

Juriš na šahovske visine
JOŠ JEDNO SVJEDOČANSTVO SNAGE (nastavak)
U slobodne dane od igre mogli smo da posjetimo neka lijepa mjesta Švajcarske. A u ovoj slikovitoj zemlji, u koju svakodnevno dolaze hiljade turista, zaista ima šta da se vidi. Posebno mi je ostao u sjećanju izlet žičarom na vrh planine Santis.
Jednog jutra sjeli smo u autobus i nakon otprilike dva sata bili na visini od oko hiljadu i sto metara, u podnožju planine Santis. Iz velikog otvora u zidu neobične zgrade izlazila su četiri čelična užeta koja su se gubila visoko u planinu. Gore, u laganoj izmaglici oblačnog dana, vidjela se neka mala kućica. Šta je to tačno bilo, nismo mogli da razaznamo odozdo, jer se objekat nalazio na visini od oko hiljadu i trista metara iznad podnožja. Ukupna visina planine Santis je oko dva i po kilometra.
Ušli smo u prostoriju i sjeli u željeznu kabinu, koja je većim dijelom bila ostakljena, a prozori djelimično otvoreni. Uslijedila je komanda, mašina je krenula, izašli smo iz zgrade i lagano „plovili“ kroz vazduh uz kablove koji su visili u paraboličnoj liniji. Još nekoliko minuta – i već smo lebdjeli visoko iznad snijegom pokrivenih vrhova, među klisurama, stijenama i liticama. Naša mala kabina, koja se sada činila posebno sitnom, bespomoćno se ljuljala u vazduhu, krećući se naprijed i povremeno zastajući na trenutak. U tim trenucima srce bi nelagodno zastajalo, svi smo imali osjećaj da bespomoćno visimo u vazduhu, potpuno zavisni od ćudljivosti mehanizama koji su nas podigli. Osjećaj bestežinskog stanja i praznine bio je znatno jači i neprijatniji nego tokom leta avionom.
Ipak, razloga za strah nije bilo – mehanizmi su bili veoma pouzdani. Čvrstoća četiri kabla debljine 25 milimetara redovno se provjerava od strane specijalnog kontrolora. Upravljanje mašinom je potpuno mehanizovano. U slučaju pucanja sajle koja upravlja kretanjem kabine postoje kočnice.
– „Ova žičara postoji već dvadeset godina“, saopštio nam je švajcarski šahista, sudija kandidatskog turnira Alois Nagler. – „Za to vrijeme njome je prevezeno više od milion ljudi, i nije bilo nijedne nesreće.“
Nakon dvanaest minuta putovanja bili smo na vrhu planine. Ono što smo odozdo uzeli za malu kućicu ispostavilo se kao veliki hotel, u kojem borave naučnici – geolozi i meteorolozi, koji posmatraju prirodne pojave na tako velikoj visini. Tu su bili i turisti – ljubitelji planinskog vazduha. U ovom visinskom hotelu živjeli su i mnogi roditelji koji dolaze sa malom djecom da liječe kašalj – bolest koju liječi razrijeđen vazduh i boravak na velikoj nadmorskoj visini. U ovom neobičnom hotelu postoji i restoran, a obezbijeđeni su svi uslovi za udoban boravak. Neophodna hrana i stvari dopremaju se žičarom.
Naši domaćini priredili su nam raskošan banket – „najviši“ banket u mom životu. Poslije govora i bogate trpeze izašli smo napolje, uživajući u veličanstvenoj planinskoj panorami koja se pružala svuda oko nas. Na sve strane su se vidjele snijegom pokrivene smeđe planine, ispresijecane čuvenim švajcarskim jezerima. Bilo je veoma zanimljivo igrati grudve usred toplog ljetnjeg dana. Oko nas su letjele čudne alpske ptice, čije su crne perje i jarko žuti kljunovi stvarali lijep kontrast. Povratak smo obavili bez ikakvog straha, spuštajući se u kabini žičare. Možda je za to „kriv“ i topao ručak.
Drugi put smo posjetili grad Lucern, gledali čuvenu panoramu, obišli muzej i vozili se po jezeru. Ušli smo i u zanimljiv lavirint, čiji su zidovi bili ogledala kako bi se posjetioci zbunili. Mislite da je pred vama vrata – a zapravo udarite u zid. Na svakom koraku zamke. Međutim, ispostavilo se da šahistima lavirint nije strašan. Geller i Petrosjan su odmah našli način da se orijentišu u toj zamršenoj konstrukciji i ubrzo su se kretali kroz lavirint kao kroz sopstveni stan.
Tokom našeg putovanja po zemlji svuda su nas toplo dočekivali i lokalni šahisti i obični ljudi. Sprijateljili smo se sa šahovskim „kompozitorom“ Naglerom, koji je odlično obavio težak posao sudije na ovom gigantskom takmičenju. Bili smo veoma radosni što smo već naredne godine mogli toplo ugostiti ovog istaknutog predstavnika švajcarskog šahovskog pokreta u Moskvi. U Nojhauzenu se učvrstilo i naše dugogodišnje prijateljstvo sa poznatim djelatnikom međunarodnog šahovskog pokreta, blagajnikom FIDE Meyerom, koji je uložio mnogo truda da bi se ovaj turnir organizovao u Švajcarskoj.
Tokom turnira jedan list je postavio svojim čitaocima pitanje: koji šahisti uživaju najveću popularnost u Švajcarskoj? Kako se pokazalo, najveću popularnost imaju sovjetski šahisti. Nije slučajno što su naše velemajstore na ulicama toplo pozdravljali, zaustavljali ih i molili za autograme na fotografijama, knjigama, blokovima i albumima.
Kada sam pobijedio Averbaha u partiji, prišao mi je jedan od gledalaca i zamolio da prihvatim na poklon automatsku olovku.
– „Poklanjam vam je zato što sam njome zapisivao vašu današnju partiju“, rekao je Švajcarac.
Velemajstori koji nisu bili zauzeti turnirom održali su mnoge simultanke i predavanja. Ti nastupi su prošli sa ogromnim uspjehom. Stanovnike Ciriha posebno su oduševili Smislov i Tajmanov koji su nastupili na televiziji: Smislov je otpjevao prolog iz opere Leonkavala „Pagliacci“, a Tajmanov je odsvirao nekoliko klavirskih kompozicija Šopena.
Dobro mi je ostala u sjećanju simultanka koju sam održao u malom gradu blizu Ciriha. Kada sam završio igru, lokalni šahisti su mene i mog trenera, majstora Moisejeva, poveli da nam pokažu male večernje kafiće gdje je plesala i zabavljala se lokalna omladina. Pošto je takvih kafića u gradu bilo više od stotinu, prijetila nam je opasnost da se te noći ne vratimo u Cirih. Nakon što su nas odveli u tri kafića, gostoljubivi domaćini su se smilovali i odvezli nas u hotel.
…Ali, kako se kaže, sve ima svoj kraj. Završio se i ovaj najduži turnir. Održano je svečano zatvaranje takmičenja. Dugotrajnim aplauzom brojni švajcarski šahovski ljubitelji i učesnici pozdravili su pobjednika turnira, sovjetskog velemajstora Vasilija Smislova. On je bio ovjenčan lovorovim vijencem, uručen mu je prvi nagrada i pokloni. Svi su mu željeli uspjeh u predstojećem susretu sa Botvinikom.
Srdačno su pozdravljeni i velemajstori David Bronštajn, Paul Keres i Samuel Reševski, koji su podijelili drugo, treće i četvrto mjesto. Mnoge tople riječi upućene su i najmlađem učesniku, Tigranu Petrosjanu, koji je zauzeo peto mjesto. Dodijeljene su nagrade za najljepše partije. Svi učesnici su dobili nagrade i uspomene od organizatora turnira – ručne satove. Veče je završeno koncertom.
Na ovom takmičenju sam nastupio osrednje, dijeleći sa velemajstorom Markom Tajmanovom osmo i deveto mjesto. Kao mala utjeha ostao je dobar kvalitet odigranih partija. Za partiju protiv Averbaha dobio sam nagradu za ljepotu.
Nekoliko dana kasnije, Moskva nas je dirljivo dočekala. Drugi kandidatski turnir još jednom je potvrdio snagu naših šahista i vodeću ulogu sovjetske šahovske škole. Dovoljno je reći da je svih devet sovjetskih velemajstora bilo među prvih jedanaest, i samo su Reševski i Najdorf mogli da im pariraju. Nijedan strani velemajstor nije uspio da osvoji više od pedeset posto poena u susretima sa sovjetskim šahistima, a i tih pedeset posto imao je samo Najdorf.
Turnir najboljih šahista svijeta još jednom je potvrdio ispravnost stvaralačkih principa sovjetske šahovske škole. Pažnja čitavog šahovskog svijeta bila je usmjerena na nastup sovjetskih velemajstora u Švajcarskoj, i oni su dostojno odgovorili na to interesovanje, odigravši veliki broj sadržajnih partija.
Drugi kandidatski turnir završio se pobjedom sovjetskog šahiste. Godine 1950. pravo da igra meč sa Botvinikom dobio je Bronštajn, a sada je to pravo izborio Smislov. Prije turnira u inostranstvu neki „ljubitelji“ koji su željeli da istaknu sopstveni autoritet često su u štampi tvrdili da upravo njima pripada pravo da izazovu Botvinika na meč, te da sovjetski svjetski prvak navodno izbjegava duel s njima. Sada je tim samohvalama došao kraj. Svi najjači svjetski velemajstori borili su se u Cirihu i pobijedio je najdostojniji. Zanimljivo je da su poslije 1953. godine takvi samoreklamni članci nestali sa „šahovskog horizonta“. Svima je postalo jasno da mečeve sa Botvinikom za svjetsko prvenstvo igraju samo najjači od najjačih – oni koji znaju da pobjeđuju u takmičenju izabranih.
(Nastaviće se)