A.Kotov: Zapisi šahiste (47.nastavak)  

Juriš na šahovske visine

PROBLEMI TEORIJE VJEROVATNOĆE

Nekako još prije rata u prostoriji redakcije časopisa „Šahmati u SSSR-u“ poveo se razgovor o tome da šampioni svijeta nisu uvijek igrali mečeve s najdostojnijim pretendentima.

– Uzmimo, na primjer, Kapablanku, – rekao je majstor Judovič. – Šest godina on i njegovi prijatelji činili su sve da se ne održi njegov susret s Aljehinom. Neposredno pred sam meč, kada je sve već bilo odlučeno, pristalice Kubanca pokušale su da osujete njegov susret s Aljehinom, unijevši u program njujorškog turnira tačku da samo pobjednik turnira ima pravo da igra meč za prvenstvo svijeta. Odlučan protest Aljehina natjerao ih je da odustanu od te tačke.

– Poznato je da je svoja košulja bliža tijelu, – primijetio je Sergej Belavenec. – Svaki šampion svijeta trudio se da učini sve kako bi što duže opstao.

– I što je zanimljivo, – nastavio je Judovič, – Kapablanka, dok je nastojao da izbori meč s Laskerom, svuda je govorio i pisao da šampion svijeta postavlja nepodnošljive uslove, da potiskuje kandidate, a čim je sam postao šampion, počeo je činiti sve moguće da ne igra opasan meč.

– Pa, ta je psihologija razumljiva, – umiješao se u razgovor majstor Blumenfeld. – Čovjek ponekad ni sam ne primijeti koliko zna biti nelogičan, brinući se samo o sopstvenim koristima. Evo, na primjer, jutros idem na posao. U „špici“ tramvaj je prepun, pokušavam da uđem u vagon – nema šanse! Sve je zauzeto, vise na stepenicama, nema gdje da se stane. Stojim na zemlji i ljutim se: „Pa prođite već jednom, zašto ne prolazite! Zar ne možete da se pomjerite, nađite mjesta, stisnite se!“ Najzad sam uspio da se proguram naprijed i popnem na gornju stepenicu. Smirio sam se, stojim. Stiješnjen sa svih strana, stojim. Prilazimo sljedećoj stanici. Novi talas putnika juriša na vagon. Guraju od pozadi, navaljuju. I tada uhvatim sebe kako u mislima, a ponekad i naglas, negodujem: „Kuda se gurate, nema mjesta, nema gdje! Zar ne možete da sačekate drugi tramvaj!“ Eto kako se trenutno mijenja psihologija čovjeka. Maločas sam se ljutio što ne prolaze naprijed, a sada sam sasvim iskreno uvjeren da nema kuda da se prolazi, niti treba. Tako je i sa šampionima svijeta.

– Najviše je šteta, – nastavio je Judovič, – što se nije odigralo toliko zanimljivih mečeva. S kakvim se teškoćama uspijevalo dogovoriti susrete najjačih protivnika. Sjetimo se, na primjer, istorije. Uslovi prvog meča za titulu svjetskog šampiona razmatrani su tokom dvije i po godine. Protivnici – Štajnic  i Cukertort – sve to vrijeme bombardovali su jedan drugoga zajedljivim pismima.

– I zbog čega, – nastavio je Belavenec, – zbog toga gdje igrati. Cukertort je govorio: „Samo u Londonu.“ Štajnic  je odgovarao: „Gdje god hoćete, samo ne u Londonu.“ Najzad su se dogovorili da igraju u tri američka grada.

– Još je zanimljivija priča s Laskerom i Rubinštajnom, – prisjetio se Blumenfeld. – Susret ova dva najjača velemajstora tako se nikada nije ni održao, iako je šahovski svijet žudio da ga vidi. A razišli su se zbog nečega gotovo smiješnog. Lasker je govorio: igraćemo meč danju; Rubinštajn je insistirao na večernjem terminu. Tako je svako ostao pri svom mišljenju.

– A novac! – uzviknuo je Sergej Belavenec. – Koliko puta, kada bi po svim tačkama već bio postignut dogovor, šampion svijeta bi izjavio: „Novac na sto!“ – i izazivač je bio prinuđen da povuče svoj izazov. Nimcovič tako nije odigrao nijedan meč za titulu najjačeg šahiste na svijetu, jer nije uspio da sakupi potrebnih deset hiljada dolara.

– I kako su se mečevi igrali, – žalio se Judovič. – Sergej je u pravu, novac je mnogo određivao. Meč Lasker – Šlehter sastojao se od svega deset partija: za veći broj nije bilo prikupljeno novca. Zato su igrali oprezno: osam remija, po jedna pobjeda. Tako ne valja, treba nešto preduzeti, – zaključio je Judovič, i svi su se s njim složili.

Zaista, sa mečevima za prvenstvo svijeta dugo vremena nije bilo sve u redu. Šest godina Aljehin je čekao susret s Kapablankom, ali mu se, pobijedivši u meču, obilno osvetio, ne pristavši do posljednjih dana života da s njim odigra revanš. Istina, treba primijetiti da ni Kapablanka nije baš žurio da se drugi put susretne s Aljehinom. Izbor protivnika, mjesto meča i njegovi uslovi u potpunosti su zavisili od svjetskog šampiona. Formalno su ti uslovi razmatrani u Međunarodnoj šahovskoj federaciji, ali šampion nije mnogo mario za odluke FIDE kada mu nisu odgovarale.

Ne, to se promijenilo kada je titula svjetskog šampiona prešla na predstavnika Sovjetskog Saveza. Postavši šampion, Botvinik je predložio na usvajanje FIDE jedinstvena pravila za održavanje svjetskog prvenstva, koja su s oduševljenjem prihvatili svi predstavnici šahovskog svijeta. Taj novi poredak bio je zaista demokratičan: nije uskraćivao interese šahista i davao je svakome jednako pravo da učestvuje u turnirima za najprestižniju sportsku titulu.

Sistem takmičenja za svjetsko prvenstvo, koji je usvojila FIDE, sastoji se od tri etape. Prva etapa je odigravanje zonskih prvenstava. Cijeli svijet podijeljen je na sedam zona po teritorijalnom principu. Svaka zona održava svoj kvalifikacioni turnir, čiji pobjednici prelaze na međuzonsko takmičenje. Druga etapa – međuzonski turnir – izdvaja najjače na svijetu, i oni već naredne godine igraju kandidatski turnir, gdje svako sa svakim igra najmanje po dvije partije. Pobjednik kandidatskog turnira – izazivač za titulu svjetskog šampiona – igra meč sa šampionom od dvadeset četiri partije. Ova završna, treća etapa odlučuje dalju sudbinu titule najboljeg.
Kada je ovaj sistem usvojen, odmah je nestalo pitanje izbora kandidata: on se sada određivao precizno. Više nije bilo sporova kada igrati meč: svjetski šampion bio je dužan da jednom u tri godine brani svoju titulu. Broj partija u meču, mjesto njegovog održavanja – sve je to jednom zauvijek bilo određeno pravilima.

(Nastaviće se)