V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
SREDIŠNJICA (MITELŠPIL) — faza šahovske partije koja slijedi poslije otvaranja, u kojoj se odvijaju glavni događaji i najčešće odlučuje sudbina borbe. Po pravilu nastupa nakon 12–15 poteza početne faze (otvaranje), kada obe strane nastoje da postave pješake i figure na polja pogodna za manevrisanje i ostvarivanje strateških zadataka u centru i na krilima.
Kada dođe do kontakta sa snagama protivnika, javlja se mogućnost i potreba za sprovođenjem različitih taktičkih operacija i kombinacija.
Jedna od garancija uspješnog vođenja borbe u središnjici jeste pravilno sastavljen plan i njegovo dosljedno sprovođenje u partiji. Prilikom izrade plana šahisti polaze od procjene karakterističnih osobina pozicije — razvoja figura, rasporeda pješaka, otvorenih linija, postojanja takozvanih slabih polja (odnosno polja koja je teško braniti od upada protivničkih figura), mogućnosti napada na različitim krilima itd.
Svi ovi elementi zajedno određuju prednost jedne ili druge strane i omogućavaju igračima da utvrde opštu liniju borbe, strateški plan. Pri tome se analiziraju konkretne varijante, traže „skriveni“ taktički resursi i mogućnosti izvođenja kombinacija.
Primjere takvog spoja strategije i taktike, odnosno duboke povezanosti pozicione i kombinacione igre, možemo vidjeti u mnogim partijama majstora i velemajstora. Evo jednog primjera.
U partiji mladih majstora Ludek Pachmana i David Bronsteina, igranoj 1946. na meč-turniru Prag – Moskva, poslije 15 poteza nastala je tipična pozicija iz staroindijske odbrane, u kojoj je svaka strana rješavala svoje strateške zadatke.
Bijeli je težio da razviju napad u centru i na kraljevskom krilu (potezom f4), dok je crni djelovao po otvorenoj „a“ liniji i vršio pritisak na pješaka b3 i polje d3.
Pachman – Bronstein
Prag – Moskva, 1946
16.h3 Nfd7 17.Rb1 Nf8 18.Kh2 h5 19.Re2
„Na 19. f4, — piše u napomeni D. Bronštajn, — slijedilo bi 19…h4 20. g4 Sc6, i crni prodire na oslabljena polja kraljevog krila protivnika. Bijeli jača položaj topa, premještajući ga na d2, gdje će štititi drugi red od upada topa sa a8 i istovremeno prijetiti pješaku na d6.“
19…h4 20.Rd2
Ovaj potez omogućava crnima da žrtvom topa za lovca sprovedu dalekovid plan napada, koristeći slabost tamnih polja u protivničkom taboru. Bijeli su predvidjeli sljedeći odgovor, ali su potcijenili njegove posljedice.
20…Rxa1!
„Crni ostvaruje zamišljenu kombinaciju. Razvija se veoma zanimljiva borba“, — Bronštajn.
Rxa1 21.Rxa1 Bxd4 22.Rxd4 Nxb3 23.Rxd6 Qxf2! 24.Ra2 Qxg3+ 25.Kh1 Qxc3 26.Ra3 Bxh3 27.Rxb3 Bxg2+ 28.Kxg2 Qxc4 29.Rd4 Qe6 30.Rxb7 Ra8 31.Qe2 h3+ 0–1
MONTE KARLO – TURNIRI
„…Srećna misao pala je na pamet upravi velikog kockarskog centra: da svoju pažnju usmjere na igru koja se nije smatrala hazardnom“, pisao je u martu 1901. engleski časopis British Chess Magazine.
Te godine svjetski centar igre na ruletu prvi put je pozvao najjače šahiste svijeta na veliki međunarodni turnir.
„Prostorija u kojoj se turnir održavao jedno je od najboljih zdanja — bogato ukrašena sala na prvom spratu. S jedne strane pruža se lijep pogled na vrtove koji okružuju kazino i na vile i hotele raspoređene u terasama. S druge — raskošna panorama južnog mora sa vijugavom obalom…“, pisao je dopisnik praških novina Bohemia.
Činilo se da ništa ne može spriječiti šahiste da pokažu svoje sposobnosti i zadive svijet briljantnim primjerima šahovske umjetnosti. Međutim, tajanstveni ogromni sto usred glavne sale „Cercle Privé“, koji je danju mirno drijemao, uveče ih je privlačio i mamio… Malo koji majstor je mogao odoljeti iskušenju da se okuša u igri na sreću.
Kako je kasnije priznavao američki velemajstor Frank Marshall, mali dobitak od 200 dolara samo je raspalio njegovu maštu, pa je svake večeri dolazio u kazino, a „crvena i crna“ polja ruleta priviđala su mu se i danju, ne dozvoljavajući mu da se usredsrijedi na crno-bijela polja šahovske table. Na kraju je zauzeo tek 10. mjesto među 14 učesnika, izgubio 2000 dolara i dugo se potom kajao: „Kakav sam bio budala!“
Nažalost, nije bio jedini. Ništa manje sklon hazardu nije bio ni pobjednik turnira David Janowski, koji je prokockao čitavu nagradu od 5000 franaka.
Srećom, to nije postalo moda među šahistima. Naprotiv, turniri u Monte Karlo stekli su veliku popularnost. Već naredne godine na ljetovalište je stiglo 20 najjačih šahista svijeta, izuzev svjetskog prvaka Emanuela Laskera. Pobijedio je Geza Maroczy sa 14,75 poena (remi se računao kao 0,25 poena i partija se ponavljala; u tom slučaju pobjednik je dobijao samo 0,5 poena, ukupno 0,75). Drugo mjesto zauzeo je Harry Pillsbury sa 14,5, a treći je bio Janovski.
Na dvokružnom turniru 1903. trijumfovao je Siegbert Tarrasch, a godinu dana kasnije ponovo je prvi bio Maroci.
Tradicija ljetovališnih turnira u Monte Karlu obnovljena je poslije 60 godina. Od 1967. do 1969. tamo su održani šahovski festivali, u čijem je glavnom turniru igrano za „Gran pri“ Monaka. Predsjednik organizacionog komiteta bio je knez Rainier III.
Imena prvoplasiranih dovoljno govore o visokom nivou takmičenja:
1967.
- Bobby Fischer – 7/9
- Vasily Smyslov – 6,5
3–4. Efim Geller, Bent Larsen – po 6
1968.
- Larsen – 9,5/13
- Mikhail Botvinik – 9
3–4. Vlastimil Hort, Smislov – po 8,5
1969.
1–2. Lajos Portisch, Smislov – po 8/11
3–4. Hort, William Lombardy – po 7
Devedesetih godina, na inicijativu holandskog kompjuterskog magnata Joop van Oosteroma, u Monte Karlu su počeli da se organizuju turniri u brzom šahu (25 minuta po partiji).
Godine 1992. pobijedio je Vasily Ivanchuk.
U kombinovanim turnirima 1993, 1994. i 1995. — gdje je partiji brzog šaha slijedila partija naslijepo — pobjednici su bili Ljubomir Ljubojević, Viswanathan Anand i Anatoly Karpov.
Godine 1996, 1998. i 1999. čak tri puta je trijumfovao Vladimir Kramnik, a 2000. godine pobjednik je bio Alexei Shirov.
(Nastaviće se)