V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

ITALIJA.
Šah je, o čemu svjedoče arheološki nalazi figura, prodro u zemlju još u ranom srednjem vijeku. U 10–14. vijeku igra postaje sve popularnija na dvorovima plemstva, među vitezovima i predstavnicima intelektualnih krugova. Na igru je uticao i južnjački temperament naroda.
„…Nigdje se ne igra s takvim zanosom, tako nesebično, upravo radi same igre, kao u Italiji. Za šahovskom tablom Italijan traži uživanje u kombinacijama, a ne dobitak u opkladi ili slavu prvog igrača svijeta. To igri Italijana daje poseban i veoma privlačan karakter. Smjelost u napadima, lijepe žrtve, brzo uvođenje u igru oficira (lakih figura) – to su glavne odlike italijanskog stila igre. Dodajte tome da Italijani obično igraju vrlo brzo“, pisao je o svojim utiscima iz boravka u Rimu 1863. godine glavni urednik ruskog časopisa „Šahmatni listok“ Viktor Mihajlov.
Ove riječi u potpunosti su odgovarale starim italijanskim šahovskim tradicijama, koje potiču još iz doba renesanse, kada je spora strategija srednjovjekovnog šatrandža zamijenjena burnom, brzom igrom, punom smjelih napada i sjajnih kombinacionih ideja. One su našle odraz u knjigama italijanskih autora s kraja 16. i početka 17. vijeka – Đulija Polerija, Đoakina Salvija, Pjetra Karere i Đoakina Greka. U isto doba ubrajaju se i pobjede Italijana Đovanija Leonarda na madridskom turniru 1575, nastanak čuvene poeme Marka Đerolama Vide (1490–1566) „Igra šaha“ (Scacchia ludus, 1513), kao i jedno od prvih izvođenja živih šahovskih partija u gradiću Marostiki na sjeveru Italije.
Od čitave plejade italijanskih majstora renesanse, posebno mjesto u narodnoj svijesti zauzima Đoakino Greko (1600–1634), čiji je kalabrijski žrtveni stil i danas blizak Italijanima. Godine 1974. u zemlji je ustanovljena posebna nagrada s njegovim imenom za šahiste koji postignu najbolje sportske i stvaralačke rezultate.
Istaknuto mjesto na evropskom šahovskom nebu zauzimala su i trojica majstora iz Modene – Erkole del Rio, Đambatista Loli i Domeniko Lorenco Poncijani, autor klasičnog djela „Neuporediva igra šaha“ (1769). U stvaralaštvu ovih majstora možda je dostignut vrhunac šahovskog genija italijanskog naroda. Upravo njima pripada zasluga za formiranje principa italijanske kombinacione škole, čija su dostignuća snažno uticala na razvoj šahovske umjetnosti.
U narednom vijeku najsjajnija šahovska zvijezda Italije bio je njen prvi šampion Serafino Diboa (1820–1899) – majstor, teoretičar, organizator šahovskog života u zemlji, urednik prvog šahovskog časopisa „La Rivista degli Scacchi“ (Rim, 1859) i jedan od osnivača Italijanskog šahovskog saveza (1898).
Šahovski život Italije u 20. vijeku obilježen je brojnim značajnim događajima: prvim nacionalnim prvenstvima (od 1921. za muškarce i od 1938. za žene), velikim međunarodnim turnirima – od San Rema (1911) do tradicionalnih takmičenja u Rimu i Ređo Emiliji (od 1958), kao i međunarodnim meč-turnirom u Milanu 1975. i mečom za svjetsku titulu Karpov – Kasparov u Meranu (1981).
Deset puta prvak države bio je međunarodni majstor Stefano Tatai (1962–1990). Tri puta prvakinja Italije bila je Marija Montičeli, a dva puta Klarisa Benini – učesnica ženskih svjetskih prvenstava u Stokholmu 1937. (2. mjesto iza Vere Menčik) i u Moskvi 1949/50. (9. mjesto).
Posebno se proslavio igrom u duhu najboljih italijanskih tradicija prvi italijanski međunarodni velemajstor Serđo Marijoti. Njegov šahovski moto bio je: „Ne plašiti se nikoga i ničega!“ Na jednom turniru u Budimpešti odbio je ponudu remija u čak osam partija. Godine 1977. napisao je dječju knjigu „Prvi koraci u šahu“, ali mu posao u velikoj rimskoj firmi za proizvodnju računara nije dozvolio da se u potpunosti posveti šahu.
Šahovski časopis „Italia Scacchistica“, osnovan još 1911. godine, proslavio je 90-godišnjicu i i danas izlazi u Milanu pod uredništvom Adolivija Kapečea.
Veliki odjek u zemlji i u šahovskom svijetu imao je 9. kongres Chess Collectors International, održan u Firenci u maju 2000. godine.

Razglednica izdata uoči meča za prvenstvo svijeta Karpov – Korčnoj, održanog u Meranu (Italija) 1981. godine.
ITALIJANSKA PARTIJA, staro otvoreno otvaranje:
- e4 e5
- Sf3 Sc6
- Lc4 Lc5.

Prve analize dali su najjači italijanski šahisti 16. i 17. vijeka – Đulio Polerio i Đoakino Greko.
U 20. vijeku, igrači koji su vodili bijele figure u ovom otvaranju po pravilu su birali neposrednu borbu za centar potezima 4. c3 i 5. d4, uz kasniji napad na polje f7 i oštru igru sa obostranim šansama.
Drugi put vezan je za simetričan razvoj:
4. d3 Sf6 5. Sc3 d6 6. Le3 Lb6 7. h3 Le6 8. Lb3 h6 9. 0-0.
Italijani su ovaj sistem nazivali giocco pianissimo („najtiša igra“). Međutim, danas bijeli i u toj varijanti pronalaze mogućnosti za zaoštravanje igre, nastavljajući već u 6. potezu sa Lg5 (napad Kanal). Ipak, u savremenom tumačenju ovog otvaranja preovladava težnja ka mirnoj, poziciono-manervskoj borbi, koju određuju potezi d3, c3, Lb3–c2 i dalja upotreba „španskih“ motiva – prebacivanje daminog konja putem Sb1–d2–f1 na kraljevo krilo i priprema otvaranja centra potezom d3–d4.
Zanimljive analize i istraživanja ovog otvaranja sproveli su ruski velemajstori Sergej Dolmatov i Artur Jusupov.
(Nastaviće se)