V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
MAROCI (Maróczy) Geza (1870–1951), mađarski velemajstor i šahovski publicista, početkom 1900-ih jedan od pretendenata na titulu svjetskog prvaka.
Tek sa 15 godina Maroci se upoznao sa šahom, a već deset godina kasnije izbio je među vodeće šahiste svijeta. Na međunarodnom turniru u Nurembergu 1896, na kojem su igrali svi najjači šahisti tog vremena, Maroci je zauzeo drugo mjesto, odmah iza svjetskog prvaka Emanuel Laskera, ostavivši iza sebe takve velikane kao što su Wilhelm Steinitz, Mikhail Chigorin, Harry Nelson Pillsbury, Siegbert Tarrasch, Dawid Janowski, Carl Schlechter i druge.
Veliki utisak na savremenike ostavile su njegove pobjede na turnirima u Monte Karlu (1902, 1904), Ostendu i Barmenu (1905), kao i u Beču (1908). Tokom njegove turneje po SAD 1906. godine, šahovski klubovi pokušali su da organizuju meč za titulu svjetskog prvaka između njega i Laskera, ali „vječna“ finansijska prepreka nije mogla biti prevaziđena.
Kasnije su se uspjesi velemajstora smjenjivali s neuspjesima, djelimično i zbog materijalnih teškoća. Maroci (po struci inženjer i matematičar) kasnije je priznavao: „Izgubio sam posao zbog šaha, jer vlasnik preduzeća nije blagonaklono gledao na to što sam često tražio odsustvo radi odlazaka na šahovska takmičenja.“
U poslijeratnim nastupima najbolji rezultat postigao je na turniru u Karlovy Varyma (1923), gdje je podijelio 1–3. mjesto sa Aleksandrom Aljehinom i Efimom Bogoljubovom, ostavivši iza sebe Ernsta Grunfelda, Richarda Retija, Arona Nimzowitscha, Richarda Teichmanna, Savielly Tartakowera, Akibu Rubinsteina i druge.
Maroci je predvodio mađarsku reprezentaciju na tri Chess Olympiade. Tokom četrdesetogodišnje praktične karijere učestvovao je na 57 turnira, od čega je 12 puta osvojio ili podijelio prvo mjesto, a 14 puta bio među drugoplasiranima. U istom periodu odigrao je i sedam manjih mečeva, uključujući one protiv Rudolf Charouseka (1896, +6 −2 =9) i Max Euwea (1921, +2 −2 =5).
Marocijeve partije predstavljaju primjere suptilne pozicione borbe, visokog majstorstva u odbrani i završnici. U njima ima mnogo lijepih kombinacionih zamisli.
Maroci – Marko
Paris, 1900
36.g4! Be4 37.f4 Ke6 38.Kf2 Kd6 39.Ke3 c5 40.Bd1 Bb1 41.Be2 d4+ 42.cxd4 cxb4 43.Bxb5 b3 44.Bd3! Ba2 45.Bc4 h5 46.f5 gxf5 47.g5! 1–0
Maroci se proslavio i kao izuzetan teoretičar, književnik i pedagog. Njegov blagotvorni uticaj osjetili su peti svjetski prvak Max Euwe i prva svjetska prvakinja u ženskoj konkurenciji Vera Menchik, koja je sebe smatrala Marocijevom učenicom.
Iz njegovog pera poteklo je oko dvadeset šahovskih knjiga, dva romana i brojni tekstovi u časopisima i novinama. Među knjigama su zbirke partija Siegberta Tarrascha (zajedno sa Eveom) i Pola Morfija (Lajpcig, 1909). Druga od njih otvara se originalnom pričom – svojevrsnim panegirikom šahu kao nauci i umjetnosti. Evo fragmenata s početka i kraja te priče:
„Kada je Bog završio svoje veliko djelo stvaranja svijeta, Šah mu je prišao sa žalbom da nema svoje utočište, da ga ne primaju ni u ozbiljnu palatu Nauke ni u hram Umjetnosti: navodno mu ne priliči da mu drug bude obična i još k tome veoma apstraktna igra!
Tvorac odgovori: ‘Nisam vam dao posebno utočište, jer vaša oblast nema jasno ocrtane granice. Ali srodio sam vas i sa Naukom i sa Umjetnošću. Nauci možete reći da teško može misliti logičnije nego vi, a Umjetnosti da i vi možete pružiti isto takvo uživanje kao ona!
…Poslaću vam velike predstavnike koji će vas približavati čas Umjetnosti, čas Nauci i koji će stvarati vrijednosti dostojne divljenja i ushićenja, ali ih pritom neće smatrati ni velikim naučnicima ni velikim umjetnicima. Zadovoljstvo ćete tražiti u samima sebi!’“
„Istorija šahovske igre“, nastavlja Maroci, „uči da se upravo tako i dogodilo. Gotovo u svakoj epohi postojali su briljantni predstavnici koji su šah uzdizali na veliku visinu, pretvarajući ga čas u Nauku, čas u Umjetnost. Bilo je naučnika i umjetnika šaha.“
Među takve velike šahiste – i naučnike i umjetnike – spada i Geza Maroci.
MARŠAL (Marshall) Frenk Džejms (1877–1944), američki šahista, jedan od najjačih majstora u prvoj polovini 20. vijeka, učesnik meča za titulu svjetskog prvaka.
Prvi šahovski učitelj desetogodišnjeg Frenka bio je njegov otac. „Još u djetinjstvu pokazao sam neobičnu sklonost ka šahu. Privlačio me je kao patku voda“, prisjećao se Maršal u knjizi My Fifty Years of Chess. Idol mladića bio je Paul Morphy: „Bio sam očaran njegovim partijama i neprestano sam ih iznova igrao.“
U jesen 1893. na Frenkovu igru u simultanki protiv svjetskog prvaka Wilhelm Steinitza pažnju je obratio montrealski list Le Monde Illustré. Uz njegovu fotografiju stajao je komentar: „Ovo je budući šampion Frenk Maršal – sin Alfreda Maršala. Uprkos mladosti, ne zaostaje za našim najboljim šahistima. Njegovu igru odlikuju brza reakcija i originalnost. Napad očigledno pretpostavlja odbrani.“
Godinu dana kasnije Maršal je postao prvak Montrealskog kluba, a ubrzo po povratku porodice u New York City – jedan od najjačih šahista SAD. Godine 1900. pozvan je na turnir u Parizu, gdje su igrali mnogi velikani na čelu sa svjetskim prvakom Emanuelom Laskerom. Dijeleći 8–9. mjesto, Maršal je nanio jedini poraz pobjedniku Laskeru i savladao drugoplasiranog Harry Nelson Pillsburyja. Posebno se, međutim, osjećao „kao kod kuće“ na turniru u Beču (1903), gdje su sve partije igrane Kraljevim gambitom. Tu je pretekao Pilzberija, Carla Schlechtera, Richarda Teichmanna, Gezu Maroczy-ja, Jacques Miesesa i zauzeo drugo mjesto iza Mikhaila Chigorina.
Najveći uspjeh u karijeri postigao je naredne godine na turniru u Cambridge Springsu (SAD), gdje je osvojio prvo mjesto, sa dva poena prednosti ispred Laskera i Dawida Janowskog. Časopis Checkmate ovako je prokomentarisao njegov trijumf: „O njegovoj originalnosti, koja je dosezala do paradoksa, svijet je već znao, ali suptilna sposobnost snalaženja u svim pozicijama i stilovima – to je bilo pravo otkriće! Ako to potvrdi i u mečevima, moraćemo da pozdravimo drugog Morfija.“
„Novi Morfi“ bio je i upečatljive spoljašnosti – visok, gotovo dva metra, pažljivo obrijanog lica, sa mefistofelskim profilom. Lanac sata i kravatu krasili su bronzani konji – kao da su odražavali njegovu prirodu romantičnog borca, predstavnika kombinacionog stila, majstora napada i kontranapada, poznavaoca teorije otvaranja.
Ipak, u mečevima se Maršal nije pokazao jednako uspješnim. Prve „probe“ bile su dobre – pobijedio je 1902. Richarda Teichmanna (+2 −0 =3), a 1905. Janovskog (+8 −5 =4). Ali je u naredna tri meča doživio težak poraz: 1905. od Siegberta Tarrascha (+8 −1 =8), 1907. od Laskera (+8 −0 =7) i 1909. od mladog Kubanca Jose Raul Kapablanke (+8 −1 =14). Poraz od Laskera bio je najteži, jer je tada Maršal izazivao svjetskog prvaka.
Više uspjeha imao je na velikim turnirima, među kojima se izdvajaju pobjede u Nurembergu (1906) i Dusseldorfu (1908). Ukupno je učestvovao na gotovo 60 turnira i odigrao 23 meča, ostajući aktivan do početka tridesetih godina.
Pred nama je jedna od njegovih najboljih partija, nagrađena za ljepotu:
Maršal – Bogoljubov
Njujork, 1924
1.d4 Nf6 2.Nf3 e6 3.Bg5 d5 4.e3 Nbd7 5.c4 c6 6.cxd5 exd5 7.Nc3 Qa5 8.Bd3 Ne4 9.Qc2 Nxg5 10.Nxg5 h6 11.Nf3 Be7 12.0–0 0–0 13.a3 Qd8 14.Rae1 a5 15.Qe2 Nf6 16.Ne5 Bd6 17.f4 c5 18.Bb1 Bd7 19.Qc2 Bc6 20.dxc5 Bxc5 21.Kh1 Re8 22.e4! Bd4 23.Nxc6 bxc6 24.e5 Ng4 25.Qh7+ Kf8 26.g3! Qb6 27.Bf5 Nf2+ 28.Rxf2 Bxf2 29.Qh8+ Ke7 30.Qxg7 Kd8 31.Qf6+ Re7 32.e6! Bd4 33.exf7 Bxf6 34.f8Q+ Kc7 35.Rxe7+ Bxe7 36.Qxa8 Kd6 37.Qh8 Qd8 38.Qe5+ Kc5 39.Na4+ Kc4 40.Qc3+ Kb5 41.Bd3+ Kxa4 42.Qc2# 1–0
Evo još jedne rijetko lijepe pozicije iz stvaralačkog nasljeđa američkog šampiona.
Levicki – Maršal
Wroclaw (Breslau), 1912
Ovdje je uslijedilo 23…Qg3!!, i bijeli se predaje. Kako se Maršal kasnije prisjećao, to je bio „najčuveniji potez u mom životu. Ostavio je tako snažan utisak da su oduševljeni gledaoci počeli da mi bacaju zlatnike.“
Punih četvrt vijeka Frank Marshall bio je prvak SAD (1909–1936). Njemu pripada i niz dragocjenih teorijskih noviteta u Daminom gambitu, Francuskoj odbrani i Španskoj partiji, gdje oštri Maršalov kontranapad i danas predstavlja omiljeno oružje mnogih majstora i velemajstora. Frenk ga je osmislio pripremajući se za meč sa Jose Raul Kapablankom, ali je priliku da ga primijeni protiv istog suparnika dobio tek devet godina kasnije, na turniru u New York Cityu (1918). Tri godine ranije osnovao je „Marshallov šahovski klub“ i do posljednjih dana života bio njegov rukovodilac. Klub djeluje i danas.
Mat (od persijsko-arapskog mata – „umrijeti“) – položaj na šahovskoj tabli u kojem kralj, nakon što mu je dat šah, nema nijednu mogućnost odbrane.
U tom slučaju partija se smatra završenom, a strana koja je dala mat proglašava se pobjednikom. Dakle, borba u šahovskoj partiji na kraju se svodi na to da se protivničkom kralju objavi mat. Međutim, partija se najčešće prekida i ranije, kada jedna strana uvidi uzaludnost daljeg otpora. Zato mat koji nastane kao rezultat neočekivane i lijepe kombinacije, praćene žrtvama figura, ostavlja snažan estetski utisak. Matne kombinacije čine suštinu problemske kompozicije.
U završnici postoji nekoliko teorijskih metoda za davanje mata kralju određenom figurom ili njihovom kombinacijom uz pomoć sopstvenog kralja. Sa dva konja, u odsustvu pješaka, mat se po pravilu ne može dati; sa dva lovca to se postiže najkasnije do 18. poteza; lovcem i skakačem – najkasnije do 36. poteza (ako mat ne bude dat u roku od 50 poteza, partija se proglašava remijem); topom – najkasnije do 16. poteza; damom – najkasnije do 10. poteza.
(Nastaviće se)