V. I. LINDER, I. M. LINDER: ŠAHOVSKA ENCIKLOPEDIJA (32. nastavak)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

VEBER i šah.

„Šahovski igrači su ipak najbolji ljudi. To je za mene neiscrpna tema“, pisao je poznati njemački grafički umjetnik Andreas Paul Veber (1893–1980), u čijem su stvaralaštvu šah i šahovske teme dobili raznovrsno i originalno utjelovljenje. Žanr karikature, u rukama velikog majstora, omogućio je da se razotkrije čitav spektar psihologije šahovskog dvoboja. Među likovima koje je Veber prikazivao za šahovskom tablom, a koji su ušli u seriju pod geslom „Dođi — odigraćemo jednu partijicu“, može se vidjeti čitava galerija tipova strastvenih …ljubitelja šaha (sve do „Autoportreta“), pune alegorijskih prizora borbi („Kralj i njegova luda“, „Ljekar i pacijent“, „Smrt i đavo“), ciklus zajedljivih istorijsko-političkih karikatura („Džingis-kan“, „Luter i Karlo V“, „Napoleon i ruska zima“, „Bizmark i Napoleon III“, „Car i papa“, „Lenjin i car“ i sl.), junake umjetničke književnosti i mitologije („Robinson Kruso i Petko“, „Don Kihot i Sančo Pansa“, „Til Ulenspiegel i Rajneke Fuks“, „Mars i Venera“ i dr.), pa čak i mnoge predstavnike životinjskog carstva — od majmuna, lisica i zečeva do ptica marabua…

„Kralj i njegov luda“

VAJK-AN-ZE — TURNIRI.
Od 1968. godine festivali i turniri koje organizuje holandska firma „Hoogovens“ („Hoogoven“) nastavljaju tradiciju takmičenja održavanih u Bevervijku (1938–1967). Po pravilu se održavaju u januaru i postaju prvi veliki turniri u godini, preuzimajući štafetu božićnog turnira u Hastingsu. Među pobjednicima su svjetski šampioni iz različitih razdoblja — M. Eve (1940, 1942, 1952, 1958), M. Botvinik (1969), M. Talj (1973), T. Petrosjan (1960), B. Spaski (1967), A. Karpov (1988, 1993), G. Kasparov (1999, 2000, 2001).

Jedna od tradicija turnira jeste prisustvo supe od sočiva u restoranskom meniju na zatvaranju turnira — specijaliteta iz ratnih vremena. Superjak sastav učesnika obezbjeđuje veliko interesovanje publike. Rejting turnira se stalno povećava i posljednjih godina dostigao je „nebesku“ 19. kategoriju.

VELIKA BRITANIJA (England, Great Britain).

„Na svijetu postoje tri životno neophodne stvari: žena, šahovska tabla i harfa“, kaže engleska poslovica, svjedočeći o davnoj rasprostranjenosti šaha u toj zemlji i o ljubavi prema njemu u različitim slojevima društva. Još su Vikinzi, tokom svojih dalekih pomorskih pohoda u zemlje Mediterana, krajem prvog milenijuma n. e. upoznali šah i donijeli ga na Britanska ostrva. Sačuvano je, na primjer, svjedočanstvo o ljubavi prema ovoj igri Knuta I Velikog, koji je početkom XI vijeka postao kralj Engleske, Danske i Norveške. Prema predanju, jednom je, napravivši grešku u partiji sa jednim od dvorjana, E. Ulfom, zatražio da vrati potez, a kada je naišao na odbijanje, u bijesu naredio da se neposlušni protivnik ubije.

U narednim vjekovima među strastvenim poklonicima šaha bili su mnogi monarsi i državnici — Ričard Lavljeg Srca, Jovan Bez Zemlje, Elizabeta I, Čarls I, Kromvel, admiral Dž. Bing… Šahovska tabla pojavljuje se u heraldici perova i lordova, na amblemima gradskih taverni. Pominjanje šaha sreće se i u propovijedima. Među prvim engleskim štampanim izdanjima bila je knjiga Vilijama Kekstona „Igra i zabava zvana šah“ (1474). Poštovanje prema mudroj igri iskazivali su i najveći engleski pjesnici i pisci renesanse. Visoko su je cijenili rodonačelnik engleske književnosti, pjesnik Dž. Čoser (XIV vijek), kao i veliki dramski pisac V. Šekspir, koji je ustima junakinje jedne od svojih drama istakao vrlinu šaha: „Poštena igra!“

Zanimljivo je da pojavu šahovske muze — boginje Kaisse — dugujemo poznatom engleskom pjesniku i učenom orijentalistu Vilijamu Džonsu, koji je još u svojim šesnaestim godinama (1763) napisao poemu „Kaissa“.

Početkom XVIII–XIX vijeka Engleska postaje jedan od glavnih šahovskih centara Evrope. U Londonu se otvaraju šahovski kafei i klubovi: „Slaughter“, „Simpsons Divan“, „Westminster“.

Na obali Temze dugi niz godina boravio je francuski šahista Andre Filidor. On je u Londonu odigrao meč sa Sirijcem Filipom Stamom, držao časove članovima Saint James Chess Club-a, izvodio demonstracione partije i partije na slijepo, te objavio svoj poznati rad „Analiza šahovske igre“. Njegova djelatnost doprinijela je razvoju novih jakih šahista.

Međutim, u principijelnom sporu između Filidorovog pozicijskog učenja i italijanske kombinacione škole, engleski majstori kraja XVIII i početka XIX vijeka — Dž. Sarratt, V. Evans i djelimično V. Ljus — stali su na stranu protivnika francuskog majstora. Sarratt (umro 1819) i Ljus (1787–1870) objavili su na engleskom jeziku mnoga djela italijanskih majstora XVI–XVII vijeka. Najveći uspjeh anglo-italijanske škole bio je otkrivanje bogatih kombinacionih mogućnosti u Evansovom gambitu i Šoprand partiji, koje su dobile svoje „borbeno krštenje“ 1824. godine.

Prva polovina XIX vijeka obilježena je „velikim šahovskim rivalitetom između Engleske i Francuske“. 1834–1835. godine V.A. Mak-Donel, nakon napete borbe u londonskom Westminster Chess Club-u, izgubio je meč od Š.-L. Laburdona (_:27, +45, =13). U narednoj deceniji (1843) najjači engleski šahista Staunton pobijedio je u Parizu Sent-Amana (+11, -6, =4).

Ovi mečevi imali su značajan uticaj na razvoj šaha u Engleskoj: pojavljuju se novi majstori, održava se prvi međunarodni šahovski turnir u istoriji u Londonu (1851). Pored Stauntonskog časopisa „Chess Player’s Chronicle“, izlaze nova periodična izdanja: „Chess World“, „Chess Monthly“ i dr. Od 1881. godine izlazi „British Chess Magazine“, koji postaje popularan širom svijeta i ostaje relevantan i 100 godina kasnije.

Rad Vilijama Kekstona
na engleskom jeziku (London, 1474)

London postaje prava „šahovska Meka“ svijeta. Tamo dolaze iz Njemačke A. Andersen za učešće u prva dva londonska turnira i iz Amerike P. Morfi, da odmjere snage sa Stauntonom. U ovim dvobojima budući svjetski prvaci V. Štajnic i Em. Lasker bruse svoje vještine i razvijaju univerzalni stil igre, kombinujući pozicijsko i kombinaciono razumijevanje.

U Engleskoj je 1883. godine po prvi put na međunarodnom turniru korišćen šahovski sat, a ranije je napravljen Staunton tip šahovskih figura — jednostavan, elegantan i praktičan, koji je dobio međunarodno priznanje. U XIX i prvoj polovini XX vijeka na Britanskim ostrvima održavani su najveći međunarodni turniri: u Londonu (1883, 1899, 1922), Hastingsu (1895) i Notingemu (1936). U Londonu su prvi put održani međunarodni ženski turnir (1897) i lični šampionat svijeta za žene (1927), a iste godine i prva Svjetska olimpijada.

Britanci su dali veliki doprinos u različitim oblastima šahovske kulture. U kompoziciji problema isticali su se Henri Boltan i Gotfri Hiskot, a Siril Kiping — genije dvopoteza i osnivač časopisa „Problemist“ — prvi je u Engleskoj uveo šah u škole gdje je bio direktor.

Još u XVII vijeku Englezi su počeli da istražuju svjetsku istoriju šaha. Početkom XX vijeka izašla je knjiga Harolda Merenna „Istorija šaha“ (Oksford, 1913) — 900 stranica, bogata dokumentarnim materijalom. U najvećim univerzitetima Oksforda i Kembridža šahovska takmičenja traju više od sto godina.

Iako je igra bila popularna, skoro čitavo stoljeće nakon Stauntona Engleska je imala malo šahista vrhunskog ranga. Među njima se istakao Džozef Blakbern, ali se nije pojavio nijedan kandidat za svjetsku krunu. Talentovani šahisti često izbjegavaju profesionalnu karijeru: npr., devetostruki šampion Engleske Henri Atkins (1872–1955), po mišljenju Em. Laskera, mogao je postati velemajstor i možda svjetski prvak, ali nije želio da rizikuje.

Baruh Vud, osnivač časopisa „Chess“, je primijetio: Englezi „ne igraju toliko koliko čitaju o šahu“, proučavaju ga sami, poput „nježnog cvijeta u stakleniku“.

Situacija se promijenila u posljednjim decenijama XX vijeka: broj šahovskih klubova porastao je sa 200 na 4000, članova sa 40.000 na 100.000. Pojavili su se i šahovski mecene: milijarder Slejter ustanovio je nagradu za prvog Engleza koji postane međunarodni velemajstor — to je bio student Antoni Majls (1976), ranije svjetski prvak među mladima. Nakon njega vrh su dostigli Rejmond Kin, Majkl Stin, Džon Nan, Džonatan Spilmen, Džonatan Mestel, Murej Čendler, Najdžel Šort, Džim Plasket, Glen Flir, Džulijan Hodžson, Majkl Adams, a među ženama — Suzan Arkel. Mnogi su počeli igrati od malih nogu: Šort sa 4 godine, Hodžson sa 7.

Pojava grupe velemajstora vrhunskog ranga omogućila je Engleskoj sredinom 1980-ih da se nađe među tri vodeće šahovske sile svijeta. Engleska ekipa je četiri puta bila osvajač srebrne medalje na muškim Svjetskim olimpijadama (1984, 1988 — Solun; 1986 — UAE; 1990 — Novi Sad zajedno sa SAD) i bronzane medalje na prvom timskom svjetskom prvenstvu u Švajcarskoj (1985). Na Svjetskoj olimpijadi 2002 Englezi su zauzeli 6–7. mjesto, dijeleći poziciju sa Holandijom.

U ciklusima ličnih šampionskih takmičenja (1988–90, 1991–93) Šort i Spilmen postaju prvi Englezi-kandidati za svjetsko prvenstvo, učestvuju u polufinalima, a Šort i u finalima.

Savremena Engleska je jedna od vodećih zemalja po šahovskoj literaturi, aktivno promovišući šah kroz televiziju. 1986. premijerka Margaret Tačer otvorila je prvu polovinu revanš meča Kasparov — Karpov, a 1987. kompanija „Temza“ organizovala je spektakl u londonskom diskoklubu „Hipodrom“: meč po brzom šahu Kasparov — Šort, gdje su šahisti igrali u bijelim ili crnim smokingima, a partije su komentarisali Kin i Nan. Meč je završio sa 4:2 u korist Kasparova.

Sedam godina kasnije ista dvojica su igrala u Londonu meč za svjetsko prvenstvo — čitava zemlja je pratila Šorta, koji je postao nacionalni heroj, iako je izgubio.

Tako šah u Engleskoj postaje jednako prestižno zanimanje kao fudbal, konjički sport, tenis, golf. Kako je pisao engleski pisac Džon Bointon Pristli (1894–1984):

„Kako se slobodno vrijeme povećava, sve više ljudi će igrati šah.“

(Nastaviće se)