Juriš na šahovske visine
TRI PUTA U BUDIMPEŠTI (nastavak)
Sekundant i trener Boleslavskog bio je minski majstor Aleksej Sokolski, koji je po karakteru mnoge podsjećao na svog kolegu. Bilo je zanimljivo posmatrati kako je ta dirljiva dvojka šetala alejama parka Margit-sziget, satima ne razmijenivši nijednu jedinu riječ. Učesnici turnira su ponekad voljeli da se dobronamjerno našale s prijateljima. Prišavši šetačima, započinjali bi neki razgovor sa Sokolskim, što je dovodilo u uzbuđenje njegovog prijatelja – velemajstora. Videći kako Sokolski neobično mnogo govori, Boleslavski bi se okretao i, mašući rukom, ljutito mrmljao na njega:
– Brbljivac!
Zaista, sve je relativno: ponekad i dvije riječi izgovorene u toku jednog sata mogu izgledati kao neobuzdano brbljanje.
Nakon pobjede u prvom kolu protiv Flora, Boleslavski je zatim napravio niz remija i još tri pobjede. Tako je nakon prve polovine turnira imao odličan rezultat za tako jak sastav: šest poena iz devet partija. I tako bi i ostalo, da se u posao nije umiješao Boleslavskov prijatelj David Bronštajn, s kojim se obično pripremao za takmičenja analizirajući nove varijante otvaranja. Najmlađi velemajstor svijeta u to vrijeme, David Bronštajn, odlučio je da u finišu nadoknadi sve što je propustio na startu, pa je energičnom igrom u drugom krugu počeo da sustiže Boleslavskog.
Bronštajn je vjerovatno najoriginalniji šahista od svih savremenih velemajstora. Rano je počeo da igra šah i sa šesnaest godina dobio je titulu majstora, a već sa dvadeset četiri godine postao je velemajstor. Mladi velemajstor veoma mnogo radi na šahu. U periodu pred meč-turnir u Budimpešti, Bronštajn se nije mogao vidjeti nigdje bez šahovske knjige ili šahovske table u rukama. Smislio je mnoštvo novih varijanti, poznatih po svojoj dubini, neočekivanosti i lukavosti zamisli. Na turnirima Bronštajn često iznenađuje protivnike, mameći ih u zamke čije postojanje oni ni ne naslućuju. „Lukavi Dejvik!“ – tako ga kolege zovu zbog posebnosti njegovih šahovskih zamisli, originalnosti i neočekivanosti njegovih ideja.
Bronštajn i u životu voli da bude originalan. Smatra da je dužan da „ukrašava“ svoj život nekim neočekivanim, osebujnim i smiješnim postupcima, teži tome da se njegovi postupci i izrazi po nečemu razlikuju od uobičajenih postupaka i riječi ostalih ljudi. Pred početak meča sa Argentinom 1954. godine sakupili smo se čiotava ekipa u hotelu u Buenos Ajresu, da bismo odlučili kako da igramo prvi večernji turnus meča protiv Argentinaca.
– Koje otvaranje misliš danas da igraš protiv Najdorfa? – upitao je Bronštajna kapiten ekipe Keres.
– Ne znam – uslijedio je odgovor Dejvika.
– Ali ti si se dvije sedmice pripremao za susret s njim.
– Pa šta s tim – odgovorio je Bronštajn, slijegajući ramenima.
– Ali kako ipak misliš da igraš prvi potez, „e četiri“ ili „d4“? – ponovo su pitali Bronštajna.
– Ja, naravno, mogu da igram „e četiri“ i da pobijedim – podijelio je najzad s nama svoje planove mladi velemajstor. – Ali to je dosadno! – zaključio je on, ostavivši desetoricu velemajstora u nedoumici.
Ipak, uprkos toj „dosadi“ predstojeće pobjede, posavjetovali smo Bronštajna da partiju otvori upravo kraljevim pješakom. Tako je i učinio i brzo došao do pobjede. Od tada u međunarodnim mečevima trudimo se da Dejvika svaki put natjeramo da igra za njega naj„dosadniji“ početak.
Možda upravo iz istih razloga, jer mu je „dosadno“, Bronštajn obično vrlo mlako počinje turnir, ponekad serijom brzih, mirnih remija. Međutim, na finišu razvija besni tempo. Tako je bilo na mnogim turnirima, tako je bilo i na turnir-meču u Budimpešti. Izgubivši u prvom krugu dvije partije – od Smislova i Štalberga – Bronštajn je nakon devet kola imao svega pet poena, zaostajući za Boleslavskim čitav poen i zauzimajući treće mjesto na tabeli.
I u tom trenutku počeo je burni finiš moskovskog velemajstora. Pobeđujući partiju za partijom, u drugom krugu osvojio je sedam poena iz devet partija, ne izgubivši nijednu i pobijedivši pet najjačih velemajstora svijeta. Kao rezultat, Bronštajn je dostigao Boleslavskog i podijelio s njim prvo i drugo mjesto. Meč prijatelja završio se pobjedom Bronštajna, koji je stekao pravo da se bori s Botvinikom za titulu svjetskog prvaka.
U Budimpešti sam morao da preživim mnogo teških trenutaka. Dugo i uporno sam se pripremao za takmičenje, ali sam, na svoju nesreću, pri pripremi napravio važnu taktičku grešku. Prije turnira često sam koristio dva otvaranja: sicilijansku odbranu i slovensku. I u Budimpešti sam odlučio da ne mijenjam ta otvaranja. Pri čemu sam se, od sveg mnoštva mogućih varijanti u tim otvaranjima, ograničio na one iste koje su se pojavljivale i ranije u mojim partijama.
Kao rezultat toga, moji protivnici su znali koje ću otvaranje igrati, lako su se pripremali za susrete sa mnom i nekoliko partija sam izgubio bez ikakvog otpora, upavši već u samom početku u beznadežnu poziciju. Tako je Bronštajn pripremio opovrgavanje jedne od varijanti slovenske odbrane i došao na turnir bukvalno samo da bi u našoj partiji pokazao kako u tom sistemu bijele figure pobjeđuju. Isto tako lako i brzo pobijedio je i Keres, koji je unaprijed pripremio lijepu žrtvu skakača protiv mene. Tek nakon što sam ponovo izgubio od Boleslavskog u istoj varijanti kao i od Bronštajna, odlučio sam da se „smirim“ i, mijenjajući u hodu repertoar otvaranja, priznam svoju nespremnost u početnoj fazi partije.
Na kraju turnira moji rezultati su krenuli malo nabolje. Turnir-meč me je naučio da u ovako ozbiljnom takmičenju kao što je turnir kandidata moraš imati raznovrstan repertoar otvaranja, a ne da se ograničiš na dva-tri otvaranja. U drugom krugu sam ostvario nekoliko pobjeda i tri kola prije kraja imao šanse da uđem u prvih pet. A to je, kako god okreneš, davalo pravo da se još jednom učestvuje u borbi za titulu kandidata za svjetskog prvaka.
Odlučujuća je bila moja partija sa Smislovom u šesnaestom kolu. Ta partija se za mene završila tragično. U Nimcovičevoj odbrani, Smislov, koji je igrao crnim figurama, u osmom potezu je iznenada odigrao neshvatljiv, anti-pozicioni potez. Možda je to bilo zbog želje da po svaku cijenu igra na pobjedu, a možda i zbog greške u procjeni – u svakom slučaju, pozicija crnog se naglo pogoršala i moj dalji zadatak je postao jednostavan. Bez teškoća, koristeći slabosti protivnikovog kraljevog krila, bijeli je već do dvadesetog poteza dostigao lako dobijenu poziciju. Na raspolaganju sam imao mnogo elementarnih puteva do pobjede. Ali tada mi je pala na pamet nesrećna ideja – da ne forsiram događaje i da prekinem partiju. Imajući dovoljno vremena za razmišljanje, počeo sam da se bavim bezopasnim manevrisanjem umjesto da forsiram brzi mat.
– Šta razvlačiš? – upitao me je jedan od naših majstora kada sam, odigravši potez, izašao u susjedni foaje.
– Hoću da prekinem partiju – odgovorio sam. – Neka moj trener pokaže najjednostavniji put do pobjede – našalio sam se.
– Ako se partija prekine, teško da će Smislov htjeti da je nastavi. Vjerovatno će je odmah predati – obradovao me je moj sagovornik.
Vratio sam se na scenu i sjeo za tablu. Do kontrole mi je ostalo još tri poteza. Vremena sam imao sasvim dovoljno – petnaest minuta. I tada sam iz nekog razloga odlučio da završim partiju prije pauze. Izračunavši u preostalom vremenu forsirani mat sa žrtvom topa, brzo sam izveo kombinaciju za koju sam mislio da je odlučujuća.
U četrdeset prvom potezu, kada je već prošla vremenska kriza, odjednom sam vidio da se moja kombinacija lako opovrgava. Smislov je odmah našao tu mogućnost i forsirao pobjedu. Umjesto sigurnog poena dobio sam bolnu nulu. Kako se to dogodilo, zašto – ni danas ne mogu da razumijem. Kada sada pored mene govore o neobjašnjivim greškama, o čudnim događajima u razmišljanju šahiste, sjetim se ovog slučaja koji pokazuje da su u toku iscrpljujuće, teške borbe u ozbiljnom turniru moguće i najnevjerovatnije greške i propusti ljudskog uma.
Priznajem, bio sam veoma uznemiren zbog tog poraza. Kao rezultat tog bolnog gubitka zauzeo sam šesto mjesto i izgubio pravo da igram na sljedećem turniru kandidata. Potpuno sam se „smirio“ i „zaboravio“ taj poraz tek dvije godine kasnije.
Postoje ljudi koji tvrde da se ni u najtežim nesrećama ne treba uznemiravati: u svakom tužnom događaju uvijek postoji i dio nečeg pozitivnog. U ovom slučaju, to što nisam ušao na sljedeći kandidatski turnir omogućilo mi je da učestvujem na međuzonskom turniru u Stokholmu 1952. godine i da ostvarim najveći sportski i stvaralački uspjeh u svom životu.
U Budimpešti su neki sovjetski velemajstori slavili pobjedu, drugi su bili nezadovoljni svojim rezultatima. Ali sve nas je radovala činjenica da je naša šahovska škola ponovo ostvarila značajnu pobjedu: od prvih pet mjesta četiri su zauzeli sovjetski majstori, a tek na petom bio je Argentinac Najdorf. Nedavna pobjeda na prvenstvu svijeta bila je potvrđena. Turnir kandidata je pokazao da pretendenti na titulu svjetskog prvaka, isto kao i sam svjetski prvak, žive u Sovjetskom Savezu.
(Nastaviće se)