Juriš na šahovske visine
PROBLEMI TEORIJE VJEROVATNOĆE (nastavak)
Prije turnira u Stokholmu, zajedno sa trenerom, majstorom Olegom Moisejevim, obavili smo veliki posao i na početak takmičenja došli potpuno spremni u teorijskom smislu. I sam proces rada tokom turnira bio je dobro organizovan: živjeli smo složno, mnogo šetali i plodonosno radili. To se, naravno, odrazilo na rezultate.
– S kim sutra igra Kotov? – pitao je češki šahista Ludek Pahman dok smo se okupljali na večeri u restoranu.
– Sa Pilnikom, – odgovorio je Amerikanac Herman Štajner. – Opet će pobijediti.
– Ma dosta više, – glasno uzviknu argentinski šahista Pilnik. – Sutra sigurno neće pobijediti! Hoćeš li opkladu? – obratio se Štajneru pružajući mu ruku. – Sutra ja pobjeđujem ili će, u najgorem slučaju, biti remi.
Njegovu opkladu niko nije prihvatio. Samo su se mnogi nelagodno pogledali. U mom prisustvu zaključivati takvu opkladu bilo je krajnje netaktično.
U praksi se Pilnik pokazao manje hrabrim nego na riječima. U teorijskoj varijanti, odigravši svega osam samostalnih poteza, ponudio mi je remi.
– Želite li da se borite za pobjedu? – pitao me je na njemačkom, očigledno iskreno uvjeren da ću s radošću prihvatiti njegovu ponudu.
– O da! – odgovorio sam takođe na njemačkom.
Borba u ovoj partiji bila je i duga i jednostrana. Samouvjereni Argentinac, očigledno se sjećajući ponuđene opklade, na sve načine je pokušavao da izbjegne poraz. Ne krijem da sam ovu partiju igrao s povećanom pažnjom.
Poslije deset kola samo je jedan strani velemajstor, Šveđanin Gideon Štalberg, bio među prvih pet. U svojoj domovini ovaj talentovani šahista trudio se da igra što bolje, kako bi opravdao povjerenje svojih sunarodnika.
Sa Štalbergom smo se sretali na mnogim turnirima i dobro smo upoznali njegov karakter i navike režima koji je držao tokom turnira. A te navike bile su zaista neobične. Kao veoma jak šahista, koji već oko četvrt vijeka nastupa na međunarodnim takmičenjima, Štalberg pored šaha ima još mnogo drugih interesovanja. Veoma voli bridž, u kojem važi za velikog stručnjaka; tokom turnira u raznim zemljama često nas je pozivao na trke konja, svaki put nam objašnjavajući finese koje su pokazivale njegovo veliko znanje i u toj oblasti.
Veliku naklonost svi učesnici turnira gajili su i prema drugom švedskom šahisti, velemajstoru Gosta Štolcu, koji je donekle ličio na Štalberga. Ovaj dobroćudni, ćutljivi, visoki i mršavi čovjek kod svih koji ga poznaju izaziva saosjećanje, jer je njegova šahovska životna priča prilično tužna. Prvi put sam počeo da nailazim na prezime Štolc u periodu 1929–1931. godine, kada se zajedno sa Florom, Lilijentalom i Keždenom prvi put pojavio na sceni međunarodnih šahovskih takmičenja. Ovaj daroviti šahista obećavao je mnogo, a njegovo ime mnogi su povezivali sa budućnošću šaha. Zatim je Štolc negdje nestao i njegovo se ime rijetko pojavljivalo u turnirskim tabelama.
Došavši 1946. godine u Groningen, upoznao sam Štolca. Međutim, on se nije naročito rado upoznavao s bilo kim; sve slobodno vrijeme izvan igre Štolc je provodio sjedeći na visokoj stolici za malim barskim stolom, sa neizostavnom čašom vina.
Kažu da su na Štolca uticali neuspješni turnirski nastupi, težak život šahovskog profesionalca i velike porodične neprilike; sklonost ka vinu sve više je ovladavala njime, i iz godine u godinu Štolc, lišen prave podrške prijatelja i kolektiva, postajao je sve slabiji…
Njegov talenat je toliko značajan da je i danas sposoban da briljantno odigra pojedinačne partije. Ipak, više nije u stanju da ravnomjerno igra cijeli turnir. Tako je i u Stokholmu na kraju nastupio neuspješno. Ali i tu je njegovo izuzetno umijeće došlo do izražaja: osvojio je prvu nagradu za ljepotu partije, odigravši složenu i zanimljivu žrtvu dame u partiji protiv Štajnera.
Druga polovina turnira, kao i sam početak, obilježena je energičnim napadima sovjetskih šahista. Štalberg je izgubio tri partije i ispao iz vodeće petorke, dok je Averbah, koji je postepeno hvatao ritam, do osamnaestog kola nadoknadio svoj zaostatak i „uhvatio“ peto mjesto.
„Po svemu sudeći, Rusi će zauzeti svih prvih pet mjesta“, pretpostavljale su švedske novine, razmatrajući moguće ishode turnira.
Održavanje turnira u jesenjem, opustjelom ljetovalištu nije organizatorima donijelo potrebne prihode. Zato su odlučili da posljednje kolo premjeste u grad. Dalji dio takmičenja održan je u ogromnoj zgradi stokholmske gradske opštine, koja ima nekoliko izvanrednih sala. Posebno je zanimljiva sala čiji su zidovi ukrašeni štukaturom i pozlaćeni.
– Toga zlata bilo bi dovoljno za zube svim stanovnicima Stockholma – rekao nam je Šveđanin koji nam je pokazivao znamenitosti zgrade opštine.
Igrali smo u ogromnoj, visokoj sali. U početku je arhitekta želio da i ovu prostoriju ukrasi raznim ukrasima, ali kada je završena gradnja, zadivili su se veličanstvenoj i pomalo gruboj ljepoti ciglenih zidova i ostavili ih neobrađenim.
Stanovnici Stockholma pohrlili su u turnirsku salu. Iako njihov favorit Stahlberg više nije mogao da konkuriše za pobjedu na turniru, još je imao šanse da uđe među prvih pet, koji stiču pravo učešća na kandidatskom turniru. Osim toga, švedske ljubitelje šaha zanimao je trijumf sovjetske omladine, koja je čvrsto zauzela sva prva mjesta na turniru.
Napokon, posljednje kolo. Povlače se posljednji potezi, već su vidljivi rezultati turnira. Na prvim mjestima su svi sovjetski šahisti. Uspio sam da završim turnir s prednošću od tri poena u odnosu na drugoplasiranog i trećeplasiranog Petrosjana i Tajmanova. Četvrti je bio Geler, peti Averbah. Isti broj poena kao Averbah imali su velemajstori Gligorić, Szabo i Stahlberg, ali je prema posebnoj tabeli koeficijenata, koja uzima u obzir rezultate partija odigranih sa osvajačima nagrada, peto mjesto pripalo Averbahu.
– Čime objašnjavate takav neviđen uspjeh Rusa? – obratio se dopisnik jednih novina predsjedniku FIDE, Falkeu Rogardu.
– Da bi se postigao uspjeh na takmičenjima – odgovorio je ovaj mudri čovjek, koji je dobro proučio psihologiju šahovske borbe – potrebno je imati nekoliko osobina. Kao prvo, treba dobro igrati šah. (Na ovu očiglednu tvrdnju i Rogard i novinar su se nasmiješili.) Dalje, potrebno je mnogo znati o šahu. Ove dvije osobine posjeduje većina. Potrebno je biti u dobroj sportskoj formi, voditi računa o svom fizičkom stanju. Nažalost, kod nas mnogi to ne rade, dok Rusi ovoj strani posvećuju posebnu pažnju.
– Ali to nije boks, gospodine predsjedniče – ubacio je svoje mišljenje novinar.
– Ako tokom mjesec dana morate po pet sati igrati šah, po nekoliko sati analizirati pozicije i varijante, a pritom loše spavati zbog snažnog nervnog naprezanja, onda to po opterećenju nije nimalo lakše od boksa – objasnio je Rogard.
– Šta još šahista treba da ima?
– Sljedeće veoma važne osobine su: sposobnost poštene borbe, koncentracija, entuzijazam, hrabrost i pravilan psihološki pristup svakoj partiji. Te osobine posjeduju sovjetski šahisti. I na kraju, oni se ne plaše teškoća, nego im idu u susret, imaju jaku volju i karakter. U tome svi ruski šahisti nadmašuju ostale. Time mogu objasniti – zaključio je Rogard – tako nevjerovatan rezultat, sa stanovišta matematičke teorije vjerovatnoće, kada je svih pet sovjetskih šahista brilijantno osvojilo prva mjesta.
Predsjednik Međunarodne šahovske federacije nije spomenuo još jedan razlog pobjeda sovjetskih šahista. Riječ je o opštem značaju šaha u našoj zemlji, o odnosu naroda, društvenih i državnih organizacija prema njemu.
Mi smatramo šah narodnom umjetnošću, koja u sebi istovremeno sadrži i uzbudljiv sportski element i mnoge osobine svojstvene nauci. Kod nas se šah proučava kao nauka. U posljednjim godinama sovjetski majstori podigli su na veoma visok nivo šahovsku teoriju, a naročito teoriju otvaranja. Teoretske novosti sovjetskih šahista, sistemi koje su razvili, izazivaju veliko interesovanje svih šahista svijeta. Njih preuzimaju i najistaknutiji šahisti Zapada. U razradi novih sistema vodećim sovjetskim majstorima pomažu i brojni obični ljubitelji šaha, koji iz najudaljenijih krajeva zemlje šalju svoje duboke i sadržajne analize. Dovoljno je pogledati teorijske rubrike sovjetskih šahovskih knjiga i časopisa da bi se shvatilo kolika je uloga običnih ljubitelja šaha u razvoju teorijskih problema otvaranja.
Kod nas se ukorijenio stav da je šah predmet koji zahtijeva duboko proučavanje. Zato se šah u našoj zemlji izučava u pionirskim sekcijama, u školama sportskih društava, u klubovima i domovima kulture. Šahu uče ljudi najrazličitijih uzrasta, profesija, zvanja, različitih sklonosti i kulturnih nivoa.
S ponosom se sjećam kako sam prije nekoliko godina vodio časove u šahovskoj sekciji pri Moskovskom domu naučnika. Među polaznicima su bili istaknuti naučnici, akademici i profesori. Oni su sa velikom pažnjom proučavali šahovsku teoriju, usvajali šah sa istim entuzijazmom s kojim pristupaju savladavanju naučnih disciplina.
Napredna šahovska teorija, koju su razvili sovjetski šahisti, dobila je opšte priznanje u svijetu. Knjige naših majstora prevode se na sve jezike svijeta. Mi ne pravimo tajne od svog znanja, uvijek smo spremni da podijelimo metode svog rada, načine pripreme za takmičenja, jer težimo stvaralačkoj saradnji svih šahista svijeta, a naš cilj je dalji napredak šahovske umjetnosti.
(Nastaviće se)