
Moskva 2003.

On je bio sposoban i mnogo iskusan čovjek, ali sa iskustvom umiranja organizma susreo se, kao i svi, prvi put. Dvije godine prije smrti rekao je Karpovu: „Nikako nisam pretpostavljao da ću doživjeti takve godine, inače ne bih oženio tako mladu ženu; između nas je razlika od trideset i šest godina, i njoj će pripasti da igra ulogu njegovateljice kod mene. Ako potpuno oslijepim, bez oklijevanja ću sve prekinuti.“
Slične misli posjećuju u starosti mnoge ljude, ali samo rijetki se usuđuju na takav korak. Mislim da su u ovom slučaju kod Baturinskog više govorili njegov temperament nego promišljena želja. Prema Čestertonovoj misli „sve je lijepo u poređenju s nebitnošću“, više se uklapala u njegov pogled na svijet, jer starost još nije toliko loša ako se uzme u obzir alternativa. Po svom duhu pripadao je istoj kategoriji ljudi kao i Botvinik, koji je govorio o sebi s ponosom: „Ja sam materijalista“ – i svojim životom i smrću to je dokazao.
Mnoge osobe krajem života naglo mijenjaju tok svog života. Najčešće se okreću religiji, kaju se za grijehe mladosti, greške koje se više ne mogu ispraviti, muče se grižom savjesti… Primjera takvih je bezbroj. Osamdesetogodišnji Daniil Granin, prisjećajući se dvadeset trogodišnjeg poručnika Granina, piše da bi se teško sporazumio s njim, a da se susreo sa sobom od trideset godina, vjerovatno bi mrzio tog čovjeka. To osjećanje, siguran sam, bilo je potpuno nepoznato Baturinskom: on je živio u skladu sa samim sobom.
Činilo mi se, prema biografiji, da postoji mnoštvo činjenica koje se ne mogu izbrisati iz pamćenja, ali koje su postojale. Te činjenice i događaji, činilo mi se, sada, na kraju života, trebali bi izazvati žaljenje ili čak pokajanje. Ni najmanje. On se skrivao iza formule, primjenjive u sva vremena – Julije Cezar, Luj XIV, Staljin ili Brežnjev: takvo je bilo vrijeme, i u potpunosti, kao Botvinik, odgovarao je na moje direktno pitanje: „Ne, ni za čim ne žalim.“ Možda je pravio poneku pogrešku, ali uglavnom sitnicu.
Mislim da riječi Ivana Petroviča Belkina: „Udubimo se u sve ovo pažljivo, i umjesto ogorčenja srce naše ispunit će iskrenim saosjećanjem“ – on jednostavno ne bi prihvatio. Ljutiti se na njega, kako sam mislio, nije bilo razloga, a pogotovo ne bi shvatio zašto bi trebao saosjećati. Neizbježnost smrti može uplašiti samo čovjeka koji ima nečistu savjest prema vlastitom životu. Nisam primijetio takav strah kod njega.
U starosti, pred neizbježnim i neumoljivim, mnogi pokušavaju, praveći bilans, osvrnuti se na prošlo i s visine godina i iskustva sagledati proživljeni život i učinjene postupke. Ne mislim da je on vodio takvu „duševnu knjigovodstvenu evidenciju“; svoj balans označio je jednom zauvijek: ne žalim ni za čim i nemam se čega stidjeti.
Liječnici će me ismijati, ali smatram da je to unutrašnji sklad sa sobom, iskreno uvjerenje da život doprinosi dugovječnosti. Od toga i njegova dugovječnost, kao i dugovječnost Botvinika, Kaganoviča ili Molotova. Jer ako vas ne razdiru unutrašnja osjećanja, ne bavite se samoprekorom, ne trošite preostale trenutke života na negativne emocije – osim što ponekad uzdahnete za starim vremenima, bacite pogled na novinski članak.
Na samom kraju svoje knjige, pisan u 1990. godini, Baturinski, razmišljajući o tome, nije smatrao potrebnim da autor unese izmjene u ono što je davno napisano, niti da u potpunosti ukloni danas nepopularna imena političkih ličnosti. Sam je odgovorio na to pitanje negativno, braneći svoju prošlost, ogromnu zemlju, koja je u posljednjim mjesecima svog postojanja ušla u istoriju. Ali nije se prilagođavao, preoblikovao, odricao sebe, nije išao putem kaluginovaca i gordijevaca, ostao je samim sobom, nije se skrivao iza modernih parola, kao što su mnogi učinili u postsovjetsko vrijeme. Pridržavao se istih principa, ali ne formalno, i pokušavajući dati ocjenu njegovom životu, nehotice se razmišlja o tužnim riječima: „Tout le monde a raison“ (“Svi su u pravu“).
Sve rjeđe su bili pozivi, gotovo da nije ostalo prijatelja koji sve razumiju bez riječi. Prema običaju, i dalje je nosio sve ordene i medalje koje je dobio od Otadžbine, i jedva su stajale na oba boka njegovog sakoa. Vrlo je pažljivo vodio računa o svojim brojnim titulama; u knjigama koje je izdao, u jubilejnim člancima posvećenim njemu, zauzimala je posebno mjesto lista svih njegovih odlikovanja, titula i funkcija – u suštini, nekoliko suvišnih redova za nekrolog. Nekoliko mjeseci prije smrti, Kerenski je rekao: „Već mi je skoro devedeset, a ja još živim, živim. Šta je ovo – misija? Ili kazna? Kazna dugovječnošću i sveznanjem. Znam ono što već niko ne zna i ne može.“
Na samom kraju skoro ništa nije vidio: oči su mu reagovale samo na svjetlo i tamu. On, čitavog života tako energičan i aktivan – u radu, u pisanju, u skupljanju knjiga, u druženju s ljudima – vikao je u slušalicu telefona, ljuteći se na sagovornika, na vlastitu nemoć, na sudbinu: „Ne čujem, govorite glasnije, ne čujem…“ U posljednjim mjesecima, ponekad je tražio da se nazove još neki broj koji mu je ostao u pamćenju i govorio: „Trenutno sam na treningu. Znate gdje me naći. Zapišite moj broj…“ A onda je slijedio potpuno nerazumljiv niz riječi, dok mu porodica nije prekinula vezu i izvinila se.
Viktor Davidovič Baturinski preminuo je u noći 22. decembra 2002. godine.
Loši ljudi pobjeđuju kad ih bolje upoznaš, a dobri gube. Kolege i saradnici Baturinskog govore o njemu kao o čovjeku strogom, ali pravednom, temperamentnom, ali popustljivom, čvrstom, ali principijelnom. Lagan u svakodnevnom životu, u druženju sa „svojima“. Vidljivo je da u ozbiljnim poslovima ljudi pokazuju kakvi treba da budu, a u sitnicama – kakvi su uistinu.
U njemu, kao i u svakom od nas, bilo je mnogo različitih ljudi. Jedan – gnjevan, koji prigovara šefovima u svom kabinetu. Drugi – koji svim snagama brani interese države na meču za svjetsko prvenstvo. Treći – strastveni sakupljač i poznavalac šahovskih knjiga. Četvrti – koji zahtijeva najstrožu kaznu u kratkom govoru. Peti – blagosilja Kupermana na jidišu, koji odlazi zauvijek u Ameriku. Šesti – sa cigarom i čašom konjaka, pokušavajući objasniti nešto po-francuski u baru amsterdamskog hotela. Sedmi – koji radi na optužničkoj riječi za glavnog vojnog tužioca. Još jedan – zamišljen, stoji pred starom, oronulom odeskom zgradom.
Pametan i ciničan, držao riječ i okrutan, velikodušan i pragmatičan, grub i blag – to je bio uvijek isti čovjek, smiješan i strašan, duhovit i prost. I dugim razmišljanjima shvatio sam da, šta god bih o njemu rekao, i kakve god pametnjakoviće i filozofe prizvao za pomoć, sve bi bilo jednostrano, netačno, nejasno i sitno u poređenju s onim što ljudska duša može da primi. A ona može – sve.
I znajući vrlo dobro da o onome što se ne može izraziti riječima, najbolje je šutjeti, ipak sam pokušao reći ono što sam rekao.
Januar 2003.
(Kraj)