Juriš na šahovske visine
POD PLAVIM NEBOM ITALIJE (nastavak)
Uveče je Rosolimo, potresen ishodom naše partije, igrao loše i izgubio od Golombeka. Jedan važan konkurent otpao je iz borbe za prvo mjesto. Ubrzo nakon toga i ostali takmaci morali su da uspore tempo. Na čelu turnira ostali smo samo Smislov i ja.
Dugo smo išli izjednačeno, ali u pretposljednjem kolu Smislov je remizirao s Rosolimom, dok sam ja uspio da pobijedim. Sada sam bio u prednosti od pola poena. U posljednjem kolu Smislov je lako ostvario pobjedu, a ja sam morao da izdržim snažan napad samog organizatora turnira – majstora Sabadoša. U jednom trenutku, u žaru borbe, čak mi je objavio mat, ali kada sam mu rekao da mu je dama vezana i da ne može da se pomjeri, odmah je predao i čestitao mi na prvom mjestu.
Paolijevo predskazanje se obistinilo. Istina, poslije njegovih riječi, da bih osvojio prvo mjesto, morao sam da pobijedim devet partija zaredom. Na tu pobjedu na venecijanskom turniru i danas me podsjećaju statuete Pjera i Kolombine – nagrada za prvo mjesto.
U danima koji su nam preostali do odlaska iz Venecije, naši prijatelji pokazali su nam znamenitosti svoga grada. Posjetili smo muzeje u kojima su izložena djela slikara venecijanske škole iz doba renesanse. Vidjeli smo veličanstvene spomenike, između ostalog i čuvenu skulpturu kondotijera (vojnog zapovjednika) Koleonija. Obišli smo ostrva koja štite Veneciju od mora. Posjetili smo ostrvo Lido, poznato po svom ljetovalištu, ruletu i prelijepoj plaži koja se proteže kilometrima. Bili smo i na obližnjim ostrvima Murano i Burano, gdje su smještena industrijska postrojenja grada, a posebno proizvodnja čuvenog venecijanskog stakla.
Najzad je došao dan odlaska iz gostoljubivog grada. Uveče nas je gondola odvezla do željezničke stanice, na voz koji je polazio za Rim. Srdačno smo se oprostili s venecijanskim šahistima, koji su nas pozivali da ih ponovo posjetimo naredne godine.
Usput, u Rimu su nam rekli da, ako u jednu od fontana italijanske prijestonice bacimo srebrni novčić, sigurno ćemo se još jednom vratiti u taj grad. Sva četvorica smo požurili da obavimo taj mali ritual, ali nije svima bilo suđeno da ponovo dođu u Italiju. Meni je lično pošlo za rukom da još jednom posjetim tu divnu zemlju 1951. godine, kada sam došao na kongres FIDE.
Kada gosti iz SSSR-a dolaze u Rim, čini mi se da se mnogi od njih prisjete stihova iz Nekrasovljeve „Željeznice“:
Bio sam nedavno u zidinama Vatikana,
Po Koloseju sam dvije noći lutao…
I Rusi odmah kreću da gledaju jednu od najboljih riznica umjetničkog blaga, kao i ruševine drevnog cirkusa.
Posjetili smo Koloseum – to grandiozno antičko zdanje – već prvog dana. Veličina građevine, njene razmjere i arhitektonska elegancija ostavljaju snažan utisak. Pred očima se ukazuju borbe gladijatora na ogromnoj areni, patnje hrišćana koje su mučile divlje zvijeri puštene iz podzemnih kaveza. Mjesta gdje su stajali kavezi i hodnici kroz koje su zvijeri izlazile na arenu sačuvani su i do naših dana.
– Kao da se pred očima javljaju slike koje je opisao Sjenkjevič u „Quo vadis“ – tiho je rekao Makogonov, posmatrajući taj veličanstveni prizor.
Posjetili smo i ruševine Foruma, kao i Kapitolski muzej. Divili smo se statui Kapitolske Venere i biste Mikelanđela, koju je stvorio sam veliki skulptor. Obišli smo vilu Borghese, gdje smo se oduševljavali slikama Rafaela, skulpturama Kanove i Berninija. Vidjeli smo i nove spomenike, ponekad bezukusne. Njihova raskoš neprijatno se kosi sa strogom i jednostavnom elegancijom djela antičkih majstora. Tako, na primjer, spomenik Viktoru Emanuelu, koji se nalazi u centru grada, isprva privlači pažnju, a zatim odbija svojom pretjeranom pozlatom i raskoši.
Jednog slobodnog dana otišli smo u Napulj. U Rimu smo sjeli na električni voz i nakon nešto više od dva sata, prešavši više od dvije stotine kilometara, stigli u Napulj. Putovali smo četvorica, bez pratnje. Po izlasku sa stanice u Napulju, požurili smo na drugi voz koji ide ka Pompeji. Još oko pola sata vožnje i našli smo se na ulazu u drevne ruševine.
Ovde se razvila rasprava. Jedan od nas je predlagao da se najprije obiđu ruševine, pa tek onda da se ode do kratera Vezuva. Drugi je insistirao na suprotnom redoslijedu. Treći je smatrao da je najrazumnije početi od muzeja iskopina, odmah na ulazu u Pompeju.
Na kraju smo brzo obišli muzej i krenuli ulicama grada koji je uništen prije oko dvije hiljade godina. Šetajući ovim vješto rekonstruisanim gradom, čovjek nehotice razmišlja o moći onoga što stvara čovjek, o tome da ono što je stvoreno, plod genija najboljih ljudi, ne umire kroz vjekove.
Posjetili smo kuće u Pompeji, koje danas imaju isti izgled kao u početku naše ere, pogledali ruševine drevnog teatra i foruma. Došli smo i na stadion; vrijeme je sačuvalo polurušene, obrasle vegetacijom tribine.
– Evo ovdje je sjedio Neron – pokazao je Smislov na neku uzvisinu i zapjevao epitalamu iz Rubinštajnove opere „Neron“. Višeglasni eho ponovio je uvodne riječi arije.
Sunce je već naginjalo ka horizontu. Bilo je vrijeme da se napuste ruševine. Po izlasku iz grada sjeli smo u prilično polupan automobil, koji nam je ponudio jedan Italijan, i krenuli ka vrhu Vezuva, prema krateru vulkana. Taj krater je odavno ugašen, a jedini dim i smrad od kojeg smo trpjeli tokom puta ka planini dolazio je iz motora našeg automobila. Ta jadna skupina metalnih dijelova zveckala je u vožnji, kloparala i nervirala putnike koji su sjedili na poderanim sjedištima.
– Imam utisak da su i ovaj automobil iskopali ispod lave Pompeje – našalio se neko od nas.
Na sredini puta majstor Makogonov nije izdržao to dimno „erupcijsko“ iskustvo i izašao je u podnožju Vezuva, namjeravajući da nas sačeka dok se ne vratimo. Nas trojica smo nastavili put. I, naprežući sluh, kroz buku motora s mukom smo slušali objašnjenja našeg vozača, koji je istovremeno bio i vodič.
Prošli smo pored američkog hotela, smještenog na padini vulkanskog stošca. Očigledno, mogućnost da se provede medeni mjesec u susjedstvu opasnosti ili da se odmara uz stalnu misao na mogućnost izbijanja lave, nekim turistima „golica živce“.
Na kraju puta vozili smo se novim putem, iskopanim u svježoj lavi koja je istekla iz kratera tokom posljednje erupcije vulkana 1944. godine.
– Već smo mislili da nam je kraj – pričao je naš šofer, stanovnik Pompeje. – Lava se približavala kućama. I znate šta nas je spasilo? Molitva. Pet minuta nakon što je održana molitva, lava je stala.
(Nastaviće se)