

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
ONI KOJI SU SLUŽILI ŠAHOVSKOJ UMJETNOSTI (nastavak)
Blumenfeld je započeo svoju karijeru zajedno s velemajstorom Aronom Nimcovičem. On nam je sam često s ironijom pričao kako je jednom, u žaru rasprave, ponudio Nimcoviču skakača fore, nakon što mu je izgubio deset partija ravnopravno. Druženje s proslavljenim teoretičarem šaha ostavilo je nesumnjiv trag na stvaralaštvo Blumenfelda. Njegove partije odlikovale su se oštrinom, sadržajnim zamislima, domišljatim kombinacijama i zamkama. Mnogo novih ideja unio je Venijamin Markovič u teoriju šahovskih otvaranja, a jedno od njih i danas nosi naziv — „Blumenfeldov gambit“.
Venijamin Markovič bio je strastveni propagator šahovske umjetnosti. Na njegova predavanja iz teorije šaha, koja su obilovala duhovitošću i originalnim mislima, okupljale su se prepune sale slušalaca. Ali, možda smo još više nego sa predavanja uživali u privatnim razgovorima s Venijaminom Markovičem o šahovskim temama.
Uporedo sa šahovskom djelatnošću, Blumenfeld se bavio i pravom, radeći kao advokat. Često bi Venijamin Markovič dolazio u turnirsku salu pravo iz sudnice. U takvim slučajevima, i po najvećoj zimi, kaput mu je bio nezakopčan, lagana kapa jedva se držala negdje na samom vrhu kose, a ispod miške virio je ugao portfelja prepunog predmeta njegovih branjenika.
— Nekakva se besmislica dešava — žalio nam se uz osmijeh Blumenfeld u takvim prilikama. — Sjedim na sudu. Umjesto misli o tome kako da branim optuženog, po glavi mi se vrte gambiti, žrtve, šahovske kombinacije. Dođem na turnir, sjednem za tablu — a u glavu mi, niotkuda, naviru najodličniji argumenti koje sam zaboravio da iznesem u odbrani.
Posljednjih godina majstor Blumenfeld napisao je mnogo članaka o psihologiji šaha i, naročito, odbranio je kandidatsku disertaciju na tu temu. Detaljno je proučavao pitanje pravilnog mišljenja šahiste tokom partije i, između ostalog, dao jedan veoma koristan savjet.
Često se šahista, računajući duge varijante, zanese, ode mislima duboko u poziciju, a pred nosom ne vidi, propušta jednopotezne udare, pravi grube previdе. Da bi se izbjegle takve greške, Blumenfeld savjetuje sljedeće: razmisli varijante, zapiši potez koji namjeravaš da odigraš na formular, zatim, prije nego što ga povučeš na tabli, pogledaj poziciju minut „očima početnika“. Provjeri da li ostavljaš damu, figuru, da li si previdio neku elementarnu prijetnju. Ova metoda, kako je praksa pokazala, pomaže da se izbjegnu previdi.
Proučavajući psihologiju šahovske borbe, Venijamin Markovič je često tokom partije bilježio sopstvene misli, opisivao svoje stanje, raspoloženje. Sve je to unosio u posebnu svesku s voštanim koricama, koju je svaki put stavljao pored šahovskih figura na stočić. Razmišlja, razmišlja o potezu, pa uzme olovku i zapiše svoje misli, bojazni. Kod kuće bi sve to sumirao i iz zapažanja izvlačio zaključke.
Jednom je Blumenfeldov protivnik, jedan od moskovskih prvokategornika, odlučio da okrene u svoju korist naviku majstora da vodi bilješke. Previše radoznao mladi šahista zaključio je da nije loše znati o čemu protivnik razmišlja tokom partije. Povukavši svoj potez, bez ustručavanja bi obilazio iza leđa majstora koji je sjedio za stolom i mirno čitao njegove zapise u svesci.
Venijamin Markovič je primijetio izviđačke manevre svog mladog, ali previše preduzimljivog protivnika. Već se nekoliko puta okretao i prijekorno ga gledao. Ništa nije pomagalo. Svaki put kad bi Blumenfeld uzeo pero, iznad njegovog ramena pojavio bi se nos radoznalca. Izlaza, činilo se, nije bilo. Čovjek bi najradije prestao da piše — kome je uopšte do toga da protivniku otkriva svoje tajne! A da rukom zaklanja ono što piše, bilo je nekako nezgodno.
U najodgovornijem trenutku partije, kada su se na tabli zamrsile burne komplikacije, Blumenfeld je ustao sa stolice i nekuda otišao. Obradovani protivnik brzo se nagnuo preko stola i pročitao ne baš čitku, tek napisanu rečenicu:
„Plašim se žrtve lovca na g6“.
Pomisaо da žrtvuje figuru na g6 i ranije je zaokupljala prvokategornika. Sada je dobio potvrdu ispravnosti te žrtve. Brzo procijenivši moguće varijante, mladi šahista je uz tresak uzeo protivničkog piona.
U istom trenutku kraj table se pojavio Blumenfeld. Mirno je sjeo za sto, pogledao poziciju i napravio novi zapis pred očima protivnika koji se nadnio iza njega:
„Strahovanja su bila uzaludna. Žrtva je nekorektna“.
Odmah je uzeo žrtvovanu figuru i poslije nekoliko poteza dobio partiju. Greška je bila kažnjena, pravda je trijumfovala!
A evo sjedi u nepomičnoj pozi dostojanstven, ozbiljan šahista. Nijedan mišić na njegovom licu ne zadrhti tokom partije. To je jedan od moskovskih majstora — Nikolaj Zubarev. Povukavši se ubrzo nakon prvenstva Moskve 1935. godine iz praktične igre, Zubarev je u posljednjim godinama svog života radio kao načelnik šahovskog odjeljenja Komiteta za fizičku kulturu i sport. Na tom položaju učinio je veoma mnogo za razvoj šahovskog pokreta u zemlji, za popularizaciju šaha među širokim slojevima stanovništva.
Međunarodni sudija, sudija velikog broja sovjetskih i međunarodnih takmičenja, majstor Zubarev do posljednjih dana svog života borio se za razvoj voljene šahovske umjetnosti. Zato je njegov autoritet među šahistima svijeta bio tako velik, zato su Nikolaja Mihajloviča tako dobro poznavali i u Sovjetskom Savezu i u inostranstvu.
Od tih istaknutih majstora učili smo da igramo mi, mladi šahisti. Za nas, mlade šahiste, oni su bili primjer služenja voljenoj umjetnosti.
(Nastaviće se)