David Bronštajn, Georgij Smoljan: Predivan i žestok svijet (24.nastavak)

Moskva, 1978.

******************

Prema mišljenju Mihaila Talja (njegova zapažanja nisu samo zanimljiva već su i tačna), ponašanje Bobija Fišera u meču 1972. godine bilo je osmišljeno i isplanirano od strane psihologa najviših kvalifikacija, mada je bilo izuzetno rizično.

Nakon što se Fišer nije pojavio na drugoj partiji, Boris Spaski je trebalo da „sjedi i razmišlja o tome kakav je zapravo rezultat meča“. Upravo je u tom događaju sa drugom partijom, čini se, atmosfera psihološkog pritiska dovedena do krajnje tačke, pri čemu je računato i na sasvim individualne osobine Spaskovljevog karaktera, kojem je bilo teško da igra protiv protivnika koji mu je bio neprijatan (zapažanje A. Samoilova).

To su svjesne metode izbacivanja protivnika iz psihičke ravnoteže, pri čemu su bile snažnije od onih koje možemo pronaći u starim knjigama Damiana ili Lopeza: „neka sunce sija partneru u oči“, „ako se igra uz svjetlost, neka svijeća gori sa partnerove desne strane“ i slično.

Danas se na vagu stavljaju svi faktori ličnosti koje je na bilo koji način moguće razumjeti.

Osim toga, za uzdrmavanje nervnog sistema današnjih boraca postoji mnogo nešahovskih podsticaja. Okruženje je jednostavno previše dinamično, intenzivno i ne uvijek uređeno djeluje na karakter, raspoloženje i psihičko stanje čovjeka.

I samo odvijanje partije prepuno je unutrašnje nervne napetosti. Pokušajte da pet dugih sati savladavate volju čovjeka koji sjedi preko puta vas, a da mu nijednom ne pogledate u oči, osim možda u trenutku rukovanja — tako nalaže bonton.

Plan borbe je stotinu puta sastavljen i prepravljen, a sada, u otvaranju, dok brzo i bezbrižno pomjera figure, velemajstor je iznutra krajnje koncentrisan, kako slučajno ne bi napravio neki, makar i odličan, ali unaprijed neplaniran potez.

Deset, petnaest poteza — niko nije potrošio više od jednog minuta, a onda situacija postaje sve napetija: jedan od dvojice gubi bitku — za potez-dva nastaje pozicija koja je tokom pripreme za partiju pažljivo proučena i odigrana sve do usamljenih kraljeva.

Tu već popuštaju živci…

I nije baš često da se opravdaju ponosne, hrabre riječi Laskera, koje je izgovorio pred meč sa Akibom Rubinštajnom 1913. godine:

„Vjerovatno će se svakome od nas tokom meča više puta radosno osmjehnuti pobjeda i više puta hladnim, zlim očima pogledati u lice poraz, ali nijedan od nas, nadam se, zbog toga neće izgubiti samokontrolu.“

Nažalost, ili možda na sreću, individualne osobine ličnosti još uvijek su u maloj mjeri podložne analitičkom proučavanju.

U nama ima mnogo neobičnosti koje oblikuju naš spoljašnji, ali i unutrašnji lik. Može vas nervirati šarena kravata protivnika, a ako još drži šolju čaja objema rukama — e, onda je već nepodnošljivo.

Nervira vas red u bifeu, a, oprostite, i u toaletu. Najbeznačajnija sitnica, koja će već sjutra biti zauvijek zaboravljena, danas vas uznemirava, tjera da hodate nešto brže nego inače po sceni, upravo danas, kada se od vas zahtijeva najaktivniji, najprecizniji rad.

Svi smo mi živi ljudi, ranjivi i osjetljivi. Jedni burno i glasno dijele svoje emocije sa okolinom, drugi su ćutljivi.

Maska ravnodušnosti i odvojenosti od svega što se dešava u svijetu na licu je Karpova. Ali Viktor Vasiljev je u pravu: ravnodušnost je takođe maska.

U našim malim i ne baš malim navikama nalaze se tragovi proživljenih godina i preživljenih osjećanja. Dobro je što psiholozima tek predstoji da otkriju te tragove.

Usput, mogli bi usput da utvrde i da li Talj hipnotiše svoje protivnike?

Ljudi su tako ustrojeni da svoje radosti zaboravljaju mnogo brže nego razočaranja. Tigran Petrosjan je 1966. godine, komentarišući svoj prvi dobijeni meč protiv Spaskog, primijetio da, za razliku od nekih šahista, poslije neuspjeha nikada sebe ne muči prekorima.

Petrosjan je prije izuzetak nego pravilo. Teško da se može pronaći nametljivija misao od misli o porazu, grešci, neiskorišćenoj prilici.

Niste odigrali 29. Ta7! I dugo ćete to pamtiti, veoma dugo, baš kao što pamtite da jednom davno niste poljubili djevojku — i to je, ko zna, možda promijenilo tok vašeg života.

Govorite sebi: „Dosta, sve je već iza mene“, ali se deset minuta kasnije ponovo uranjate u tu vrstu bolnih sjećanja i besciljno mučite sami sebe.

Kako bi bilo dobro kada bi nas naša proživljavanja samo pratila poput bestjelesne sjenke. Ali nije tako. Upravo naš emocionalni život reguliše igru slučaja.

„Sreća pomaže jakima“ — kaže latinska poslovica. Kako je primijetio Rudolf Špilman, ovdje treba imati na umu snagu karaktera.

Ali snaga karaktera i snaga proživljenih emocija dvije su jednake stvari. U izvjesnoj mjeri, kod šahista, te su snage obrnuto proporcionalne.

Još niko ne može da objasni grube greške i propuste velikih majstora koji se ne dešavaju pod stresom cajtnota, već upravo tako — jednostavno, nakon zrelog razmišljanja.

Tada se kaže: „Pomračen um“, i vjerovatno ne preostaje ništa drugo čime bismo mogli označiti taj otkaz misaonog aparata.

Špilman je to nazivao „lošom srećom“.

Za takve fantastične „previde“ sasvim dobro odgovara njemački izraz „Fingersfehler“ — greška prsta, a u latinskoj varijanti „lapsus manus“.

„Specijalistom“ za takve greške vjerovatno se može smatrati mađarski velemajstor Lajos Szabó. Mnogo puta je tokom svog dugog turnirskog života posezao za pogrešnom figurom.

I ovdje nije riječ ni o rasijanosti ni o gubitku pažnje.

(Nastaviće se)