

Juriš na šahovske visine
SVJETSKI PRVAK — GRAĐANIN SOVJETSKOG SAVEZA (nastavak)
Bivšem svjetskom prvaku nije išlo na meč-turniru. Uprkos podršci sunarodnika, Eve je gubio partiju za partijom i, ne pobijedivši nijednu u Hagu, završio prvi dio turnira sa rezultatom od svega 1,5 poena iz 8 partija. Obično smireni velemajstor, osjećajući poglede svojih obožavalaca, ovoga puta je bio nervozan, propuštao jednostavne šanse na putu do pobjede i na kraju je toliko patio zbog svojih neuspjeha, toliko nesigurno igrao, da nije uspio da pobijedi Reševskog iako je imao višak figure.
Visok nivo igre pokazao je već na startu Botvinik. U sjajnom stilu pobijedivši Evea u prvoj partiji, sovjetski šampion je iz osam partija u Hagu dobio četiri, bez ijednog poraza. U Moskvu je odlazio da nastavi takmičenje sa prednošću od 1,5 poena ispred Reševskog, koji je bio drugi na tabeli.
Sigurnost s kojom je Botvinik igrao svoje partije u Hagu ostavila je snažan utisak na Holanđane. Novine iz Haga su njegovoj igri posvetile bezbroj pohvalnih epiteta. „Budući šampion“, „Veliki favorit“, „Primadona ruske trojke“ – tako su ga nazivale holandske novine tokom meč-turnira.
Haški dio meč-turnira je završen. Učesnici takmičenja, sudije, sekundanti i dopisnici otputovali su vozom preko Berlina u Moskvu. Samo je s Reševskim i dalje bilo poteškoća. Ispostavilo se da on petkom i subotom ne može samo da radi i igra, nego ni da putuje. A voz je upravo tada išao krajem sedmice. Dugo smo se mučili pokušavajući da „prebacimo“ teško transportabilnog američkog šampiona. Na kraju smo našli način da avionom stigne u Moskvu, a da ne „pređe“ zabranjeno vrijeme.
U Berlinu su nas veoma dirljivo dočekali šahisti i ljubitelji šaha iz institucija sovjetske administracije. Održali smo mnogo simultanki za borce Sovjetske armije, održali predavanja i podijelili utiske o meč-turniru. Na berlinskoj željezničkoj stanici, kada smo polazili vozom za Moskvu, ispratile su nas gomile njemačkih šahista i sovjetskih ljudi koji su tada živjeli u Berlinu. Svečani dočeci organizovani su u Brestu, Minsku i, naravno, u Moskvi. Nekoliko dana odmora, i borba najjačih ponovo je planula – ovaj put u centru prijestonice SSSR-a, u Sali stubova Doma sindikata.
U drugoj polovini takmičenja odlučivali su izdržljivost, sposobnost da se sačuvaju snage do kraja i da se velikom voljom dobiju odlučujuće partije. Takvu volju pokazao je najmlađi učesnik turnira, velemajstor Vasilij Smislov. Nakon haškog dijela imao je samo četiri poena i dijelio treće–četvrto mjesto s Keresom. Međutim, u Moskvi se Smislov potpuno transformisao. Preostalih dvanaest partija odigrao je na visokom nivou, briljantno pobijedivši Reševskog, Keresa i dva puta Evea. Posebno je značajna njegova posljednja partija na turniru, koju je morao dobiti protiv Evea da bi osvojio drugo mjesto. Smislov ju je odigrao u čistom Chigorinovom stilu i pokazao prednost dva skakača nad lovcima u poziciji koju su mnogi smatrali povoljnom za Evea. „Drugi šahista planete“ – tako su zvučno nazivali Smislova nakon završetka turnira.
Ali još bolje od drugog igrao je „prvi šahista planete“.
Ako je Smislov u Moskvi osvojio sedam poena, Botvinik je njegove rezultate nadmašio za čitav jedan poen. U Botvinikove pobjede ušle su odlično odigrana partija protiv Evea, dvije dobijene partije protiv Keresa i složena pobjeda u oštroj kombinacionoj partiji protiv Smislova.
Već na početku moskovskog dijela turnira svima je postalo jasno da Botvinika niko ne može stići. Posebno se pamti 22. kolo, održano 9. maja 1948. godine. Već od početka igre sva mjesta u Sali stubova bila su popunjena; gledaoci su odlično razumjeli da se danas odlučuje sudbina titule svjetskog prvaka. Botvinik je, igrajući bijelim figurama protiv Evea, imao dovoljno da napravi remi i postane nedostižan za ostale učesnike.
U ovoj najvažnijoj partiji odigran je dame gambit. Na četvrtom potezu sovjetski šampion razmjenjuje pione u centru. Time se, iako smanjuje napetost u centru, bijelima oduzimaju sve teorijske komplikacije u složenim varijantama damonog gambita. Pritisak bijelih figura rastao je svakim potezom. Eve se branio. Dolazilo je do razmjena figura, pozicija se pojednostavljivala. Odjednom, u četrnaestom potezu, sovjetski velemajstor odigrao je prodoran potez pionom na daminom krilu. Svi su se uozbiljili: da li je Botvinik odlučio da igra na pobjedu?
Ispostavilo se da je taj potez imao čisto preventivni karakter – Botvinik je odmah nakon njega ponudio Eveu remi. A da je holandski šampion odbio, prethodni potez bijelih davao bi im opasnu inicijativu.
Eve je prihvatio remi. Odmah zatim glavni sudija je zaustavio satove u drugoj partiji i objavio prisutnima:
„Rezultatom današnjeg kola velemajstor Sovjetskog Saveza Mihail Botvinik obezbijedio je prvo mjesto na meč-turniru i titulu svjetskog šampiona u šahu.“
Jugoslovenskom profesoru više nije bilo dozvoljeno da kaže ništa. Njegove riječi su utihnule pod ovacijama. Botvinika su aplauzom pozdravljali gledaoci, sudije i učesnici. Začuli su se uzvici: „Slava sovjetskom šahu!“ „Živio novi šampion!“
Tek nakon petnaestak minuta sudijama je pošlo za rukom da uspostave red na sceni i da nastave drugu partiju koja se igrala istog dana. Botvinika su čestitali prijatelji, poznanici i poštovaoci njegovog izuzetnog talenta. Prvog sovjetskog šampiona zasuli su buketima, ljubili ga, rukovali se s njim i izražavali radost zbog njegove pobjede.
Nekoliko dana kasnije, na zatvaranju prvenstva, predsjednik FIDE okrunio je Mihaila Botvinika lovorovim vijencem svjetskog šampiona. Snovi najboljih ljudi naše domovine su se ostvarili – titula najjačeg šahiste sada pripada sovjetskom čovjeku. Domaća šahovska škola ostvarila je brilijantnu pobjedu: od sada je svjetski šampion građanin Sovjetskog Saveza!
(Nastaviće se)