugajevski, već tada jedan od najjačih šahista u zemlji. Međutim, zvjezdani period Polugajevskog nastupio je nešto kasnije. Uoči turnira Lav je bio među očekivanim favoritima, ali dogodilo se drugačije…

Lav Abramovič je dugo bio u grupi lidera, a zatim je izgubio dvije partije, pa mu nije pomogao ni završni finiš. Ipak, u zonski turnir – kvalifikacioni turnir za međunarodni ciklus za svjetskog prvaka, nešto poput Superfinala 2026. godine – plasiralo se šest prvoplasiranih sa prvenstva SSSR-a, zatim bivši svjetski prvak Vasilij Smislov i još jedan velemajstor koji je mjesto dobio za izuzetne zasluge.

Polugajevski je ovdje imao samo jednog konkurenta. Viktor Korčnoj je poslije turnira kandidata u Kurasau 1962. godine bio u padu forme i podbacio je na prvenstvu SSSR-a, završivši čak ispod Lava na tabeli.

Sjednica posebne komisije u Velemajstorskoj sobi kluba na Gogoljevskom trajala je čitava četiri sata!

Polugajevski je uživao ugled mladog i perspektivnog šahiste, bez poroka, sa velikim rezultatima na posljednjim prvenstvima SSSR-a. Zauzeo je neslavno sedmo mjesto, ali je njegov konkurent Korčnoj ipak bio igrač prve klase: već je igrao u mečevima kandidata, a uspio je da pobijedi i Fišera.

Na kraju je Polugajevski izašao iz Velemajstorske sobe blijed kao kreč, dok je Korčnoj postao učesnik zonskog turnira.

Odluka je bila veoma sporna. Viktor Ljvovič na turniru je bio daleko od svoje najbolje forme, a upravo je zbog toga propustio jedini ciklus kandidata u svojoj dugoj karijeri.

Istovremeno, Vasilij Vasiljevič Smislov nije gubio vrijeme. Otišao je gdje je trebalo, završio šta je trebalo i dobio pravo da bez kvalifikacija igra na međuzonskom turniru. A Polugajevskog, sa njegovim obimnim analizama otvaranja, uzeo je za sekundanta!

E, to je pravi diplomatski nivo!

Jakov Damski u knjizi o Lavu Abramoviču s pravom primjećuje da je emotivnom i lako uzbudljivom šahisti ponekad nedostajala psihološka ravnoteža. A sada mu se dogodio takav potres odmah na početku, poslije kojeg se Polugajevski dugo oporavljao, pa mu na kraju nije ostalo dovoljno nervne energije za završnicu.

U prvom kolu Lav je igrao protiv prvaka SSSR-a do 20 godina Aleksandra Zaharova (rođenog 1943. godine), koji se nedavno preselio iz dagestanskog Hasavjurta u Rostov na Donu.

Majstor Zaharov tada je smatran jednom od zvijezda u usponu sovjetskog šaha. Već je bio pozivan u reprezentaciju za meč protiv Jugoslavije, a samouvjereno se plasirao u finale prvenstva SSSR-a, nakon što je prošao polufinale.

Privlačan je bio i njegov stil igre – napadački i atraktivan. David Bronštajn, koji je veoma cijenio umjetnost u šahu, bio je posebno naklonjen mladom Zaharovu. Ako je pokojnog Stolberga nazivao „Taljem naše generacije“, Zaharova je nazvao „rostovskim Morfijem“!

Uz A. Zaharova i D. Bronštajna – sazviježđe sovjetskih velemajstora na meču sa Jugoslavijom (foto: chesspro.ru)

(Nastaviće se)