

Juriš na šahovske visine
TRI PUTA U BUDIMPEŠTI
Ljeti 1947. godine, u banjskom mjestu Pärnu, na estonskoj obali Baltičkog mora, održan je trening-turnir najjačih šahista zemlje. Prvo mjesto osvojio je Paul Keres, a meni je pošlo za rukom da zauzmem drugo. Odmah poslije turnira, čim smo stigli u Moskvu, meni i Vasiliju Smislovu predloženo je da otputujemo u Budimpešta radi održavanja predavanja i simultanki. Nekoliko dana proteklo je u pripremama i, konačno, jedne tamne avgustovske noći poletjeli smo ka obalama Dunava.
Svako vrijeme ima svoju romantiku. Nekada su, u doba pomorskih putovanja i otkrića novih zemalja, pjesnici pisali nadahnute stihove o jedrima koja nadimaju okeanski vjetrovi. Tada su morska putovanja bila opasna i privlačila svojom romantičnošću. Ništa manje nije opjevana ni ruska zima, trojke, zvončići na konjskim lukovima i tužna pjesma kočijaša.
Danas je drugo vrijeme, druge slike, druga poezija. Jedna od poetskih slika našeg doba jeste noćni let. Otrgnuvši se od crne asfaltne trake aerodroma, oivičene plavim ili zelenim svjetlima, avion juri u nepoznatu, pomalo jezivu tamu u kojoj sijaju samo zvijezde. Ubrzo se pojavljuju prvi znaci svitanja. Najprije se na horizontu javlja crvena pruga, dok je nebo tada sivo-plavo. Postepeno ono svijetli, zvijezde blijede i na kraju potpuno nestaju. Svijetla traka na horizontu se širi, postaje sve veća. Dolje se gomilaju čudni oblici bijelo-sivih oblaka. Kroz rijetke proreze među tim oblacima, duboko ispod, nazire se tamna bezdan – zemlja. Sve postaje svjetlije, i konačno se pojavljuje vatreno crveni disk sunca. Počinje novi dan.
…U Budimpešti nas je na aerodromu dočekala brojna delegacija šahista. Poznavali smo jedino velemajstora László Szabó-a, s kojim smo igrali na turniru u Groningenu. Ipak, već u prvim satima susreta između mađarskih šahista i nas uspostavljene su najprisnije veze prijateljstva.
Posebno smo se sprijateljili sa najstarijim šahovskim majstorom Mađarske, šarmantnim čovjekom, pažljivim drugom i miljenikom šahista širom svijeta, Lajosem Asztalosom. Nekada je Asztalos bio veoma jak šahista. Dovoljno je reći da je Aleksandar Aljehin uvijek imao teške partije protiv njega — mađarski veteran imao je odličan skor protiv pokojnog svjetskog prvaka: tri partije koje je odigrao protiv Aljehina završene su remijem.
U starijim godinama Asztalos je rjeđe nastupao na turnirima, ali se znatno proširila njegova trenerska, vaspitna i društveno korisna djelatnost. Kasnije smo se često sretali s njim na turnirima, kongresima i tokom mečeva za prvenstvo svijeta u Moskvi. Svi sovjetski šahovski majstori iskreno su voljeli Asztalosa, zovući ga toplim, bliskim imenom „papa Lajoš“. Kao međunarodni majstor i međunarodni sudija, Asztalos je govorio mnogo jezika i pružao veliku pomoć na kongresima FIDE, doprinoseći komunikaciji i međusobnom razumijevanju ljudi iz različitih dijelova svijeta.
Poznavanje jezika značilo je da je Asztalos često pratio razne mađarske delegacije na međunarodnim susretima i konferencijama. Poslije šahovskog turnira „papa Lajoš“ bi išao na kongres boksera, a nakon svjetskog prvenstva u stonom tenisu — na gostovanja baletskih umjetnika. Svuda su ga dočekivali kao najboljeg prijatelja i svuda je izazivao divljenje ljudi koji su cijenili doktora Asztalosa zbog njegovog blagog, dobrog karaktera i spremnosti da pomogne.
Zajedno s novim prijateljima vozimo se s aerodroma u hotel kroz Budimpeštu, grad koji je samo dvije godine ranije bio poprište žestokih borbi između Sovjetske armije i njemačkih snaga koje su pokušavale da se održe u gradu. Razgledamo zelenu, brdovitu Budu, gdje je rat ostavio netaknuto tek malo građevina. Konačno, naš automobil staje u centralnom dijelu grada — Pešti, gdje smo se smjestili tokom desetodnevnog boravka u Mađarskoj.
Lijepe zgrade Budimpešte, zeleni parkovi i lagani mostovi preko Dunava ostavili su na nas snažan utisak.
Tek što smo se raspakovali i legli da se odmorimo pred večernji susret sa mađarskim šahistima, začulo se kucanje na vratima. Morali smo ponovo da se obučemo: stigla je dopisnica jednih mađarskih novina. Bila je to sasvim mlada djevojka, ali su joj maniri bili ozbiljni — razgovarala je s nama važno, sa naglašenom željom da nas uvjeri u ozbiljnost svoje misije.
Počeo je dugačak intervju. Sudeći po pitanjima, dopisnica je bila iz jednih od onih novina koje su tada još postojale u Mađarskoj, a koje su se više zanimale za sitne, nevažne detalje svakodnevice nego za suštinu stvari. Površnost njenih pitanja, koja nikako nije odgovarala njenom ozbiljnom držanju, dovela nas je u pomalo šaljivo raspoloženje. Kraj razgovora dobro mi se urezao u pamćenje.
— Koja vam je omiljena zanimacija? — upitala me je gošća.
— Igrati se sa svojim sinom — odgovorio sam bez razmišljanja.
Neko vrijeme je njeno nalivpero brzo klizilo po stranici sveske, a zatim se obratila mom kolegi:
— A koje je vaše omiljeno jelo, velemajstore Vasilije Smislov?
Vasja je malo razmislio i sasvim ozbiljno izjavio:
— Heljdina kaša s mlijekom.
Dopisnica se začudila i zbunjeno slegnula ramenima — za takvo jelo nikada nije čula. Morali smo joj objasniti kako se kuva heljdina kaša, kako se zatim stavlja u tanjir i preliva mlijekom. Sve te pojedinosti našle su se već u jutarnjem izdanju novina sledećeg dana.
Od odmora nije bilo ništa. Tek što je intervju završen, po nas su došli novi mađarski prijatelji. I od tog trenutka sve je krenulo nevjerovatno brzim tempom. Pojedinosti narednih dana su se izgubile, nestale u vrtlogu prijateljskih susreta, prijema i banketa… Sjećam se samo da smo davali simultanke u Budimpešta, i da smo zajedno s mađarskim majstorom Tiborom Florijanom posjetili gradove Kecskemét i Diósgyőr.
(Nastaviće se)