Moskva 2012
O staroj gardi (nastavak)
Boris Markovič Berlinski (1887–1950) u mladosti je živio u Odesi, rodnom gradu znamenitih muzičara Jaše Hajfeca, Miše Elmana, Emila Gilelsa i Davida Ojstraha. Imao je apsolutni sluh, pa su njegovi roditelji u početku pokušavali da od njega naprave dirigenta još u dječačkom uzrastu. Međutim, to se završilo nesrećno – obolio je od meningitisa, što je dovelo do ozbiljnog gubitka sluha i poremećaja govora.
Kao šahista, Berlinski je bio izuzetno nadaren i originalan. Godine 1925. u Moskvi pobijedio je samog svjetskog prvaka Kapablanku, u vrijeme kada su se njegovi porazi mogli izbrojati na prste jedne ruke.
Krajem četrdesetih godina zajedno smo igrali za ekipu sportskog društva „Zenit“ na sindikalnim takmičenjima. Tada više nije mogao da izdrži dugotrajnu napetost borbe i, svjestan svoje nemoći, žalio se:
— Još mogu da zamahnem mačem, ali umjesto da njime pogodim protivnika, mač mi ispadne iz ruke i udari me po glavi!
Često je dolazio kod mene, jer je stanovao sasvim blizu. Ponekad bi sjeo za naš klavir i svirao; gluvoća mu u tome nimalo nije smetala. Odlično smo se slagali i, uprkos njegovom poremećaju govora, bez teškoća sam ga razumio.
Berlinski je bio moj iskreni navijač. Smatrao je da ne ostvarujem rezultate za koje sam sposoban.
— Nije dobro što imaš drugo zanimanje — govorio mi je. — Da si gladovao, odavno bi postao velemajstor!
Nažalost, kada sam konačno stekao to zvanje, Borisa Markoviča više nije bilo među živima.
Godine 1929. Berlinski je osvojio titulu prvaka Sovjetskog Saveza. Za taj uspjeh dodijeljeno mu je zvanje velemajstora SSSR-a. Međutim, kasnije mu je to zvanje nekako neprimjetno oduzeto, iako, koliko mi je poznato, nikada nije donesena nikakva zvanična odluka o tome.
Naravno, veoma teško je podnio taj gubitak. Iz nekog razloga za njega je krivio Zubareva i smatrao ga svojim neprijateljem broj jedan.
Ironijom sudbine, obojica su preminuli gotovo istovremeno – Berlinski početkom novembra 1950. godine, a Zubarev dva mjeseca kasnije, pred samu Novu godinu.
U januaru 1951. godine slučajno sam na Arbatu sreo Berlinskovu suprugu. Pitala me ima li šta novo u šahovskom svijetu. Kada je čula da je Zubarev umro, uzdahnula je:
— Jao, kako je šteta što Borja nije doživio ovaj dan. Kako bi se samo obradovao!
Petar Arsenjevič Romanovski (1892–1964) bio je jedan od priznatih doajena našeg šaha, učitelj mnogih generacija lenjingradskih i moskovskih šahista. Bio je glavni sudija prvenstva Moskve na kojem sam ispunio normu za majstora.
Poslije turnira Romanovski me pozvao kod sebe i od tada sam mu često odlazio u goste. Petar Arsenjevič pokazao se kao izuzetno gostoljubiv i srdačan domaćin. Kod njega je dolazilo mnogo mladih šahista – Dima Ter-Pogosov, Miša Bonč-Osmolovski, njegov još iz lenjingradskih dana učenik Jura Štajnsapir. Igrali smo šah, rješavali studije i razgovarali o raznim šahovskim temama.
Ponekad nam je Petar Arsenjevič držao predavanja o istoriji šaha, razvoju šahovskih ideja, šahovskim školama i velikim majstorima prošlosti. Zahvaljujući Romanovskom, znatno sam proširio svoje šahovske vidike upravo u oblasti u kojoj sam u početku imao najveći nedostatak – u kombinacionoj igri i taktici.
Jednom smo kod njega organizovali mali trening-turnir, koji, doduše, nismo završili.
U kući Petra Arsenjeviča često su boravili i Nikolaj Ivanovič Grekov, istoričar i biograf Čigorina, dramaturg i poznati pozorišni kritičar Vladimir Mihajlovič Volkenštajn, kao i istoričar šaha Isak Maksovič Linder.
Sjećam se da je jednom Romanovski priredio pravi autorski koncert. Ispostavilo se da je izvanredno svirao balalajku, i to klasična djela. Takođe nam je čitao svoje pjesme. Jedna od njih, „Stari vuk“, bila je duboko autobiografska – 1942. godine iz opkoljenog Lenjingrada evakuisan je gotovo na samrti, dok mu je cijela porodica stradala u gradu.
Moram da ispričam i kako je između nas došlo do razilaženja.
Romanovski je pripremio za štampu zbirku svojih partija, poslao rukopis izdavačkoj kući „Fizička kultura i sport“ i zamolio da rukopis pošalju meni na recenziju, ali ni u kom slučaju Vasiliju Panovu, s kojim je bio u zategnutim odnosima.
Načelnica redakcije N. Krašenjinikova, unuka znamenitog putopisca i geografa, donijela je zaista „solomonsku“ odluku – jedan primjerak rukopisa poslala je meni, a drugi Panovu.
Pročitavši rukopis, u cjelini sam ga ocijenio pozitivno, ali sam ukazao i na određene nedostatke. Pored toga, o svim mojim primjedbama razgovarao sam s Romanovskim. Savjetovao sam mu da ponešto izbaci, a on se s tim složio.
Vasilij Nikolajevič Panov bio je veoma zajedljiv čovjek. Odlično je poznavao slabe strane karaktera Petra Arsenjeviča – njegovo prenaglašeno samoljublje i krajnju osjetljivost. Kao priznati autoritet, volio je da podučava druge, često koristeći vrlo slikovit jezik. Sve je to došlo do izražaja u njegovoj recenziji, napisanoj u zajedljivom, gotovo feljtonskom stilu.
Tako je, na primjer, komentarišući svoju partiju protiv prvokategornog igrača Abramsona, Romanovski kritikovao protivnika zato što je „zaražen bubicom konzervativizma“ i što se „klanja božanstvu dogmatizma“.
„A šta on zapravo hoće od jadnog Abramsona?“, podrugljivo je pitao recenzent. „Dogmatizam, konzervativizam… Zar nije jednostavnije reći da Abramson jednostavno loše igra šah?“
Na drugom mjestu Romanovski je napisao:
„…Ovim potezom moj protivnik želi i nevinost da sačuva i kapital da stekne.“
Na to je Panov poučno primijetio:
„U knjizi namijenjenoj sovjetskoj omladini nedopustivo je koristiti izraze iz rječnika javnih žena!“
Ukratko, Panovljeve otrovne strelice pogodile su metu i Romanovski je bio duboko povrijeđen.
Ali najgore je bilo to što je, uporedivši obje recenzije, ustanovio da smo Panov i ja ukazali na iste nedostatke, iako sam ja sve svoje primjedbe iznio u krajnje obzirnom tonu, nastojeći da ne povrijedim njegovo samoljublje.
Ipak, uvrijedio se.
— Kako je to moguće? — pitao je Mišu Bonča-Osmolovskog. — Panov je moj neprijatelj. On prema meni ne može biti objektivan. Averbah je ukazao na iste nedostatke knjige kao i Panov. To znači da i on u dubini duše loše misli o meni.
Šta se na to moglo odgovoriti?
Prije svega, te recenzije bile su interne, namijenjene samo izdavaču. Nisu se objavljivale niti su bile dostupne široj javnosti.
Drugo, iskreno sam želio da pomognem Romanovskom da poboljša rukopis, ali nisam uzeo u obzir da veliki majstori teško podnose kada ih njihovi učenici kritikuju.
(Nastaviće se)