Genna Sosonko: Moja svjedočenja (143. nastavak)

Moskva 2003.

Nedugo prije putovanja u Moskvu, u decembru 1998., nazvao sam ga da pitam za Geler, koga je dobro poznavao. Baturinski je sam uzeo slušalicu: „Pa, kakvo može biti zdravlje sa osamdeset četiri godine? Vid mi je potpuno oslabljen – i glaukom, i katarakta.“ Ali razumijem da ne zovete zbog mog zdravlja, Gennadij, Gennadij… ne sjećam se prezimena!“

Svakom bih rekao „Samo Genna“, ali sada sam osjetio, ili bolje reći shvatio, da bi to bilo neprimjereno – zato: „Gennadij Borisovič.“

„Čime mogu služiti, Gennadij Borisovič? Geller? Pa, odmah se ne mogu sabrati. Možete li nazvati za tri dana?“ Sjetio sam se još tada: pametno, inače se može odmah pogriješiti.

Pozvao sam tačno za tri dana, u dogovoreno vrijeme. Naravno, bio je već kraj telefona i podigao je slušalicu momentalno: „Ne, u Odessi Gelera nisam poznavao, otišao sam odatle kao dijete. Ne, ne sjećam se. Izuzetan teoretičar, brilijantan taktičar.“ Evo, u „Šahovskom rječniku“ o njemu je dobro napisano, zar nemate „Šahovski rječnik“?

Kada sam ga posljednji put vidio – u oktobru 1999. u Moskvi, imao je osamdeset pet; ušao je već u onu dob kada svaki dan koji ti je darovan – milost je, ali vrlo često i kazna: stariti nije za slabovidne duše, a naročito podvrgnuti se onakvoj dubokoj starosti koja mu je pala na teret. Zakoni starosti ga nisu mimoišli, i nije se mogao svrstati u rijetke, srećom, ljude koji starost dočekaju rascvjetali i lijepi. Bio je još usamljeniji, jedno oko nije vidjelo uopšte, drugo je vrlo loše, mogao je čitati samo novine, i to s vrlo jakom lupom. Loše je čuo, s vremena na vrijeme je morao da preispituje, ali bio je još oštar, misao je formulirao vrlo jasno, držao je pod kontrolom. Razgovarali smo nekoliko sati u njegovom kabinetu.

Rijetke knjige na policama. Šahovskih – gotovo da nije bilo. „Bilo je sedam i po hiljada knjiga, vjerovatno najbolja šahovska biblioteka u Sovjetskom Savezu. Prodao sam je Karpovu – trebale su mi pare,“ – uzdahnuo je. – „Ali znam da će biti barem u dobrim rukama.“

On nije pripadao onoj kategoriji sakupljača koji su sami skupljali knjige. Pogotovo što su te knjige bile šahovske. Bio je jedan od onih kolekcionara koje, naravno, većina zna: pamti godinu izdanja, broj primjeraka, gdje se nalaze, ponekad i imena vlasnika; često je i sam bio vlasnik takvog rariteta.

Istorija te biblioteke je vrlo zanimljiva. Priča Averbah: „Prije rata biblioteka je pripadala Samuilu Osipoviču Vajnštejnu, poznatom radniku u sovjetskom šahu i šahovskog književnika. Čak i u teškim danima blokade Lenjingrada nije se mogao rastati s njom. Ali u oštru zimu 1942. godine, kada je norma hljeba bila 125 grama po osobi, ponudio je da kupi biblioteku majstor Lisicin za kilo pšenice. Taj je odbio: po njegovim riječima, kilo pšenice tada je vrijedilo više.“ Uskoro Vajnštejn umire, a biblioteka nekim čudom prelazi na Lisicina. Posljednji se preselio u Moskvu, živio u „Nacionalu“, u sobi u kojoj je prije njega bio smješten turski konzul, i davao utisak čovjeka s novcem. Kasnije je ta biblioteka prešla na Majzelisa, koji je i sam bio sakupljač. I već od njega biblioteka prelazi na Baturinskog. Bio sam tada blizak s Majzelisom i znam tu priču od njega.“

Pred put u Moskvu pozvao sam Korčnoja. „A imamo li pravo da sudimo o njemu, jer ovo je razrada istorijske prošlosti?“ – neočekivano je upitao, formulišući upravo ono čime sam namjeravao da se bavim. Razumio sam da će šanse za iskren razgovor biti male: suštinski epizode njegovog života i rada – neprobojne, i svjedoka gotovo da nije ostalo.

Ali Viktor Davidovič je govorio sa zadovoljstvom: iz tihih nizova sličnih dana uranjao je u vrijeme kada se sjećao sebe energičnim i mladim. Lako je prelazio iz sredine 20-ih godina u Moskvu kraja vijeka: jer s tačke gledišta starosti život se čini vrlo kratkom prošlošću. Ne mogu ni reći da su slike te prošlosti prolazile pred njim sa većom jasnoćom nego događaji posljednjih godina. To se često dešava sa starijim ljudima: njihove oči, kao i sjećanja, najviše su oštre za stvari koje su na udaljenosti.

Ne bih rekao da je on pri tome otkrivao nešto novo, više je vadio iz dubine pamćenja nešto što je odgovaralo trenutku, u većini slučajeva već rečeno ili objavljeno. On je pokretao ploču, snimljenu jednom, samo bi nakon pauze davao neodređene odgovore na moja direktna pitanja, ali uvijek nastojeći da vrati iglu u već izlizanu brazdu. Pažljivo sam ga pitao o događajima 20-30-ih godina. Ideali mladosti tog dalekog doba ostali su za njega nepromijenjeni: bio je na svoj način vrlo cjelovit čovjek.

Ako sam pokušavao otvoriti vrata, na čijoj je bravi već dugo bila rđa i kojima se on sam trudio da ne prilazi, Viktor Davidovič bi se zamislio. Bio bi poput starog, mudrog lava u zoološkom vrtu, koji, za razliku od mladih lavova koji se igraju komadom mesa, stvarajući sebi iluziju slobode, odavno zna da se živo meso u kavez ne baca, da su šipke ograde čvrste i vječne, da je sloboda jednom zauvijek izgubljena – ako je uopšte postoji u prirodi.

Nikada se nije približavao tim teškim sanducima u zapećku pamćenja, na kojima je pisalo: „Čuvati vječno“. Nije iznosio smeće iz kuće, više je žalio što je kuća izgorela, Čitava ogromna kuća, a ne samo onaj mali kutak koji mu je nekada bio povjeren.

Znao je mnogo, veoma mnogo. Pisao je govore za glavne vojne tužioce: za njegovog života ih je bilo pet – preživio je sve. Padaju mi na pamet stihovi Gumiljeva: „Stari doktor sagnut u crvenoj togi, traži zakone u bezakonju.“ Izvanredni vojni pravnik – govorili su o njemu na sahrani stare kolege. Na jubileju u vojnoj akademiji, gdje je pozvan tri godine ranije, generali su stajali u špaliru, aplaudirajući dok je, već gotovo slijep, penjao se stepenicama.

Nedavno su kod Baturinskog dolazili iz Londona da govori o slučaju Penkovskog (pukovnika vojne obavještajne službe, pogubljenog za špijunažu u korist SAD i Velike Britanije 1963. godine). Novinarima BBC-a razgovor se veoma dopao, uspio je da se otvori, snimili su četiri video kasete o Penkovskom i mnogim drugim stvarima; ali sumnjam da bi se predao da ispriča sve što je znao i vidio u svom dugom životu. Postojale su stvari koje nikada nisu mogle biti ispričane i granice preko kojih se nije smjelo preći ni pod kojim okolnostima.

Sjećam se, dolazeći u Amsterdam na meč Karpov – Timan, predao mi je od prijatelja iz Moskve par knjiga, tek objavljenih u Rusiji, ali je odbio uzeti svježe novine i časopise: kako je moguće? Postoji instrukcija – nije dopušteno! Bilo je, podsjećam, 1993. godina…

(Nastaviće se)