

Juriš na šahovske visine
U zemlji lala i vjetrenjača (nastavak)
Ranije me čudilo zašto su gotovo svi sovjetski šahisti pri prvom odlasku na međunarodni turnir u inostranstvo postizali znatno slabije rezultate od svojih mogućnosti. Tako je Botvinik loše odigrao pri prvom putovanju na turnir u Hastings 1934. godine, Ragozin je loše igrao pri svom prvom nastupu na međunarodnom turniru u Semering-Badenu 1937. godine. Učestvujući prvi put na međunarodnom turniru u Groningenu, shvatio sam u čemu je stvar.
Šahovska takmičenja majstora na Zapadu najčešće se održavaju na ljetovalištima. Organizatori turnira imaju za cilj da stvore reklamu i buku u štampi i da privuku što više gostiju na ljetovalište. Nije slučajno da se u istoriji šahovskih turnira često pojavljuju imena gradova Baden-Baden, Semering-Baden, Bled, Karlsbad i drugih. Ponekad organizaciju međunarodnih turnira preuzimaju bogati mecene šaha. Dešava se i da se sredstva za održavanje turnira prikupljaju putem pretplate. U svim tim slučajevima količina novca za organizaciju turnira je vrlo ograničena, što se odražava na uslove njihovog održavanja.
Da bi privukli publiku na turnir, posjetiocima se dozvoljava da se u sali, u neposrednoj blizini igrača, ponašaju prilično slobodno. Imaju pravo da puše, šetaju po sali, piju kafu i tiho razgovaraju. Prostorije za igru su u većini slučajeva male i neudobne. Na kraju pet sati igre u turnirskoj sali se nakupi toliko dima da je nemoguće disati, a kamoli igrati šah. U Groningenu su Holanđani, koji veoma vole cigare i cigarete, do kraja turnirskog dana stvarali u sali gustu plavičasto-sivu izmaglicu u kojoj je bilo teško boraviti.
„Radni dan“ na zapadnim turnirima maksimalno se produžava. U Groningenu smo igrali po sedam, pa i devet sati dnevno. Partija je počinjala u pola tri i trajala pet sati do pauze. Ako se za to vrijeme ne završi, nastavljala bi se od deset sati uveče. Ako ni to nije bilo dovoljno, organizatori bi „ljubazno“ predlagali da se završi sljedećeg jutra, na dan novog kola.
Patili smo i zbog nedovoljne ishrane, jer je tada u Holandiji postojao sistem kartica. Ubrzo nam je u tome pomogla sovjetska ambasada u Holandiji. Ne obazirući se na udaljenost, naši prijatelji su iz Haga donosili „pojačanje“. U sjećanju mi je ostala slika kako velemajstori u uskim hodnicima hotela u Groningenu čašama i šoljama zahvataju mlijeko iz kante koju je donijela naša ambasada. Zajedno sa sovjetskim učesnicima, toj spasilačkoj kanti često su prilazili i Amerikanci Denker i Štajner, Belgijanac O’Kelji i drugi učesnici turnira, koji su kasno uveče osjećali ozbiljnu glad.
Kada je postalo jasno da Botvinik vodi, a Eve očigledno zaostaje za njim, neke reakcionarne novine odlučile su da bezobzirnom propagandom podrže svog šampiona.
„Nemoguće je boriti se protiv Rusa“, urlale su jedne katoličke novine. „Pogledajte kako svi namjerno pomažu Botviniku. Smislov je izgubio od njega, i Boleslavski takođe. Sigurno znamo da su svi oni dobili strogo naređenje da bez borbe gube od Botvinika i da ga dovedu na prvo mjesto!“
U ovoj bezobraznoj laži bilo je isto toliko istine koliko i logike. Prvo, obje partije protiv sovjetskih učesnika Botvinik je dobio u oštroj borbi, nadigravši svoje protivnike na suptilan način. Drugo, njegovo vođstvo nije bilo samo posljedica te dvije pobjede — dva poena nisu dovoljna da se bude prvi na turniru nakon trinaest kola. Botvinik je pobijedio još osam šahista iz različitih zemalja Evrope i Amerike. Ali poznato je da laž ne traži logiku!
Svih prvih trinaest kola bilo je praćeno opširnim komentarima u katoličkim novinama. Ipak, to Eveu nije pomoglo. Iako je išao iza Botvinika, nije ga mogao stići.
Došlo je četrnaesto kolo. U njemu sam igrao protiv Botvinika. Lider turnira je loše i previše rizično otvorio partiju, našao se u lošijoj poziciji, previdio jednostavnu kombinaciju i izgubio. Holanđani su slavili. Botvinik je doživio poraz! Ono što nisu mogli da urade zapadni majstori, na njihovo iznenađenje, učinio je Botvinikov sunarodnik. Sada je Eve dostigao Botvinika. Nas je zanimalo pitanje: šta će sada reći novine koje su vikale o dogovoru među Rusima? Kako će se izvući iz neprijatne situacije u kojoj su se našle?
Ispostavilo se da bezobrazluk nema granica. Sljedećeg dana novine su detaljno i radosno opisale našu partiju s Botvinikom i objavile je pod velikim, upadljivim naslovom:
„Rus je odbio da izvrši naređenje Kremlja! O daljoj sudbini Kotova nam ništa nije poznato!“
Šta se još moglo reći o ovoj prljavoj kleveti i zlonamjernoj izmišljotini?!
Uostalom, to nije bilo naše prvo upoznavanje s onom beskrupuloznošću kojom su pune neke novine zapadnog svijeta. Još ranije smo se susretali s nekoliko slučajeva koji su nam u punom sjaju pokazali metode koje koriste nepošteni novinari, kao i nemarnost s kojom se pišu članci.
Jednom je Floora prišao dopisnik nekih holandskih novina. Postavivši nekoliko ne naročito pametnih pitanja, prilično je iznervirao velemajstora. Na kraju je novinar zbunjenog Floora iznenadio pitanjem: „Kako se hranite u Sovjetskom Savezu?“
Flor je prećutao i ljutito mu pružio ruku za pozdrav.
Nekoliko dana kasnije Floora je posjetio drugi dopisnik, već iz drugih novina. Međutim, njegova pitanja su nevjerovatno podsjećala na ona koja je postavljao prvi.
Ne izdržavši takav napad, Flor je planuo:
— Zar vas zaista ne interesuje nešto suštinsko, zaista važno? — rekao je novinaru. — Postavljate pitanja koja čovjek ne može da shvati. Prije neki dan došao je neki budala i pitao me kako se hranim u Sovjetskom Savezu. Kako vam se to sviđa?
— Iz kojih novina, velemajstore? — odmah se razveselio novinar.
Flor je naveo ime novina, nakon čega su se rastali.
Koliko je bilo naše iznenađenje kada smo sljedećeg dana pročitali opširan intervju jučerašnjeg gosta, u kojem je stajalo: „Neki budala iz takvih i takvih novina pitao je Floora kako se hrani u Moskvi.“ Očigledno je to bio jedan od načina da se „ubode“ konkurentski list!
(Nastaviće se)