A.Kotov: Zapisi šahiste (85. nastavak)  

Poslanici mira

SVIJETLA BUDUĆNOST (nastavak)

Jednog sunčanog jutra krajem aprila 1955. godine u mom kabinetu zazvonio je telefon.

— Kako gledaš na to da pratiš našu studentsku ekipu na prvenstvo svijeta u Lion? — začuo se glas rukovodioca šahovske organizacije zemlje.

— Treba malo da razmislim — odgovorio sam, pomalo zatečen neočekivanim prijedlogom.

— Nema vremena za razmišljanje — čulo se iz telefonske slušalice. — Šestog maja počinje prvenstvo, četvrtog treba poletjeti.

— Dajte mi makar nekoliko sati — molio sam.

— Dobro, javi se do večeri. Čekam — završio je razgovor rukovodilac.

…Nekoliko dana kasnije letjeli smo za Prag, da bismo odatle nastavili put za Pariz i Lion. Posmatrao sam svoje bučne, zvonke saputnike — nadu sovjetskog šaha, buduće šampione. Pored već iskusnih šahista, Marka Tajmanova i Alekseja Suetina, sjedjela je još sasvim zelena šahovska omladina. Eto, zadirkujuće se smije duhoviti dvadesetogodišnji Aleksandar Nikitin, koji je već sada dobro ovladao šahovskom tehnikom. Pored njega je Vladimir Litošin, majstor sa posebnim pristupom šahovskom stvaralaštvu. Zadubljeno čita članak u časopisu dvadesettrogodišnji Jevgenij Vasjukov, koji iz turnira u turnir usavršava svoju igru i postiže sve bolje i bolje rezultate. Odmah poslije prvenstva svijeta osvojio je prvo mjesto na veoma jakom prvenstvu Moskve, stekavši počasnu titulu šampiona prijestonice Sovjetskog Saveza.

Pored Vasjukova smjestio se visoki, mršavi mladić sa bujnom, kovrdžavom crnom kosom. To je osamnaestogodišnji međunarodni majstor Boris Spaski, čije je ime već povezano sa nizom značajnih uspjeha na najvećim šahovskim takmičenjima. Mladi Lenjingrađanin, usprkos svojim godinama, nije početnik u šahu — iza sebe ima gotovo deset godina šahovskog staža, a još prije sedam godina smatran je kandidatom za šahovskog majstora. Neumorno radeći na sebi, mladić je iz godine u godinu ovladavao šahovskim umijećem, usvajao tehniku i proučavao teoriju. Sa šesnaest godina Spaski je stekao zvanje međunarodnog majstora, uspješno nastupivši na turniru u Bukureštu 1953. godine.

Taljentovani mladić ne ograničava se samo na šah. Nekada su umjetnici šahistu obavezno prikazivali sa upalim grudima, pogrbljenog, sa cigaretom u ustima. Smatralo se da su šah i fizičke vježbe dvije krajnje suprotnosti.

Danas se shvatilo da je nemoguće postizati izvanredne uspjehe na turnirima ukoliko čovjek nema odlično zdravlje, pa zato broj šahista koji se bave i drugim sportovima svakim danom raste.

Boris Spaski postigao je značajne uspjehe u atletici. U skoku uvis postiže odlične rezultate, preskačući letvicu postavljenu na visini od sto osamdeset centimetara.

— Zašto igrate šah? — nagovaraju ga treneri atletike. — Idite da skačete, pred vama se ovdje otvara široka perspektiva za postizanje rekordnih rezultata.

Velemajstori Boris Spaski i Efim Geler pored partije gruzijskog majstora B. Gurgenidzea.

Student Lenjingradskog univerziteta Spaski odlično razumije i potrebu da čovjek bude kulturan i svestrano razvijen. Upravo zato su njegove ocjene iz svih predmeta koje izučava na fakultetu po pravilu odlične, upravo zato je srednju školu završio sa zlatnom medaljom.

„Grad Lion je veoma slikovit.“
A. Suetin na jednom od trgova u Lionu.

Talentovanom majstoru poznavaoci predviđaju veliku šahovsku budućnost. Garancija za to jesu njegova skromnost i visoki zahtjevi koje postavlja samome sebi. Te osobine mu omogućavaju da prevazilazi nedostatke u svojoj igri i poboljšava svoje rezultate na turnirima.

Godine 1955. Boris Spaski postigao je značajne šahovske uspjehe. Na prvenstvu SSSR-a podijelio je treće do šesto mjesto sa svjetskim prvakom Botvinikom, velemajstorom Petrosjanom i majstorom Ilivickim. U Lionu je, nastupajući za studentsku reprezentaciju Sovjetskog Saveza, ostvario najbolji rezultat na drugoj tabli. Na omladinskom prvenstvu svijeta, održanom u Antverpenu u julu iste godine, osvojio je prvo mjesto i stekao počasnu titulu omladinskog prvaka svijeta; a zatim je u Geteborgu, na međuzonskom turniru, osvojio titulu velemajstora. Niz uspjeha koji nagovještava velike pobjede u budućnosti!

…U Pragu smo sreli reprezentaciju Mađarske i svi zajedno nastavili let dalje. Do noći smo stigli u prestonicu Francuske i, ne uspjevši čak ni da prošetamo gradom, sutradan ujutro krenuli za Lion. Putovali smo brzim vozom „Rapid“ — kako Francuzi tvrde, najbržim vozom na svijetu. Zaista, brzina je ponekad dostizala 150–160 kilometara na čas. Vagoni tutnje. Poslije nekoliko sati putovanja, uprkos odličnoj amortizaciji vagona, iz voza izlazite uzdrmani kao poslije leta avionom.

Nekoliko sati puta — i dočekuju nas organizatori ekipnog prvenstva svijeta, studenti iz Liona. Pošto smo se malo odmorili, požurili smo da razgledamo ovaj treći po veličini grad Francuske, grad tkača, poznat u istoriji revolucionarnog pokreta po čuvenom lionskom ustanku iz 1830. godine. I danas će vam njegovi stanovnici pričati kako su štrajkači tih dana složno kretali prema centru grada, spuštajući se iz fabričkog dijela smještenog na visokoj i strmoj obali rijeke. Na zastavama koje su nosile njihove radničke ruke bile su ispisane veličanstvene riječi: „Živjeti radeći ili umrijeti boreći se!“

Grad Lion veoma je slikovit. Smješten na dvije najveće francuske rijeke — Seni i Roni — Lion ima mnogo lakih vazdušnih mostova, širokih kejeva obrubljenih raskošnim drvoredima. U gradu ima mnogo trgova i spomenika istaknutim državnicima, borcima za nezavisnost, naučnicima, piscima i umjetnicima. Od centralnih ulica naglo se razlikuju predgrađa grada, gdje u neuređenim četvrtima žive radnici. Potomci čuvenih lionskih tkača i danas čuvaju revolucionarne tradicije grada. U sjećanju radnika Liona još su žive strahote fašističke okupacije iz Drugog svjetskog rata; zato u ovom gradu snažan odjek nalaze pozivi naprednih ljudi savremenog doba, koji se bore za miran život i protiv novih razarajućih ratova što prijete uništenjem čovječanstva.

Takmičenja su počela već narednog dana po našem dolasku. U Lion su stigle studentske reprezentacije trinaest zemalja. U svakoj ekipi bilo je po šest članova: četiri osnovna igrača i dvije rezerve. Usput, u našoj ekipi nismo dijelili učesnike na te dvije kategorije; razlika u snazi između bilo kojih šest naših igrača bila je toliko mala da smo na takmičenje mogli izvesti bilo koju četvorku, ne strahujući za ishod meča.

(Nastaviće se)