V. I. LINDER, I. M. LINDER: ŠAHOVSKA ENCIKLOPEDIJA (65. nastavak)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

Istoričari šaha.

Kao oblast ljudske kulture, koja traje oko hiljadu i po godina i duboko je povezana sa životom mnogih naroda, zemalja i kontinenata, šahovska igra je, prirodno, imala i ima svoje istoričare. Ozbiljna istraživanja započela su u 17. i 18. vijeku, kada se iznenada pokazalo da ta istorija ima mnogo „bijelih mrlja“, naročito u pitanjima nastanka i prvobitnog razvoja šaha u pojedinim regionima. Prvi su putem proučavanja tih problema krenuli engleski istoričari.

Engleska. Godine 1694. u Londonu je na latinskom jeziku objavljeno djelo profesora Oksfordskog univerziteta Tomasa Hajda (1636–1702) o istočnim igrama, u kojem je autor, na osnovu filoloških istraživanja, došao do zaključka o indijskom porijeklu šaha i njegovom kasnijem putu preko Persije i Arapa u Zapadnu Evropu. Istog stanovišta bio je i Vilijam Džouns (1746–1794) u svojoj publikaciji „O indijskom šahu“ (Kalkuta, 1790).

Godine 1860. profesor orijentalnih jezika na Kraljevskom koledžu u Londonu Dankan Forbs (1798–1868) objavio je knjigu „Istorija šaha“, u kojoj je tvrdio da je prvobitna igra na tabli od 64 polja bila namijenjena za četiri igrača i da je u svom primitivnom obliku nastala oko 3000 godina prije naše ere. S njim se nije složio Harold Marej (1868–1955), koji je pola vijeka kasnije u Oksfordu objavio fundamentalno djelo pod istim naslovom (1913). U knjizi od 900 stranica sabran je ogroman broj izvora o istoriji šaha u srednjem vijeku i renesansi. Posthumno je objavljeno i njegovo djelo „Kratka istorija šaha“ (1963). Marej je podržao stav Vilijama Džounsa da je šah izumljen u Indiji od strane jednog čovjeka i predložio datum oko 570. godine nove ere.

Opšta pitanja istorije šaha i njegove povezanosti s drugim oblastima kulture obrađena su u knjizi savremenog istoričara Ričarda Ijlza „Šah. Istorija igre“ (London, 1985). Istoriji šaha posvetili su se i engleski šahisti – međunarodni velemajstor Hari Golombek, autor knjige „Istorija šaha“ (London–Njujork, 1976), i majstor Filip Serdžent (1872–1952), koji je detaljno izložio istoriju šaha u Engleskoj u 19. vijeku u knjizi „Vijek britanskog šaha“ (London, 1934).

Među savremenim istoričarima šaha poznati su Garet Vilijams, Viktor Kīts, Rejmond Kin, Majkl Mark – specijalista za istoriju šahovskih figura, Ken Vajld, autor brojnih knjiga, uključujući djela o svjetskim prvacima Laskeru i Smislovu, originalnog rada „Šah. Rekordi“ (London, 1986), kao i šahovske enciklopedije (Oksford–Njujork, 1984; drugo izdanje 1992), nastale u saradnji s Dejvidom Kuperom.

Njemačka. Vrijedan doprinos proučavanju najstarijeg perioda istorije šaha dali su u prošlom vijeku istraživači Holanđanin van der Linde (1833–1897) i fon der Lasa (1818–1899). Prvi je napisao niz radova o istoriji šaha na Istoku i u Evropi. Svi su objavljeni u Berlinu: „Šahovska igra u 16. vijeku“ (1874), „Istorija i literatura šahovske igre“ (1874, tom 1–2), „Izvori za istoriju šaha“ (1881), „Prvo hiljadugodište šahovske literature“ (1881).

Klasičnim djelom o drevnoj istoriji šaha smatra se knjiga poznatog njemačkog majstora i teoretičara fon der Lase „O istoriji i literaturi šahovske igre“ (Lajpcig, 1897).

Među istoričarima s početka 20. vijeka posebno se ističe Ludvig Bahman (1856–1937), autor dvotomnog djela „Iz prošlosti. Slike iz istorije šahovske prakse“ (Berlin, 1920–1922), koje sadrži biografije i partije istaknutih šahista Francuske, Engleske, Njemačke, Austro-Ugarske i Rusije. Zanimljiva je i njegova knjiga „Šahovska igra u svom istorijskom razvoju“ (Lajpcig, 1924), kao i radovi o Štajnicu, Pilsberiju i Haruzeku.

Među savremenim autorima izdvajaju se knjiga dr Jakoba Zilbermana i velemajstora Volfganga Unzikera „Istorija šaha“ (Minhen, 1975), s predgovorom Maksa Evea, kao i bogato ilustrovano djelo profesora Joahima Pecolda (1933–1999) „Šah. Istorija kulture“ (Lajpcig, 1986).

Među knjigama koje obrađuju različite aspekte istorije šaha mogu se pomenuti i „Šah. Igra. Sport. Nauka. Umjetnost“ velemajstora Helmuta Pflegera i Horsta Mecinga (Hamburg, 1984), te „Borba za šahovsku krunu. Mečevi svjetskih prvaka od Štajnica do Kasparova“ (Berlin, 1987) Rajmunda Štolcea, uz učešće više autora.

Stogodišnjici Njemačkog šahovskog saveza (1877–1977) posvećena je knjiga Alfreda Dila „Šah u Njemačkoj“ (Diseldorf, 1977). Bibliografiji različitih problema istorije šaha posvećena su brojna istraživanja Egberta Majsenburga. Istorijom šahovskih figura bavili su se Hans i Zigfrid Vihman u knjizi „Šah“ (Minhen, 1960) i Antje Kluge-Pinsker u djelu „Šah i triktrak“ (1991).

Rusija.

Prvi istoričari šaha u ovoj zemlji pojavili su se s originalnim publikacijama na prelazu iz 19. u 20. vijek – Mihail Gonjajev (1849–1891), Ivan Savenkov (1846–1913), koji je u svom radu „O pitanju evolucije šahovske igre“ (Moskva, 1905) koristio etnografske materijale iz Sibira i Centralne Azije, te David Sargin (1859–1921), autor knjige „Starina igara dame i šaha“ (Moskva, 1915).

Nakon Oktobarske revolucije 1917. godine najveći istoričari šaha bili su: Nikolaj Grekov (1886–1951), autor knjige „Istorija šahovskih takmičenja“ (2. izdanje, Moskva, 1937) i nekoliko radova o životu i stvaralaštvu Mihaila Čigorina (Moskva, 1949; 2. izdanje 1952), te Mihail Kogan (1898–1942), koji je napisao više knjiga o nacionalnoj istoriji šaha, uključujući „Ogledi iz istorije šaha u SSSR-u“ (Moskva–Lenjingrad, 1938).

Među istoričarima poslijeratnog perioda ističe se Isak Romanov (1920–1993), autor više knjiga posvećenih životu i djelu M. Čigorina, P. Romanovskog, A. Aljehina, kao i dopisnom šahu; zatim Jakov Nejštadt – autor knjige „Šah do Štajnica“ (1961) i tri monografije iz serije „Istaknuti šahisti svijeta“: „Prvi svjetski prvak“ (1971), „Nekrunisani šampioni“ (1975) i „Zigbert Taraš“ (1983).

Problemima drevne i savremene istorije šaha posvetio je svoje radove i jedan od autora ove knjige – Isak Linder. Među njima su knjige o prvim ruskim majstorima: „A. Petrov“ (2. izdanje, 1955), „I. Šumov – umjetnik šaha“ (1959), „Na izvorima šahovske kulture“ (1967), „Prvi ruski majstori“ (1979), „Lav Tolstoj i šah“ (1960), „Šah u Rusiji“ (1964; 2. izdanje 1975), „Estetika šaha“ (1981), „Svijet šahovskih figura“ (1994), „Puškin, ljubav i šah“ (1999) i druge.

Zajedno sa sinom Vladimirom Linderom, u periodu 1988–1992. objavio je u Njemačkoj trilogiju o svjetskim prvacima Emanuelu Laskeru, Hoseu Raulu Kapablanki i Aleksandru Aljehinu, a 2001. godine u Moskvi je izašlo djelo „Kraljevi šahovskog svijeta. Život i igra kroz prizmu enciklopedije“.

Istoriji šaha u srednjem vijeku posvećena su istraživanja velemajstora Jurija Averbaha, od kojih su neka objavljena u njegovoj knjizi „U potrazi za istinom“ (Moskva, 2. izdanje 1992). Niz istorijsko-analitičkih osvrta na teoriju otvaranja objavili su velemajstor Aleksej Suetin i majstor Anatolij Macukevič.

Istoriji dopisnih takmičenja i mjestu šaha u životu ruskih naučnika svoje radove posvetio je Sergej Grodzenski, dok se problemima ruske šahovske bibliografije bavio Nikolaj Saharov (Moskva, 1968, 2001).

Poznata su i istraživanja iz istorije šaha u Letoniji majstora i trenera, sekundanta Mihaila Talja – Aleksandra Koblenca (1916–1993), u Gruziji – Tengiza Giorgadzea, te u Uzbekistanu – Mamadžana Muhitdinova.

Učesnici prve međunarodne konferencije istoričara šaha, održane na inicijativu predsjednika Chess Collectors International dr Tomasa Tompsena.
Kenigštajn (Njemačka), avgust 1991.

U Holandiji su na njemačkom jeziku objavljene knjige dr Petera Fenstra Kujpera (1888–1969) „Sto godina šahovskih turnira 1851–1950“ (Amsterdam, 1964) i „Sto godina šahovskih mečeva“ (Amsterdam, 1967).

U Italiji su veliki odjek imale odlično opremljena knjiga Adolivija Kapečea „Istorija šaha“ (Milano, 1973) i fundamentalno istraživanje Adrijana Kik­ka (1907–1990) i Antonija Rozina „Istorija šaha u Italiji“ (Venecija, 1990). Zanimljiva istorijska istraživanja posljednjih godina objavili su Alesandro Sanvito, Franko Pratesi, Đanfeliče Ferlito i Rodolfo Poci.

U Mađarskoj je plod višegodišnjeg rada bilo objavljivanje tri toma nacionalne istorije šaha (Budimpešta, 1975, 1977, 1989) pod redakcijom velemajstora Gideona Barce (1911–1986) i istoričara šaha Arpada Feldeaka. Među drugim značajnim djelima izdvaja se knjiga velemajstora Geze Marocija o Polu Morfiju, koja se pojavila na njemačkom jeziku još početkom 20. vijeka.

Na engleski, njemački i ruski jezik prevedena je knjiga Ježija Gižickog „Sa šahom kroz vijekove i zemlje“ (Poljska, 1958). Autori niza knjiga o istoriji poljskog šaha bili su poznati šahisti, književnici i naučnici – Edvard Arlamovski (1909–1979), Vladislav Litmanovič (1918–1992), Stanislav Gavlikovski (1920–1981), a posljednjih godina Miroslava Litmanovič, Tomaš Lisovski, Cezarij Damanski i Tadeuš Volša.

U Austriji se krajem 20. vijeka istakla grupa mladih istoričara šaha, koja je već objavila niz zapaženih radova. Među njima su Hane Pečar „Istorija kulture u obliku šahovske igre“ (Ahen, 1986), Ernest Štrouhal – „8×8. O umjetnosti šaha“ (Beč–Njujork, 1996), te Mihael En – autor knjiga o E. Grinfeldu i R. Špilmanu.

U Španiji se među publikacijama šireg karaktera izdvajaju knjiga Hulija Ganca „Opšta istorija šaha“ (Madrid, 1973) i razmišljanja Gabrijela Visentea Maura „Evolucija šaha kroz 40 vjekova“ (Madrid, 1980). Godine 1987. u Španiji je, uporedo s faksimilnim izdanjem knjige o šahu Alfonsa Mudrog (1283), objavljen i tom komentara – rezultat dugogodišnjeg istraživanja međunarodnog majstora Rikarda Kalva (1943–2002).

U Sjedinjenim Državama su u 20. vijeku objavljene brojne knjige posvećene opštoj i nacionalnoj istoriji. Među njima su djela Henrija A. Dejvidsona „Kratka istorija šaha“ (Njujork, 1949) i Dejvida Losona „Pol Morfi. Ponos i tuga šaha“ (Njujork, 1976). Širok istorijsko-šahovski raspon ima i velemajstor Endi Soltis: „Istorija prvenstava SAD (1845–1985)“ (1986), „Američki majstori od Morfija do Fišera“ (Njujork, 1974), „Veliki šahovski turniri i njihova istorija“ (Njujork, 1975), „Sovjetski šah 1917–1991“ (Džeferson, 2000). U Džefersonu je 1993. objavljeno i kapitalno biografsko djelo o Vilhelmu Štajnici, autora Kurta Landsbergera.

Među radovima posvećenim problemima porijekla šaha treba pomenuti i knjige ruskih orijentalista, akademika Josifa Orbelija (1887–1961) i dopisnog člana Akademije nauka SSSR Kamile Trever (1892–1974) „Šatrang“ (Lenjingrad, 1936), djelo jugoslovenskog majstora, istoričara i matematičara Pavla Bideva (1912–1988) „Šah – simbol kosmosa. Razvoj šaha od kineske astrologije do indijske mistike“ (Skoplje, 1972), rad engleskog profesora Džozefa Nidama „Magnet, proricanje i šah“, objavljen u četvrtom tomu njegovog djela „Nauka i civilizacija u Kini“ (Kembridž, 1962), kao i studiju njemačke indološkinje dr Renate Sajed „Kanauđ, Maukhariji i čaturanga. Porijeklo šaha i njegov put iz Indije u Persiju“ (Kelkheim, 2001).

Od 1991. godine održavaju se međunarodne konferencije istoričara šaha posvećene raspravi o problemima porijekla i razvoja šahovske igre u srednjem vijeku i novom vijeku. Prva je održana na inicijativu dr Tomasa Tompsena u avgustu 1991. u Kenigštajnu (Njemačka), druga dvije godine kasnije (1993) u Amsterdamu pod okriljem CCI i „Max Euwe Centra“, treća u Beču (1994), četvrta u Visbadenu (1997), peta u Hamburgu (1999), šesta ponovo u Amsterdamu (2001). Početkom jeseni 2002. pod pokroviteljstvom Poljske akademije nauka održana je međunarodna konferencija istoričara šaha u zamku Kornik, gdje se čuva arhiv poznatog njemačkog šahovskog djelatnika 19. vijeka fon der Lase.

Učesnici Prve međunarodne konferencije istoričara šaha, održane na inicijativu predsjednika Chess Collectors International, dr Tomasa Tompsena.
Königštajn (Njemačka), avgust 1991.

(Nastaviće se)