Poslanici mira
DVA PUTA ŠAMPION SVIJETA (nastavak)
Ako su nas na holandskoj večeri u „Carltonu“ posluživali tako ekstravagantnim jelima kao što su koktel od škampa ili supa od volovskog repa, ovdje je sve bilo organizovano jednostavnije i sigurnije. Čim bi neko od Šveđana ili Argentinaca ušao u ambasadu, postavljao je već standardno pitanje na sovjetskim prijemima:
— Gdje su ovdje crni kavijar i ruska votka?
Kada bi pronašli željeni kutak, dugo iz njega nisu izlazili, zahvaljujući na toplom ruskom gostoprimstvu.
…Još dva dana — i ponovo smo u letu. Opet Stokholm, opet pasoška kontrola i opet već dobro poznati službenik aerodroma. Čim nas je ugledao, pažljivo je pregledao naš prtljag, tražeći zamotani pehar.
— Eto vidite, rekao sam vam. Još dugo ćete ga držati kod sebe u Moskvi! — rekao je uz čestitke, kada je napokon ugledao u rukama Bondarevskog dragocjeni pehar.
Njegovo proročanstvo se do danas ostvaruje — pehar svjetskih prvaka još uvijek se nalazi u Moskvi. Dva puta od tada desetine najjačih ekipa svijeta pokušale su da oduzmu ovaj trofej sovjetskim šahistima, ali su svaki put završile neuspješno. I u Moskvi 1956. i u Minhenu 1958. naši šahisti su pokazali svoju nadmoć i sigurno osvajali titulu svjetskih prvaka.
Ponosan sam što sam u svim tim takmičenjima imao čast da budem kapiten naše ekipe i time doprinesem zajedničkom cilju — pobjedi.
Kasno uveče, Moskovljani nas dočekuju na aerodromu Vnukovo. Svaki put pokušavam da zapamtim detalje takvih dočeka, i svaki put se oni izgube u atmosferi one duševne topline kojom Moskva dočekuje pobjednike.
Sjećam se samo da čim siđeš iz aviona, odmah upadaš u zagrljaje rodbine i prijatelja. Ljube te, predaju bukete cvijeća, fotografi te snimaju — i foto- i kino-reporteri. Obavezno treba nešto reći za radio, za novine, za časopise. Tu se odmah stvara i miting.
Čestitajući sovjetskim velemajstorima na pobjedi ostvarenoj u Amsterdam, predstavnik šahovske javnosti zemlje rekao je:
— Pozdravljamo i čestitamo slavnim predstavnicima sovjetske šahovske umjetnosti — ekipi SSSR-a, dvostrukim svjetskim šampionima!
Nakon povratka iz Amsterdama, mjesec dana kasnije otišao sam u Erevan da učestvujem u polufinalu narednog prvenstva zemlje. Vjerovatno jedan od najtežih organizacionih problema, nad kojim smo se dugo mučili da ga pravilno riješimo, jeste organizacija šahovskih prvenstava Sovjetskog Saveza.
Zaista, kod nas u zemlji ima 18 velemajstora, oko stotinu majstora, nekoliko hiljada kandidata za majstore i šahista prve kategorije, te desetine hiljada šahista druge kategorije. Svaki rangirani šahista nastoji da što češće igra sa igračima višeg sportskog nivoa, kako bi preuzimao njihovo iskustvo i unapređivao svoju klasifikaciju.
Zato je potrebno tako organizovati sistem takmičenja da se mladim šahistima omogući da napreduju, da se susreću s majstorima i uče od njih.
Danas se prvenstvo SSSR-a održava u nekoliko etapa. Najprije se organizuju prvenstva gradova, zatim republika. Pobjednici tih kvalifikacionih turnira dolaze u tzv. zonska takmičenja, koja određuju najjače šahiste zemlje. Takvih pobjednika ima oko pedesetak. Oni zajedno sa posebno pozvanim velemajstorima čine polufinala prvenstva SSSR-a u šahu. Po četiri do pet pobjednika polufinala, zajedno sa posebno pozvanim svjetskim prvakom i prošlogodišnjim prvakom SSSR-a, čine finale državnog prvenstva.
Mladima u našoj zemlji pružene su široke mogućnosti da napreduju u šahu. Prošavši kroz pionirske domove ozbiljnu školu, mladi šahisti ubrzo dobijaju priliku da kroz gradska prvenstva dođu do polufinala državnog prvenstva i tamo se susretnu sa najjačim majstorima i velemajstorima.
Tu se odvija najzanimljiviji dvoboj iskustva i mladosti — dvoboj koji omogućava izrastanje novih šahovskih kadrova i koji na kraju vodi ka još većem procvatu domaće šahovske umjetnosti.
— Sada idemo na jednu „provjeru“, — rekao mi je jednom prilikom jedan sovjetski velemajstor, misleći na svoje učešće u polufinalu prvenstva SSSR-a. — Proputovali smo svijet s vama, uspješno se borili sa svim stranim velemajstorima, a sada, izvolite, pokažite svoju snagu i u partijama protiv kandidata za majstore!
Takve „provjere“ donose ogromnu korist i iskusnim velemajstorima i mladima: velemajstori proširuju krug svojih stvaralačkih ideja, upoznajući nove i svježe zamisli mladih, dok mladi usvajaju tehniku i iskustvo starijih kolega.
Zato se ovaj sistem takmičenja tako čvrsto ustalio kod nas, i zato svake godine dovodi do pojave novih šahovskih talenata.
Na putu za Jerevan svratio sam u Baku i Tbilisi, gdje sam održao predavanja o rezultatima posljednjih međunarodnih šahovskih takmičenja.
Stotine ljubitelja šaha prisustvovale su mojim nastupima u prijestonicama Azerbejdžana, Jermenije i Gruzije. Desetine pitanja na koja sam morao odgovarati govorila su o visokom nivou šahovske kulture u našim nacionalnim republikama.
U polufinalu prvenstva zemlje susreo sam se s mladim šahistima koji su u posljednje vrijeme postizali visoke rezultate na turnirima. Duboko razumijevanje šaha pokazao je mladi gruzijski šahista Gurgenidze, koji je već godinu dana nakon tog turnira stekao titulu majstora. Mnogo interesantnih ideja sadrži šahovska stvaralaštvo mladog azerbejdžanskog prvaka Šahtan Halilbejli.
Naš kontakt s njima odvijao se u atmosferi iskrenog prijateljstva, na koju nije mogla uticati žestoka borba za pobjedu na turniru.
Ovaj put sam uspio da izdržim „provjeru“: zauzeo sam drugo mjesto u polufinalu i ušao među pet pobjednika koji su stekli pravo da igraju na prvenstvu SSSR-a. Prvo mjesto osvojio je mladi moskovski majstor Vladimir Antošin — šahista dubokih zamisli i smjelih, zanimljivih ideja.
Prvenstvo Sovjetskog Saveza je takmičenje najjačih šahista zemlje, a istovremeno i najboljih šahista svijeta! Ovaj turnir izuzetno jakog sastava privlači pažnju brojnih ljubitelja šaha. Obično se prvenstva SSSR-a smatraju praznikom sovjetske šahovske organizacije: to su kontrolna takmičenja koja sumiraju rezultate rada i predstavljaju program za buduća nadmetanja.
Nekada davno, još dok sam živio u Tuli, čitao sam u novinama o prvenstvima zemlje u šahu i zamišljao veliku salu u kojoj stotine tihih, nepomičnih gledalaca pažljivo prate partije majstora. Lica gledalaca su mirna i neuznemirena, i samo rezultat partije, nečija pobjeda, biva ispraćena tihim i opreznim aplauzom — kao da se ne želi ometati igra drugih.
Možda je nekada i bilo tako. Ali sada je u turnirskom salonu velikog šahovskog takmičenja atmosfera sasvim drugačija. Naša publika je znatno napredovala u razumijevanju šaha, ona uzbuđeno prati i burno reaguje na svaki potez u interesantnoj partiji. A takvih zanimljivih partija tokom prvenstva SSSR-a ima mnogo!
Zavirite u turnirski salon tokom prvenstva SSSR-a. Evo sjedi jedan penzionisani pukovnik: on šapatom žestoko ubjeđuje svog susjeda — dirigenta — da ovaj ne razumije datu poziciju, da treba igrati upravo skakačem, a ne nekom „tornjem“. Pored njega, poznata violinistkinja drži na koljenima malu šahovsku tablu i na njoj igra upravo objavljeni potez velemajstora. Sve je zaboravila, čak i to da sama na sceni prije nastupa zahtijeva potpunu tišinu u sali. Sada naglas objašnjava svojoj susjedi koji je, po njenom mišljenju, najbolji potez.
Tako se može uzbuđivati i reagovati samo kvalifikovan šahovski gledalac. Ne krijem, to je veoma teško za igrače: buka u sali otežava koncentraciju, i danas mnogi organizatori razmišljaju kako da majstore izoluju od tog uticaja buke, ali ona je neizbježna i govori o rastućoj popularnosti šaha, o sve većem interesovanju za šahovsku umjetnost, o tome da su šahovske bitke kod nas postale spektakl koji uzbuđuje jednako kao i pozorišne predstave.
Prvenstvo SSSR-a, na kojem sam učestvovao zahvaljujući pobjedi u jerevanskom polufinalu, odlikovalo se izuzetno tvrdom borbom. Pobjednici su postali dvojica — velemajstori Efim Geler i Vasilij Smislov.
Dodatno takmičenje između njih, nakon napete borbe, donijelo je pobjedu Geleru.
Zanimljivo je da se prvenstva SSSR-a u posljednje vrijeme vrlo često završavaju tako da dva ili više učesnika dijele prvo mjesto.
Tako je, od posljednjih osam prvenstava zemlje, čak pet završeno pobjedom dva ili više šahista.
Ponosan sam što sam 1948. godine i ja uspio da podijelim prvo mjesto s velemajstorom David Bronštajn i za to dobijem počasnu zlatnu medalju prvaka zemlje.
Ali to je bilo prije osam godina. Ovaj put sam u finalu nastupio krajnje neuspješno, završivši u drugoj polovini tabele. Kao neko opravdanje služilo je narušeno zdravstveno stanje, ali glavni razlog neuspjeha bila je sve veća snaga mladih šahista. Bilo je, naravno, neprijatno priznati vlastitu slabost, ali je tješila spoznaja da iza sebe imaš dostojnu smjenu.
I nije slučajno što mi je jedan moj stalni „navijač“, koji je uvijek bio uz mene i u danima neuspjeha i u trenucima pobjede, rekao poslije turnira:
— Ništa, druže Kotov, pobijedili su mladi. Nije uzalud kod nas u zemlji izreka: mladima — put, starima — čast!
Mladima — put, starima — čast! Čitava porodica armirača A. Kotovski (Rovenska oblast) prati partiju unuka i djeda.
(Nastaviće se)