

Poslanici mira
U zemlji iznenađenja (nastavak)
Međutim, kod kuće se Najdorf ponašao znatno suzdržanije. Osjećajući na sebi poglede hiljada Argentinaca i kao gostoljubiv domaćin, ovoga puta je manje razgovarao sa svojim poznanicima tokom partija, bio je pažljiv prema nama i veoma obziran prema našim zahtjevima. Često nas je vozio na izlete u lijepa mjesta svojim automobilom. Treba reći da se, srećom, za volanom ponaša znatno mirnije nego za šahovskom tablom.
Nimalo slabiji po snazi igre nije šahista koji je stalno igrao na drugoj tabli reprezentacije Argentine, Hulio Bolbočan. Smiren, uravnotežen i ćutljiv, Bolbočan uživa veliko poštovanje svih šahovskih majstora. On duboko razumije šahovske pozicije, umije da izabere strateške planove borbe i tačno i brzo računa varijante. Zanimljivo je da Bolbočan ima zvanje majstora, dok su dvojica njegovih kolega, koji su igrali niže od njega u timu — Eliskases i Pilnik — već odavno dobili titulu velemajstora. To se objašnjava time što Bolbočan rijetko nastupa na međunarodnim turnirima. Meč je potvrdio njegovu izuzetnu snagu: četiri susreta sa Keresom završila su se uspješno za Bolbočana — protivnici su dobili po jednu partiju, a dvije su završene remijem.
Omiljeni argentinski šahista je dvadesetogodišnji Oskar Pano. U vrijeme kada se igrao meč Argentina – SSSR, Pano je bio prvak države. Nešto ranije osvojio je titulu svjetskog juniorskog prvaka i ostvario pobjede na nekoliko turnira sa veoma jakim sastavom. Pano je talentovan šahista mirnog, pozicionog stila: ne teži komplikacijama i preferira jasne, jednostavne pozicije. Novine su pisale da s njim radi „sam Najdorf“, ali su argentinski šahisti u šali govorili da još nije jasno da li mu to pomaže.

Velemajstor M. Najdorf se uvijek smije. „Tamo gdje se pojavi veseli Argentinac, obično se čuju smijeh i šale.“
U meču sa sovjetskom ekipom Panoa je čekalo razočaranje. Susrevši se s njim, velemajstor Averbah je umio da precizno uoči strateške slabosti u Panovoj postavci partije i redovno je ostvarivao prednost protiv njega. Istina, u jednoj partiji Argentinac je imao dobijenu poziciju, ali nije uspio da realizuje svoju pozicionu prednost. Zato je u preostale tri partije Averbah ostvario odlučujuću prednost, ukupno dobivši dvije partije uz dva remija.
Pano je zahvalio sovjetskom velemajstoru na korisnim lekcijama koje su mu pružile četiri partije odigrane u meču. Zanimljivo je napomenuti da je mladi šahista već na narednim takmičenjima igrao uspješnije. Sljedeće godine, na turniru u Geteborgu, zauzeo je treće mjesto među najjačim šahistima svijeta i dobio titulu velemajstora.
Tokom mojih susreta sa argentinskim majstorom Hektorom Rosetom dogodila se jedna zanimljiva epizoda. U drugoj partiji, u staroindijskoj odbrani, odigravši jedan nepažljiv potez, došao sam u veoma tešku poziciju. Roseto je fino manevrisao i značajno povećao svoju prednost. Međutim, u cajtnotu, sa svega nekoliko sekundi na satu, Argentinac je napravio grešku i omogućio crnom da se izvuče iz mreže. Partija je odložena u oštroj, dvosjekloj poziciji.
Pristupivši analizi odložene partije, najprije sam je posmatrao po principu koji je predložio velemajstor Andre Liliental. Ovaj iskusni analitičar uvijek svaku, pa i najpovoljniju poziciju, počinje pitanjem: „Da li mi je obezbijeđen remi?“ Ubrzo sam uvidio da imam remi — mogao sam da iznudim vječni šah. Nakon još nekoliko provjera i analize različitih varijanti, uvjerio sam se da crni nema šansi za pobjedu. Kada sam došao na nastavak partije, odigrao sam planirane poteze, ali sam primijetio da su izazvali iznenađenje kod mog protivnika.
Kada je remi potvrđen, Roseto me je pitao zašto nisam izabrao varijantu u kojoj sam imao šanse za pobjedu.
– Čitavu noć sam analizirao poziciju tražeći spas, ali do remija nije bilo nimalo lako doći – rekao mi je.
Složio sam se s tim da je varijanta koju je Roseto naveo zaista ostavljala šanse za pobjedu, i priznao sam da tu mogućnost nisam vidio. Zanimljivo je da ni članovi naše ekipe, koji su gledali tu poziciju, također nisu uočili mogućnost da se borim za pobjedu. Očigledno je na ovom rijetkom slučaju „šahovske sljepoće“ uticala argentinska vrućina.
A Roseto je, očigledno, htio da nas dotuče do kraja.
– Zar niste vidjeli današnje novine? – upitao je, pokazujući jutarnje izdanje lista Buenos Ajresa. – Pogledajte, ovdje je objavljena potpuna analiza ove pozicije, naveden je najbolji nastavak i postavlja se pitanje čitaocima: „Hoće li Roseto uspjeti da spasi partiju?“
Dao sam mu obećanje da ću ubuduće obavezno čitati novine kada imam odloženu partiju.
Duša argentinske ekipe bio je njen kapiten, Indijanac, majstor Karlos Himar. Snažan, niskog rasta i izražajnog lica, Himar je sačuvao crte svog naroda. Prijatan, druželjubiv, dobrog i srdačnog karaktera, odmah je osvojio simpatije svih članova naše ekipe. Lično sam se s Himarom susretao još 1946. godine na turniru u Groningenu. Tada smo uveče često šetali ulicama malog holandskog grada. Iako je Himar govorio samo španski, a ja sam na tom jeziku znao samo jednu riječ, ipak smo uspješno vodili razgovore o mnogim šahovskim temama, koristeći imena, nazive figura i uzvike „o!“ i „gut!“. Na meču je Himar postigao uspjeh, pobijedivši u jednoj partiji Boleslavskog. Ukupan rezultat njihovih susreta na meču bio je neriješen.
Interesovanje za turnir bilo je ogromno. Nije samo dvorana bila uvijek prepuna — svih dana meča na ulicama ispred ulaza stalno se okupljalo mnogo navijača, koji su s nestrpljenjem čekali ishod svake partije. Možda je najteže za nas bilo ući u turnirsku salu, a posebno izaći iz nje. Čim bi neko izašao iz pozorišta „Servantes“, za njim bi se odmah povlačila velika masa ljudi. Uvijek bi se našli „provokatori“, pa bi počinjala beskrajna „press-konferencija u hodu“.
(Nastaviće se)