V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

ZDRAVLJE i šahovska igra.
Poznat je crtež danskog umjetnika Herlufa Bidstrupa „Trening pred prvenstvo“: čovjek se bavi najrazličitijim vrstama sporta – gimnastikom, trčanjem, boksom, biciklizmom, veslanjem, mačevanjem… I sve to, ispostavlja se, da bi sa svježim snagama sjeo za šahovski sto i odigrao ozbiljnu partiju koja traje 5–6 sati. Crtež sjajno ilustruje istinitost izreke starih Rimljana: „U zdravom tijelu – zdrav duh!“
A jesu li zaista toliki napori psihičkih i duhovnih snaga šahovskog profesionalca? Još 1901. godine njemački sociolog i vojni istoričar baron fon Vardener sproveo je uporedno istraživanje rada istaknutih šahista, glumaca, pisaca, naučnika i vojskovođa i došao do zaključka da najteža opterećenja podnose šahovski majstori, te da je njihova prosječna dužina života najmanja u poređenju s navedenim profesijama, i to redom: 56,8 godina; 60,8; 65,5; 67,2; 70 godina! Iako je kasniji život unio korekcije u ovu statistiku, ostaje nesumnjiv značaj fizičke kulture i sporta u životu šahiste i u sistemu njegove pripreme za odgovorna takmičenja. Tome treba dodati poštovanje režima stvaralačkog rada, aktivan odmor, racionalnu ishranu i redovnu ljekarsku kontrolu. Zanimljivi su i „recepti“ ishrane koje je Minhenski institut za sportsku medicinu preporučio šahistima: u danima takmičenja savjetuje se lagana vegetarijanska dijeta (pirinčana kaša, sirnice, voće, bezalkoholni napici), a tokom partije, u posljednjem satu igre, za jačanje snage – polako popiti jednu do dvije šoljice jake kafe.
U naše vrijeme velemajstori i majstori dobro znaju da je nemoguće postići uspjeh na turnirima i u mečevima bez sistema fizičke pripreme i najstrožeg pridržavanja režima.

Trening pred šahovsko prvenstvo. Crtež Herlufa Bidstrupa
SEMIŠ (ЗЕМИШ) (Sämisch) Fridrih (1896–1975), njemački velemajstor i šahovski teoretičar.
Dvadesetih godina Semiš je smatran jednim od najjačih šahista Njemačke. Sa 24 godine postao je nacionalni majstor, a već naredne osvojio je prvu nagradu na međunarodnom turniru u Beču (1921), ispred M. Evea i D. Brejera. Godine 1922. pobijedio je u meču R. Retija rezultatom 5,5:2,5 (+4, –1, =3). Najveći uspjeh postigao je na turniru u Baden-Badenu 1925, gdje je zauzeo treće mjesto, iza A. Aljehina i A. Rubinštajna.
Zanimljivo je da je, iako je briljantno igrao brzopotezne partije, Semiš ponekad zapadao u teškoće kada bi mu u klasičnoj partiji ponestalo vremena. Njegova „cajtnotna bolest“ postala je poslovična i bez sumnje ga je više puta spriječila da ostvari još bolje rezultate. Na jednom od novogodišnjih turnira u Hastingu prekoračio je vrijeme u čak pet (!) partija. Godine 1930. igrao je na drugoj tabli za reprezentaciju Njemačke na Olimpijadi, gdje su Nijemci osvojili treće mjesto.
Semiš je dao vrijedan doprinos šahovskoj teoriji: po njemu su nazvani varijanta u Nimcovičevoj odbrani (1. d4 Sf6 2. c4 e6 3. Sc3 Lb4 4. a3) i sistem u staroindijskoj odbrani (1. d4 Sf6 2. c4 g6 3. Sc3 Lg7 4. e4 d6 5. f3).
Kao kuriozitet u istoriji šaha navodi se i njegov dobitak figure protiv Kapablanke već u 11 (!) potezu na turniru u Karlsbadu (1929):
1.d4 Sf6 2. c4 e6 3. Sc3 Lb4 4. a3 L:c3+ 5. b:c3 d6 6. f3 e5 7. e4 Sc6 8. Le3 b6 9. Ld3 La6?? 10. Da4 Lb7 11. d5.
Crni se opirao sve do 62. poteza, kada je morao da se preda.
Na istom turniru Semiš je ostvario brilijantnu pobjedu nad E. Grinfeldom i za nju dobio nagradu za ljepotu. Evo završnice te partije:
Semiš – Grinfeld
Karlsbad, 1929.

35.Qh4! Rb3 36.Rgf2 Rxc3 37.g5 Ne8 38.gxf6 Qd8 39.Ng4 Rxd3 40.Rxd3 Bxe4 41.Re3 Nd6 42.Nxe5 Bf5 43.Rxf5 Nxf5 44.Ng6+ Kg8 45.Re7!! Rf7 46.Rxf7 Kxf7 47.Ne5+ Kf8 48.Qxh7 1–0
ZORIN o šahu
Za poznatog ruskog pisca i dramaturga Leonida Genrihoviča Zorina (rođ. 1924) šah je bio jedan od izvora nadahnuća. Od mladosti je volio šah. Često je nastupao kao šahovski komentator na stranicama „Literaturne gazete“ i u šahovskoj štampi, pišući publicističke osvrte o takmičenjima i vodećim šahistima. „Najprivlačnije u šahu“, pisao je Zorin u pismu I. Linderu, „jeste to što tvoja sudbina zavisi samo od tebe samog.“
Godine 1971. napisao je filmsku pripovijetku „Velemajstor“, posvetivši je moskovskom šahisti V. Simaginu. Jednu od uloga u filmu tumačio je V. Korčnoj. Donosimo odlomak iz scenarija:
„Velemajstori su sjedili u kabini aviona. Upravo je uredna stjuardesa donijela ručak i razgovor je tekao uz melodično zveckanje noževa i viljušaka.
— U suštini, zbog te partije je i propao — završavao je svoju priču elegantni Volkov — veoma talentovan momak, ali u svojoj Kolumbiji jednostavno nije imao s kim da igra. Ko zna kako bi mu se sudbina razvila da nije bilo te partije.
— Svakom se dogodi takva kobna partija — reče Savin — a opstaje onaj koji to ne shvati.
Svi osim Sergeja nasmijaše se.
— Štajnic je rekao: šah nije za slabe duhom — podsjeti debeljuškasti Poplavski, prihvatajući se piletine.
— Šteta što nisi vidio tog senjora — reče Volkov Sergeju — tada još nisi bio s nama.
— Da, tada još nisam bio s vama — odgovori Sergej.
Volkov je nešto osjetio u njegovoj intonaciji.
— Upravo tako — klimnu on s osmijehom — tada si bio, da tako kažem, romantičar.
— Sada sam, da tako kažem, realista — sumnjivo spremno pristade Sergej.
— Sve su to riječi — uzdahnu Poplavski — riječi, riječi. Kakav je njihov značaj? Vidio sam debele romantičare i mršave realiste — nije u tome stvar.
— A ti si ko?
— Zovite me kako hoćete. Može — zdravi pragmatičar — energično odsiječe krilce.
— U svakom slučaju — reče Volkov Sergeju — tvoj pravi život u šahu počeo je onda kada si prestao da mršaviš zbog svake polovine poena.
— Ko ti je rekao da sam prestao? — upita Sergej.
— Da nisi, odavno bi ispao iz kola.
— Suptilno zapažanje — reče Sergej i upitno pogleda Savina.
Ovaj se nasmiješi i slegnu ramenima.
— Posao je posao, Serjoža. A u poslu nisu samo praznici.
— Dobra riječ — reče Poplavski. — Tu riječ priznajem. A ostale prepustite navijačima, novinarima i psiholozima. Oni obožavaju takve razgovore. „Šta je šah? Nauka! Ne, umjetnost! Ne, sport!“ Posao, posao, dragi drugovi — odloži viljušku i obrisa usne.
— Riječ je pronađena — reče Sergej.
— Da — potvrdi debeljko — jer sve je posao na ovoj zemlji. I nauka, i sport, i stvaralaštvo.
— Ko se s tobom spori? — planu Sergej. — Samo želim da znam: za šta radimo? Da putujemo i donosimo suvenire ili da stvorimo nešto vrijedno? Hoću da znam čemu sam posvetio život.
— Ah, Serjoža — uzdahnu Volkov — ko ne želi da čovječanstvu podari besmrtnu partiju, vječno zelenu, neprolaznu, neponovljivu, ili nešto slično? I da ostane u svim udžbenicima? Ali sada je drugo vrijeme. Vrijeme selekcije. Gdje tu ima prostora za vječnost? Zar ja igram? Ja se kvalifikujem. U polufinale, u finale, na zonski turnir, na međuzonski turnir. I na to moram misliti da ne ispadnem iz kola.
— Ispašćeš — reče Sergej — ne trudi se previše. Ionako će nas zamijeniti dječaci i potisnuti nas kao što smo mi nekada zamolili patrijarhe da se pomjere. I učiniće to još manje učtivo.“
(Nastaviće se)